Aktualno

ZABORAVLJENO NASELJE – DUBRAVICA Ukinuli su nam jedini autobus. Do prve stanice pješačimo kilometrima

Dubravica, prekrasno prigradsko naselje udaljeno 30-ak kilometara od Grada Dubrovnika čiji je dio, ostala je u potpunosti bez autobusnih linija. Naime, Libertasova dvadesetdvica iz Imotice koja je inače prometovala i po Dubravici, ukinuta je za vrijeme ‘lockdowna’ zbog reduciranog voznog reda i sve do sada im nije vraćena. Zbog toga, istaknuli su za DuList mještani Dubravice, oni koji ovise o autobusu prisiljeni su na posao pješačiti sedam kilometara do Trstenog ne bi li ‘uhvatili’ koju liniju.
-Imali smo jedino tu 22-icu, a sad su nas zaobišli svi autobusi. Na bezbroj naših dopisa i reagiranja svi se oglušuju, a mi smo i dalje primorani na posao ići pješice. Zar to nije sramota? – pita se gospođa Mirjana Mozara, stanovnica Dubravice koja je među onima koji su ukazali na ovaj problem koji Dubravici otežava svakodnevicu.

-Razočarani smo. Razgovarala sam s direktorom Libertasa. Ponudio nam je nekakvu opciju koja nam nije normalna. Rekao je da bi poslao neki kombi koji inače vozi prema Gornjim selima da nas ‘pokupi’ u 5 sati ujutro. Većina ljudi radi od 8 sati. Kako ćemo kretati tri ure prije? To je strašno. Ne možemo vjerovati da nam ovo rade. A, opcija za povratak je još luđa. Iz Orašca u 14.45. Pitala sam Vojvodića tko mu još radi do 14?! Ne znamo više što bismo. Objašnjavao mi je direktor Libertasa da su u minusu. Ali, nismo mi za to krivi, zašto bismo mi ispaštali? – pita je gospođa Mozara.

Morao djecu preseliti u Šumet
S njome se slaže i njezin susjed, član Mjesnog odbora Đuro Milić. Iako njega trenutno toliko ne pogađa problem nedostatka linije jer ima automobil, ističe kako mu je upravo ta 22-ica stvarala probleme kada je sina upisivao u prvi razred osnovne škole.
-Morao sam sina upisati u školu u Orašcu jer Dubravica inače njemu gravitira. Pitao sam u školi hoće li biti kakav autobus koji će djecu iz Dubravice prebaciti do Orašca, a tamo su me pitali ‘a gdje je ta Dubravica’? Oni u Orašcu imaju školu kojoj Dubravica gravitira i nisu upoznati gdje je to naše selo. I kada smo imali liniju, taj je autobus u 6.40 prolazio ispod sela, a u 13.30 se vraćao. Dijete mi njime nije moglo niti ići u školu niti iz nje doći. Zato sam morao pribjeći drugom rješenju. Žena i djeca su se preselili u Šumet kako bi mogli autobusom otamo ići prema Orašcu i vraćati se. Da žive u Dubravici netko bi ih svaki dan morao voziti u školu, čekati ih, ići po njih. To je k’o da si trajno zaposlen – govori nam gospar Đuro te dodaje kako bi se moglo nešto napraviti, makar uvesti neke dvije linije koje bi djecu vozile u školu i iz nje.

-Ljudi su otišli iz Dubravice, pošli su živjeti negdje bliže školi gdje su normalne linije. Na to je dosta utjecao taj segment nedostatka autobusa. To je katastrofa. Zadnji koji je išao u školu, tako da ga je stalno netko vozio, mali je Maro iz sela. Njega je tata vodio, dosta puta bi zvao i susjede možemo li ga pokupiti još dok je išao u vrtić u Slanome.

