Život na jugu

Dobra cipela glavu čuva

‘Da sam znala da ćeš pisati o tome, nikad ti ne bih ispričala’ – rekla je majka.

Ne znam samo zašto je onda uopće za to imala potrebu, kad se ne smiju taj događaj i slika prepričati. Moguće da ju je bolje prešutjeti iz istog razloga zbog kojeg u Francuskoj pregovaraju o mogućnosti da se ubuduće mrtvačka kola maskiraju, nipošto uniformno jer će se izgubiti efekt, da ne bi izazivala sablazan i tjeskobu kod građana kada prolaze ulicom.

Možda će voziti u mrtvačnicu i na groblja samo noću, izbjegavajući glavne ceste, kao kurve, kriminalci ili izbjeglice. U Parizu ionako planiraju zatvoriti promet u centru pa će se još dodatno smanjiti radijus kretanja mrtvačkih kola. S druge strane, tako kažu, u Ministarstvu sreće u Butanu, po nekim indeksima najsretnije države na svijetu, donijeli su preporuku da se četiri puta dnevno podsjećaju kako su smrtni. Tvrde da je to jedan od razloga njihove sreće. Ako živite na zapadu, slabijeg ste zdravlja, mlađi od 18 godina ili ste osjetljivi na teške slike molim vas da ovdje prekinete s čitanjem.

Ulazimo dakle u Konzum u takozvanoj ‘penzionerskoj’ zgradi u Varaždinu, kakva je bila u doba socijalizma kada je neko drugo samoposluživanje bilo u prizemlju, a stanovi za umirovljenike dva kata iznad. Za očekivati je da neki novi klinici sada žive u njoj ili je to teško u stoljeću postaranog naroda. Između redova brašna i tjestenine s jedne strane i konzerviranih proizvoda s druge leži pokriveni leš. Ekipa hitne pomoći stoji malo sa strane nakon što su odradili svoj posao, zapravo samo utvrdili smrti i čekaju još samo da dođe pogrebnik, jer hitna pomoć kao što znate ne smije voziti mrtve.

Pokrili su ju dugim kaputom koji su s mukom skinuli kao standardnu proceduru pružanja pomoći. Ispod njega izviruju samo cipele s kojih mlada doktorica ne može skinuti pogled, dok njezin tehničar i vozač raspravljaju o jučerašnjem trijumfu rukometne reprezentacije. I kupci, koji se ne snebivaju leša na podu, već suprotno općem mišljenju nastavljaju tražiti proizvode na akciji, naročito one, pročitali su u letku koje dobivaju u poštanske sandučiće, za koje su upravo sada dokazali znanstvenici da produljuju život, ne mogu a da ne zaustave pogled na cipelama. One zajedno s kaputom otkrivaju spol, no ništa se ne vidi što bi moglo otkriti dob preminule.

Opservacija smrti počinje s činjenicom je li se ili nije trebala dogoditi, kao da postoji nepisano pravilo kojeg bi se trebalo držati. To su prave cipele, konkretnog povišenog đona, s ripnama kao na Michelinovim gumama, ne kao ružne platforme u kojima se slikaju za portale, više kao Mungos (mljetska slučajnost) ortopedske cipele koje smo nosili kao djeca. Gornjište je od prave kože, gležnjače, crne, kao što priliči starijoj gospođi, bez detalja koji bi isticali dizajnerski potpis. Vjerojatno su bile učinjene u nekom od šarlatanskih obrta koji prodaju prema stopalu 3D modeliranu obuću, obećavaju lak i siguran korak; jednom od onih koji su mi poslali u ambulantnu obilnu dokumentaciju patenta, hrpe papira koji niti u peći nije najbolje gorio. Cipele stvorene za zimsko vrijeme, poledicu i snijeg.

Te cipele primijetila je i gospođa, majčina prijateljica, bivša susjeda i prijateljica pokojnice kad ju je srela najviše pola sata prije incidenta. Jedna je krenula, a druga odlazila od obiteljskog liječnika u kvartu i gledajući ju kako sigurno hoda u tim cipelama po ledu, pohvalila ih je, da bi dotična rekla: ‘Vrijedile su svaku kunu koju sam za njih dala!’. Razišle su se i sljedeće što je čula, da je žena neposredno nakon njihovog rastanka umrla iznenada u pokrajnjem dućanu.

Vama sam ispričao verziju od kraja, a ja sam slušao obrnuto, počelo je sa susretom i cipelama, a kako je priča tekla ja sam se smijao sve glasnije, bez mogućnosti da stanem jer sam prije konačnog kraja u glavi vidio sirotu ženu polomljenog kuka. I kad je ispričala ishod, odnosno užas svoje prijateljice koja je shvatila, osim ako nije još nekog putem srela, da su vjerojatno posljednje riječi pokojnice bile: ‘Vrijedile su svaku kunu…’, mojem oduševljenju nije bilo kraja, sad se tek nisam mogao prestati smijati usprkos upitniku na majčinom licu. Rekli bi neki da bi takvu smrt odabrali, no vjerojatnije je da bi ipak nešto mudrije i plemenitije rekli na kraju, pogotovo ako neki lešinar, poput mene, čeka da to zapiše.

I tako sam se smijao cijelo poslijepodne i shvatio da to moram podijeliti s vama. Pokoj joj duši, imala je ona svoju tešku životnu priču, s obiteljskim biznisom koji je propao, što je po verziji naroda u prirodnu smrt poslalo supruga i potaknulo sina na suicid. I dalje je vjerovala da se vrijednost i sigurnost mjeri novcem iako ju je život u tome trebao demantirati. Prosvijetilo mi se tog poslijepodneva što bih odgovorio na pitanje, koje mi je jednom, više retorički, postavila majka jednog od najbogatijih Hrvata: ‘Zašto deva može lakše kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko?’. Sada odgovaram: ‘Zato jer mi ljudi, siromašni i bogati krivim jedinicama mjerimo bitno!’. I što više imaš, ili nemaš, a želiš, više mjeriš zemaljskim metrom, sve više imaš za izgubiti od toga da bi dobio ono što ti je stvarno potrebno.

Zbog sebe i vas, kao zvono koje poziva na buđenje, pišem ovo, kao prvi današnjeg dana koji vas podsjeća da smrt čeka, a molite da dođu još trojica takvih ili se barem još tri puta sjetite napisanog. I smijte se, smrti u lice.

Siniša Car

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija