Nakon što smo se istucali, potucali i što sve ne učinili penganim i ostalim jajima, sjedimo vanka za stolom u ove tople blagdanske dane u jednom od zadnjih okupljališta čeljadi Grada, Fontani. U ulici Od polača. Na korak od Straduna. Lagano i u ugodi se nazdravlja, priča, sjeća. I pomislimo koliko bi se ljudi širom Lijepe naše s nama tako rado zamijenilo, bar na dan, sat, tren.
To je ona ljepota života u ovom Gradu koju imamo samo mi koji tu živimo. Ostali, koji ovdje ne žive, nemaju taj osjećaj i neće ga nikad ni imat. Ali imaju sve drugo! – neki bi dodali onako cinično. I, zapravo, bili u pravu. Jer ostali nemaju ovakvo vrijeme, ne mogu sjedit vanka, pričat i uživat, al' povezani su sa svijetom, imaju mostove i putove oko sebe, sve im je blizu, a ne daleko kao nama te imaju puno, puno tog što mi ovdje još dugo, kako stvari stoje, nećemo imat.
Placa, a ne pjaca!
Priča sjećanja pomalo nas vodi ulicama, čeljadi, događajima, škercima.
Za stolom je i Rudela, Nikša Rudelić. Znani lik Grada, prvi predsjednik obnovljene udruge Porporela, te svakodnevni kupač u Uvalici. „Pokupio“ sam ga sa Straduna, iz priče s Dubom Violićem i Nikolicom Nikićem. Ista smo generacija iz „osnovne“, Nikola je išao u 8a, živio Iza Roka, bio sjajan golman, vječno nasmijani fakin đira, Rudela je bio 8b, živio u Lučarici, a Dubo je sa mnom bio 8c, živio u Zuzorinoj i igrao sjajno stolni tenis. Nitko od nas više ne živi u Gradu. Tužno se prisjetismo kako smo se ovih dana s puno tuge oprostili od Nikolinog oca i našeg dundo Kreša, velikog sportaša, istinskog gospara i simbola Grada. Uzora po svemu generacijama Grada. I opet Žuvela vadi staru fotku uspomena. Neko davno ljeto, Portoč na Lokrumu kod Dilingera Ucovića, Lukša Pavlović, Rade Petrić, Ivo Čagalj te Igor i dundo Krešo Nikić u bokserskom zagrljaju. Život surovo ide dalje. Navraćaju do Fontane i našeg stola mnogi, dobacuju imena, sjećanja, jer priča nas vodi do Zelene place. Gundulićeve, Đivove poljane. Lagano pojašnjenje, nek' se zna; Placa je službeno ime za Stradun, tako i piše na zidovima kuća na njegovom početku i kraju, ili obrnuto kako već krenete u đir, s Pila pored ulaza u prvu ulicu Garište, ili od Orlanda iznad vrata „Cele“. Zbog tog placu kod Điva zovemo obavezno i zelena, a nikako pjaca, iako je tako mnogi znaju zvat. Pjaca je u Gružu. Ovdje je zelena placa. Tako se zove odavno i bilo bi fino kad bi taj njen naziv preživio i ova naša vremena. Tradicija koju treba štovat.
Ako nas sjećanja dobro služe…
E, kad smo to kao pojasnili, priča ide dalje. Na smjene; Rudela, Nardi Šakić, Kera, Rokaši Vojo Šindolić i Igor Žuvela. Ima nas. Pa u đir Zelenom placom. Nekad, naravno. U sjećanjima. Od kojih je malo toga ostalo u ove dane na njoj. Kao što ni banaka, Župki i Konavoki više nema kao nekad. Ni butiga ni betula. Kreće Vojo, podržavaju ga drugi; ulaz na placu iz Puča, na desno hotel za nas zauvijek i samo „Dubravka“, nekad hotel De La Ville, na lijevo Lučarica, a ravno kantun i prva betula. Zvala se „Gundulić“ i otvarala bi se već u 4 izjutra! Za početak tu bi se na prvoj kavici skupili oni što završavaju burnu betulašku noć. I još malo zapjevali prije odlaska u san sa prvim suncem iznad Žarkovice. A onda bi na prvu kavu došla čeljad što je prodavala na placi, iz Župe i Konavala. Spustili bi voće i povrće karićima s Tabora na Pločama, gdje bi im ostali tovari i konji. Sve prekrcali na banke, kariće sklonili u okolne portune, te tu na kavu ili rakiju budnicu. Žene bi im ostale prodavat, a oni bi nakon tog išli naokolo po Gradu obavit puno tog. Jer, tad je sve za učinit bilo u Gradu.
I tako bi burno počeo svaki dan na placi i u okolnim ulicama. Rudela kaže kako mu budilica nije trebala. Pored betule „Gundulić“ bila je butiga od prehrane koju je vodila, koliko sjećanja služe, Alma! A pored nje butigu voća i povrća držala je obitelj Kovač, zapravo vodila Perina žena Ana Kovačuša kako su je zvali. Majka našeg dragog glumca Nika Kovača. Tu sjećanjima upada Vojo, naime Kovači su živjeli iznad svoje butige, a imali su funjestru svog stana i na drugu stranu, iza Svetog Vlaha, te bi se balica skupila ispod i zvala Nika za izać' vanka na „put od križa“ tadašnjim betulama. Išao bi Niko vanka, naravno. Redovno. Pokoj mu duši, otišao je prerano. U toj istoj zgradi jedno vrijeme živio je i naš Knez Čejo, znani ribar Milan Čeović, pa stari znani ribar gospar Ucović čija se kćer udala za legendarnog profesora pomoraca Zlatka Mičića, zatim obitelj Bender, te obitelj Luetić, iz koje je i Dubravka, kasnije udana Šuica, naša nekadašnja gradonačelnica. Đir tom stranom place završavamo na kantunu gdje je nekad bila mesnica obitelji Nadramija. Ako nas sjećanja još dobro služe…