-Morate nekoga moliti da vam pođe po dijete. Pravili smo zahtjeve, ali nikada nisu urodili plodom. Razumijemo da je Libertasu grubo u ovom korona vremenu i da nije isplativo prevoziti dvoje, troje ljudi, ali ne mogu nas zato ostaviti odsječenima – ističe Milić te dodaje kako je Dubravica ostala ‘u rupi’ te da ih je zaobišao i majkovski autobus, kao i brsečki koji prometuje magistralom.

Dubravica nema ni vodu
-Treba doći do Brsečina, propješačiti 4 kilometra, a do Trstenog još 5 kilometara. Problem je velik – govori Milić te dodaje kako je autobus izazov svakodnevice, ali kako Dubravicu muče i daleko veći, egzistencijalni problemi. Naime, Dubravica još uvijek nema vodu, a i cesta koja do nje vodi u katastrofalnom je stanju.
-Voda nam je veliki problem. Trebala je doći iz Majkova, ali se to još uvijek nije dogodilo. Problem nam je i cesta. Kad se na njoj negdje dogodi sudar, to bude strašno, napravi se takav čep. I inače, ako netko naiđe u suprotnom smjeru, nema se šanse mimoići. Razmišljamo čak u Mjesnom odboru odustati i od društvene prostorije i vode, a da riješimo taj put. Nekako se krpimo sa svime. Vodu nam dovodi cisterna iz Orašca i onda pumpama snabdijevamo kuću. Ali, i te se pumpe pokvare, puknu, zimi se zalede. Kad bismo imali živu vodu, svi bi nam problemi bili riješeni. Morali bismo razmišljati jedino jesmo li zatvorili špinu ili ne – ističe Đuro Milić, a s njime se slaže i predsjednik Mjesnog odbora Dubravice Pero Stjepović.

-Mi smo vam ovdje zadnja rupa na svirali. Nitko nas ništa ne pita, a tražimo uvijek barem osnovne uvjete za život. Cesta je katastrofa. Otkako je nastala ova naša država, Dubravica je dobila tri, četiri kamiona asfalta i pet žarulja, ništa više. O cesti nema ni razgovora, sad će se nešto malo pokrpit’, a voda k’o zna i kad će doći. Srećom struju imamo, da nemamo bili bi k’o u 17. stoljeću ni 30 kilometara od Dubrovnika. Razumijemo novonastalu situaciji i da je sada teško nešto tražiti, ali gdje smo do sada bili, mogli su nas se i do sada sjetiti. Nije da nije bilo novaca, nego nije bilo volje nadležnih i onih koji su možda mogii pomoći. Aktualni gradonačelnik je ‘uletio’ za novi dio ceste, da nije, vozili bismo se cestom izgrađenom 1971. – govori predsjednik Mjesnog odbora.

I mi smo ljudi
Otkako su se ponovno aktivirali Mjesni odbori nakon kotarskih izbora, promijenile su im se tek neke sitnice, ali sve su to, naglašava Stjepović, mrvice i kapi u oceanu.
-Ne mogu reći da ljudi ne rade ili da ne žele pomoći. Aktualna vlast je koliko toliko pomagala, osim kad je Andro bio gradonačelnik. Tad nismo dobili ništa, ni čav’o nije zabio u selo, za Šuice isto luda obećanja, a potrebe su i dalje tu, i to najosnovnije, egzistencijalne. Da nam dođe voda i da nam ovu cestu srede, mi drugih potreba realno nemamo. Osim te autobusne linije koja je bila jedna jedina u neko gluho doba ujutro i u 13 sati popodne. Svaka kuća skoro ima auto, ali ima ljudi koji ne voze, a moraju otići u grad pa moraju moliti susjeda ili koga da ih vozi svaki put ili nekoga iz kuće gnjaviti da ga vozi na neki autobus pa da ga opet čeka u neka doba. Nema to smisla. Jedna obitelj iz Dubravice radi u Dubrovniku i stalno su djecu vukli sa sobom bez obzira je li škola uutro ili popodne jer nije bilo drugog načina. Stvarno smo blago rečeno odsječeni. Nula bodova o prometnoj povezanosti u Dubravici. Bit će samo gore, bolje ne vidim, iako sam uvijek u životu optimist. Guramo projekte koliko možemmo, ali mi smo mali, mi smo pješaci, nismo mi generali – govori Pero Stjepović te dodaje kako problem autobusa postoji još otkako je onišao u školu.

– Ovo jest malo mjesto, ali i mi smo ljudi. Ne mogu se ovako prema nama ponašati. Mi ćemo kao Mjesni odbor napraviti sve što možemo. U jednom razgovoru s čelnicima Libertasa rekli su nam da naša linija nije ni rentabilna. Istina, nekada vozi jednu ili dvije osobe, ali ona pokriva područje od Imotice do Dubrovnika. Majkovi imaju svoj autobus, a mi nismo ni na jednoj cesti. Majkovka ide četiri puta dnevno. Možemo uputiti preko tajnika dopis Libertasu i pitati ih u čemu je problem. Često vozač autobusa ako vidi da nema nikoga u Dubravici, pođe drugim putem, a netko može čekati u Dubravici da pođe dalje. Ili kad vidi vozač da nema putnika u Trstenom za Dubravicu ili dalje, ‘prošiša’ magistralom na svoju ruku. Ne prati zadanu rutu nego pođe magistralom jer mu je bliže, a u Slanom se uključi na cestu kojom je trebao doći. A nikad ne zna čeka li ga tko u Majkovima. Libertas jest reducirao linije, ali nama je to jedini autobus! Treba i za jednu osobu naći razumijevanja i načina – ističe Pero Stjepović.

– Svi vazda ističu da imamo lijep pogled. I to je istina, ali od toga se ne živi. Trebamo osnovne uvjete za život. Voda je došla do Vatrogasnog doma u Majkovima, ali povratni krak nikada nije došao do nas. Vodu plaćamo isto k’o i svi u gradu samo što nemamo očitanje brojila, sve dadžbine plaćamo. Limitirani smo na 16 kubika po obitelji u mjesec dana. A što možeš s time? Treba zalit’ cvijeće, pa tuširamo se svaki dan barem jedanput. Kad imaš goste kako ćeš im objasnit’ da se ne smije puno tuširat’ jer je limitiran vodom. Kad je gorio Pelješac, 15 smo dana čekali da nam dođe voda. Cisterna nije mogla doći jer je bila na požarištu. Morao sam poć’ u tetke u Trsteno da bi’ se otušir’o. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito – naglašava Stjepović te zaključuje kako je Dubravica jedino naselje u Gradu Dubrovniku koje nema vodu.

Libertas razmišlja o alternativi
DuList je uputio upit Libertasu kako bismo provjerili može li se što napraviti za mještane Dubravice.
— Linija na koju se referirate jedna je od linija koje su u funkciju vraćene početkom mjeseca te su njena trasa i termini polaska definirani zahtjevima Općine i stanovništva Dubrovačkog primorja. Po promjeni zahtjeva općine, poboljšanju niza pokazatelja od kojih je najvažniji epidemiološka situacija kao i ukupnosti gospodarskih aktivnosti stvoriti će se oni preduvjeti koji trenutno nedostaju kao ključan faktor dodatnog poboljšanja mreže linija i frekventnosti polazaka. Također, kao alternativna mogućnost povezivanju Dubravice, u sljedećem razdoblju doći će do izmjene na trasi prometovanja linija za Majkove, koja će u svojim polascima obuhvatiti i Dubravicu – ističu iz Libertasa.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 22. srpnja 2020.

Pročitajte još

[FOTOGALERIJA] Blagoslov i procesija sa slikom Gospe od Porata

Dulist

STONSKI ŠKOLJKARI NA MUKAMA ‘Kamenice nam propadaju jer nema kupaca’

Leona Rašica

Škole više ne ‘kroje’ praznike, poznat kalendar nove nastavne godine

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija