Natrag
26.4.2019 15:55

facebook

twitter

google

rss

dulist

ŽIVOT NA JUGU, SEZONA 2 – EPIZODA 1 Smrt turizmu, sloboda narodu

14.8.2017 @ 12:12 Siniša Car Kolumne / Život na jugu

Podijelite:

Godina je 2025. Mjesto Hvar na otoku Hvaru. Nakon godina beznačajnih investicija u graditeljstvu, krpanja i zakrpavanja pokrpanog, konačno je Gradonačelnik dočekao otjelovljenje svojeg sna i obećanja danog vjernim biračima u prethodnom mandatu, i današnjeg dana pred skorašnje izbore, na početku službene sezone, svečano se otvara od milja u narodu prozvana Fortica 2. Radi se o kapitalnom projektu čije je arhitektonsko rješenje na natječaju dobila izraelska tvrtka Pitsou Kedem, poznata po idejnom i izvedbenom projektu zida na izraelsko-palestinskoj granici; a uz pomoć europskih fondova koji sve više financiraju takozvane moralne i estetski ‘purističke’ projekte (most na Pelješcu još nije krenuo u izgradnju!).
Kopirali su postojeće arhitektonske elemente utvrde nad gradom, dovršene sredinom 16. stoljeća, da bi ga transponirali u moderno izvedeni zid u luci, od betonskih kubusa koji predstavljaju pseudo-bastione, postavljenih na pravilnim razmacima, gušće prema istočnoj strani, onoj od Arsenala i Starog grada, rjeđe prema sjevernoj odnosno zapadnoj strani. Između tih pseudo-bastiona koji skrivaju kabine za presvlačenje i djelatnike Odjela za krojeve i kontrolu Neo-higijeničkog društva Hvar, razvučen je ornamentalni zid do 1,3 m visine, koji omogućava nesmetan pogled prema luci, moru i zalasku sunca, no on nikoga više baš i ne zanima jer pogled kvare redovi tek pristiglih turističkih brodica, onih od Bog zna gdje ili kupača s Paklinskih otoka, koji čekaju na vez, prolaz kroz novootvorenu građevinu i strogo oko higijeničke kontrole. Djelatnici Odjela prošli su ozbiljnu obuku (otvorena su nova radna mjesta), hvalio se Gradonačelnik u pozdravnom govoru, nije tako lako, rekli bi odoka, odrediti duljinu gaća kod muškaraca ili kroj ženskog kostima jer ipak se radi o 150 eura razlike u kazni (one su tek malo porasle u posljednjih osam godina s prelaskom na novu državnu valutu) koji donose značajan novac u proračun (ti krojevi toliko znadu odstupati da djelatnici muku muče kuda svrstati volane, poput teniskih šorceva, koji skrivaju gaćice donjeg dijela ženskog kostima, ali zato oni na dnevnoj bazi dobivaju krojeve kostima aktualno prisutnih na tržištu). Pitanje burkinija i pokrivanje glave već je riješeno europskim zakonom, što znači da će pokoja od neupućenih turistica morati nažalost, skinuti neke komade odjeće sa sebe ili će potražiti drugu luku istočnije. Osim toga, kaže Gradonačelnik, naše nove mjere dovele su i do otvaranja lanca dućana modnih marki uz novo otvorenu Forticu 2, za sve strance neupoznate s modnim pravilima otoka, kojima će naši marljivi djelatnici pomoći privremenim odijelima, za tu priliku stiliziranim u maniri renesanse, koje mogu iznajmiti do rješavanja svojeg odjevnog problema. Prethodne sezone, govori iskreno Gradonačelnik, bilježili smo pad noćenja, no dolaze nam sada turisti koje MI (naglašava) želimo na ovom otoku, a ovaj projekt vratit će stari sjaj otoku koji se dići prvim kazalištem u Hrvata i kojim su hodali velikani Hanibal Lucić i Petar Hektorović, a ne goli turisti! Euforični pljesak… Efektom odzumiravanja, sa hvarske rive i novih zidina na kojima se vidi grafit ‘Smrt turizmu…’ koji je skoro narisao neki lokalnih šaljivđija, svite velikodostojnika, putujemo u prošlost, odnosno sadašnjost gdje iz autobusa pristiglog iz Nacionalnog parka na parkiralištu prema Odisejevoj špilji, ispred mene izlazi iz autobusa tucet golih australskih muških torza i tek malo više pokrivenih ženskih, srećom mladih pa prizor i ne kvari toliko užareni vrhunac dana, jer se principom mimikrije boja njihova od znoja vlažna tijela stapa s bojama okoliša u zasljepljujućem svijetlu podneva. Žive iluziju slobode pa i ljetovanje zamišljaju kako skinut s odjećom svu imaginarnu težinu sa sebe koju moraju ostatak godine nositi, da osjete vrućinu pijeska ili izglačanog kamena pod nogama, ili njegovu hladnoću na leđima naslonjeni na zidu neke pokrajnje uske ulice dalmatinskog mjestašca u koju sunce tek jedan sat u danu uspije prodrijeti, a na kojem se suši rigotina prethodne neobuzdane večeri. S druge strane u sjećanju imam i onih (sebe?) koji jedva vuku ogromne kufere na kotačima, napuhane i ispuhane predmete za plažu, ručne frižidere, u svakoj ruci jednim djetetom koje baš tada želi nešto drugo od toga da pravocrtno hoda, iscrpljeni kao da ih je to kratkotrajno preseljenje na drugo mjesto stisnulo svom težinom prema zemlji umjesto diglo krilima prema nebu. Pa ubodi osa, komaraca, buha, ježeva, i alergija na svu faunu i floru koju nemaju u svojem dvorištu; bolova u uhu od mora, prehlade od klime, proljevi od hrane; opojne tvari, ne znam ih niti nabrojati, da ne ostane samo na alkoholu, a sve samo da pojačaju taj osjećaj slobode.
Teško je opisati svo sažaljenje koje osjećam prema tom homo turisticusu, pa bez obzira što ih i sam prezirno pogledam i zapovjedno oblačim kad goli ulaze u ambulantu (i bude me sram tog mojeg cjepidlačenja kad ih ponovno skidam za pregled) rado bih da im pomognem u stvaranju iluzije mjesta potpune slobode, da skinem sve sa sebe (osim stetoskopa na vratu), napunim dječji bazen ispred ambulante, sjednem u njega s čašom bevande, i da ih tako dočekujem, za potpuniji doživljaj o kojem se lijepe slike na fejsbuku i prepričava ostatak godine.

Komentari





O autoru: Siniša Car


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana