Vaše vijesti

Živimo li u prljavoj zemlji?

„Porez je danak koji robovi moraju davati svom gospodaru (državi) pod prijetnjom prisile…

Normalno da će onaj tko ubire porez, to predstaviti u ljepšem svijetlu i reći da porez ide na dobrobit onoga koji ga plaća, ali ako je to istina, zašto postoji kazna za neplaćanje poreza!? Prisilna naplata poreza je temelj funkcioniranja svake države na svijetu, samim tim se može lako zaključiti da danas na svijetu NEMA slobodnog čovjeka.“

Živimo u prljavoj zemlji, kreneš ovamo, kreneš onamo prljaju je smećem  raznih gabarita od gradova, sela, prometnica, obale, koječime i toliko da se više nema gdje odlagati. Najviše, pak prljavštine, kažu oni koji s prljavštinom imaju iskustva, izlazi na usta. Blago onima, koje ona ne zahvati, no nameće se prijatelji moji, tako žestoko, da, nije nego je izbjeći. Zaliva k’ snažni vatrogasni šmrkovi prosvjednike i, na žalost, mislio što mislio njena je zadnja, kao u sustavu tako zvane vladavine naroda (demokraciji), no ona je odlučila biti čista makar silom.

Krenulo je nabolje završnicom trke u EU-ropsku, koja je za zaslužene „sportaše“ već polučila vrhunske učinke. Valja nam se na njih ugledati. Kaže onaj doktor ili Doktor dr.sc. Matko Marušić iz Splita, kako treba uzeti život u svoje ruke i po vlastitoj volji odlučiti biti uspješan i sretan, kao on, ili kopati po kantama za smeće, kao oni. To je etika. Sve ostalo su nijanse. Birajte sreću kakvu i zaslužujete, kaže on pod Hipokratovom prisegom, human, vrhunski brižan za, ne znam ti ja već, koje sve, svoje drage ljude i pošteno zarađene materije. Blago studentima s drukčijim stavom od njegovoga. Kad bi morao birati njega kao institut s jedne strane i neznanje, odabrao bi.

Njega ne, makar cijeli život proveo u „neznanju“. Izjavio je po automatici poštovani sa doista akademske razine za Slobodnu Dalmaciju 3. 07. 2011. godine, nakon što su ga smijenili: „Zatim su došli (re)izbori za dekana i izgubio sam. Protiv mene su glasovali nastavnici koji u Zagreb nisu putovali autobusom smatrajući se zakinutim za janjetinu u Macole, i svi studenti smatrajući da je Bologna plod bezosjećajnosti divljega kapitalizma. Nastavnici su osjećali da sam ugrozio autonomiju akademske zajednice ne dopustivši da se glasuje o poštovanju zakona, a studenti da europska diploma za njih nije važna budući da Hrvatska neće ući u EU dok oni ne odrastu.“

Prije toga 10. 05. 2011. u istoj tiskovini bivši dekan izjavljuje: „Studenti su me izdali!“ Ah ti studenti, „srećom“ njegovom, ipak eto nas „zamalo“ u EU zahvaljujući onima koji bi mu mogli biti perspektiva. Napredni proeuropski Umirovljenici, nikad nije kasno prepoznati viziju kojoj se treba obratiti. Oni zasigurno osjećaju ono što je izrekao na dalekovidnici u „Pulsu nacije“ da žive u “haj inkams kantri” (zemlji visokih prihoda). Zahvaljujući i takvima, kao vrli plemeniti, ima kod nas čistih primjera nastojanja i pokretanja mase mladih, koji su u potrebi mogućnosti, živjeti svoj život na bolji i ljudskiji način. Postoji ponuda, a sve što je neophodno je pobuđaj želje za potražnjom, ostali su bliži kantama za smeće ako bolji život ne ištu ili dapače čak ni pod prisilom neće. Kamo sreće da im bude jasno da žive u kapitalizmu na kraju njegovog puta.

I tako kapitalizam leti visoko, ali još nisko ne pada dok ima naša „socijalistička“ ramena da ga podupremo, a meni nekad dođe onako iz šale da mu podapnemo nogu. Neka vidi malo kako je
na Zemlji. Prvobitna akumulacija je pri kraju, ide se u veće obuhvate, raste vodostaj, prekida se lovostaj. Kreće safari u kojemu sudjeluju gazde, mafijaši, pravnici i ostali moćnici. Zvjerke se love i puštaju na slobodu da jedu ne samo vas nego i vašu djecu. Ulazimo demokratejski u EU-ropsku, koju svim uspjelo znatiželjnim i referendumašima jalnim želim, tome se pomalo kiselo veselim. Da vam kažem igrajte loto, sportsku, bingo prije bi uspjeli nego tamo gdje su za nas igre unaprijed odigrane još u prvoj polovici stoljeća prethodnog, počete još stoljeća 18.

Politika, vlast, blaga napetost, usranost od straha, smrtni strah, asocijacija me pukne, kao i ona nedavna prometna nezgoda… smrt u prometnoj nezgodi, autobus krcat djece, pola ih poginulo, preko 20. Zatim novi bljesak starog u glavi. U sreći dolaska mira nakon 2. Svjetskog rata, k’o iz neke bajke na brdovitom Balkanu, sloboda sja rađa se Jugoslavija. Antifašistički pokret djeluje snažno, NACIOnalizacija, po nekima otimačina, je u tijeku, obračunava se s neprijateljima, na stotine tisuća. Revolucija obično jede svoju djecu, ali ta je partizanska išla i dalje, pa tako nedavne 1945. godine: Karlovac. Vukmanečki Cerovac (Babina Gora). Likvidirano oko 800 djece čiji su očevi bili časnici hrvatske vojske. Jedan dio djece je ubijen u Sjeničku Lasinjskom, a drugi na ovoj lokaciji; (izvor: Partizanski zločini, Forum hrvatskih branitelja – dragovoljaca Domovinskog rata).

Ima ona poznata šala… što protiče ispod Savskog mosta. Znate li što leži ispod maksimirskog stadiona? Ne samo Maksimir! Često je tragično, koliko djeca, pa tako i ljudi imaju malo izbora u ratu i u miru. Danas je sve to ostalo daleko iza nas. Dugo je vrijeme, sve je puno manje tragično. Pravna država je polučila pomirbu tzv. ustaša i partizana procesuiranjem i prepuštanjem u tome boljima od sebe generala Gotovine i ostalih odličnika Domovinskog rata. Usporedba neusporedivih žrtava, kad se želi zapapriti stvar, prava je sitnica. Promjene su došle, novi ljudi se rodili iz okrilja starog sustava. Branitelj poretka je puno unosnije biti nego hrvatski branitelj. Živimo u EU-ropskoj.

No vratimo se ekonomiji uspješnih. Imate mogućnost odabira, koliko god vas volja, birati na izborima svake 4 godine i raditi za oko 3.000 kuna. Izvrsno, tih, kojih 400 eurića za koje možete, ne budete li jedan mjesec jeli, pili i plaćali račune, kupiti solidan bicikl. Nije baš nešto, zato se potrudite ući u politiku i na pravom ste putu. Sutra kad uđete u EU-ropski parlament moći ćete imati plaćicu od preko 6.000 eurića i svaki dan 300 za redovi dolazak na pos’o i praćenje u korak EU bilježnika, koji će za vas vladati. Bez povlastica i isplaćenih putnih naloga, za koje smo mi znalci, kako ih naplatiti i samo od njih živjeti, zaradit ćete pošteno 15.000 eura. Bingo.

Moći ćete kupiti upravo ono što vam treba, svaki mjesec po jedan novi automobil…čić srednje klase. Već vam je bolje od same pomisli. I kakve to veze ima sa visokim letom kapitalizma… vidjet ćemo s vremenom. Nego, kapitalizma nema bez kapitala, a on se povećava, kako bi to rekli prije oplođuje njegovim okretanjem. Što brže se u toj vrtnji kreće to ga je više i raste. Kako ćemo sad mi to oploditi, pardon oplođivati i porasti kapital, kad se laici i ne ekonomisti, kao ja, neznalački hvataju u koštac s njim. On super teška kategorija, a znanje mi k’o u malešnog Davida. Nema proizvodnje, Država uspješno svoje proizvodne divove i patuljke ispraća u stečaj, ali ima nade, ljudi ima nade. U tunelu nešto sja usred mraka, to je čuda zvijezdokraka.

E pur si muove, prevedeno „IPAK SE OKREĆE“. Država će preživjeti. Ali kako, zar će pojesti svoju djecu, radnike i ratnike. Ne, ne, ne… Darvin je davno rekao da nas je previše i nije štos u tome, za kolinje uvijek ima vremena, i to kad tad u nekom povećem ratu dođe na red. Pa u čemu je caka ? U krugu složenom za one na vrhu piramide. Primjer, koji je postao „alfa i omega“ napretka i tajna „formula“. Nekako smo, uistinu i doista stvarno osiromašili. Kako to riješiti, kako do novca ljudi. E pa novac kvari… nije to za nas, to je za nju državu i ko joj je na čelu, ali kako kad smo siromašni uglas će ljudi svi.

E lijepo, možete vi biti još siromašniji. Idemo kolo, kolo naokolo. Imate stančić, a odlučili u dobra vremena sagraditi ili ste u naslijeđe dobili kuću, il imanje neko. Opet smo se vratili u korijenje poštena, socijalizma=kapitalizma. Parola je druga a slična. Plati porez ili vrati kuću ili stan ili zemlju. Ili prodaj dok je na vrijeme. Pravilno. Ali sad je pitanje i kome?

Postoji mogućnost izbora, mognem li platiti porez, neću kupiti onu biciklu zbog koje ne jedem i ne pijem i nema problema jer sam ga riješio i ostaje mi ovaj mjesec djedovina. Ne mognem li ubuduće platiti porez…, a očito neću jer moram početi jesti. Ode kuća. Pa dobro kad sam propalitet kupit će je neko od mojih prijatelja, kojem možda treba. Greška. Osim onih gore ukapitaliziranih među nama sve bačenim u niži iz srednjeg sloja nema onih, koji bi tu kuću mogli kupiti. Znači ona pripada banci i može je kupiti strani kapitalac, no nema veze… i ne mora. Banka će već dati nekome kredit, kako bi je prodala i zaračunat će troškove svojih muka oko prodaje, a država će i od toga dobiti svoj dio kolača na vazda joj cureći račun. Novo najnovije iz banaka potaknuto i državom.

Nude se stambeni krediti, povoljnije ne može, Država ih, ej, potpomaže i potiče zdušno skoro kao i proizvodnju. Ne znam kako ide ona riječ nešto, kao …cionizira, ma ima naša riječ i za to. Potiče, jer sve se okretati mora. Nema ni stanova POS-a, ali iznaći će se rješenje. Jedan deložiran, ostao bez imovine jer je dužan da bi se otvorila vrata novoj vrijednost do najviše 100.000 eurića kredita (jeli hrvatska riječ: lihvarita) prodajom kuće mlađem dužniku za 1900 eura po kvadratu. Imao si privatnu kuću ostavštinu predaka, sad je kume više nemaš, plaćao si dok si mogao a sad još plati troškove što te je se rješavamo.

Ona će biti prodana novom dužniku uz obračunate namete, plutajuće kamate i porez. Kad shvati gdje je i što je na stvari onda će kao i u dosadašnjim primjerima ono što slijedi biti uviđeno kasno i prekasno, jer… zaboravismo li već na sindrom švicarca. Na kraju kraja vrhunca samoga nećemo imati ništa osim na korištenje 10 kvadrata, kao glavni junak u filmu „Peti element“, koji taksira ne ni svojim taksijem. Preostaje nam biti proleter jedne od gotovo svih zemalja novoporedanog svijeta ili otići u Venezuelu ili Kubu, Libija otpala. Tamo je građanski rat samo se to iz javnih vijesti ne zna. U takvoj daljini na dnu piramide nazire se peti element bliži bogu, jeli rata Marsa.

Oni na vrhu oboda piramide, koji „trebaju“, će živjeti, i koliko bez osjećaja, toliko do u jednom i uživati. Na kraju višestrukih, za glavne stranke, naizmjenično, odigranih mandata ostat će riječ utjehe Golijata s visina duša prodanih kapitalu, a ona glasi: Puno sreće u narednom životu trebali ste razmišljati o posljedicama kad ste se usudili rješavati vaše stambeno pitanje našim kreditima. Usput riječ utjehe broj dva: Vašim činom uspješno ste nam prodali i vlastitu djecu. U potpisu: Vaša banka za cijeli život. Pa biraj banku ili život. Možete i ratovati ako vam ne odgovara, možete što hoćete i nemojte misliti da smo vas mi napravili robovima, to se vama samo čini. Imate okvir u kojemu o sebi možete odlučivati, a ostavili smo „gubitnicima“, da bude sreće još veće, i otvore u kontejnerima za smeće. Ima i priča o talu, ali bolje ne bi.

U pitanju je viši interes države i banaka, a o tome bolje biti tiho jer moguće bi se otvorilo ljudima zamagljene oči a to je nepoželjno. Na kraju o sreći što još reći. Uživajte u subvencijama mladi ljudi od do 45-e, kad je krajnje vrijeme njojzi pohrliti. Ej, sjetio sam se na kraju one riječi… to je subvencioniziranje, zar ne. Ma proradio mali mozak iz kojega nekima strane riječi i tuđice samo lete dok ih slušamo zadivljeni. Odlazim, odlazim sa planete,putujem otvorio mi se od svega ovoga onaj dobro vam poznati water front. Furt je napeto sa tim stranim riječima, osjećam se k’o ekonomski manager u ostavci.

Marko Mišo Mujan

 

 

 

Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.

Pročitajte još

ISKUSTVO HOSTESE ‘Dijelila sam kuću s 11 djevojaka – punu plijesni, smeća, opušaka, prljavih plahti…’

Dulist

PISMO GRADONAČELNIKU Učinite nešto kako bi se obeshrabrilo lokalnog ‘utjerivača komunalnog reda’

Dulist

PARKIRANJE NA KANTAFIGU Autobus ne može stati na stanicu, stvara se kolona koja čeka

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija