Ulicama moga Grada

Veliki umjetnik Antun Masle

Odozgo, s vrha Božidarevićeve, na spoju te i Strossmayerove ulice, cijeli Grad je kao na dlanu. Da, bez Svete Marije, koja u tom stavu ostaje iza leđa.

A bez nje Grad nikako ne može bit potpun i nikad ne bi ni bio, ni postao Grad. Pa je pogled nepotpun, al' i takav, zaista lijep. Krovovi Grada, Prijeko, Minčeta, Peline, Revelin… Srđ!

Da, taj naš Srđ spominjali smo redovno ovih dana. Kao mjesto sjećanja na 6. prosinca, Svetog Nikolu davne 1991. godine. Dan kad smo preživjeli. I obranili se. A upravo na taj, nama ovdje tako važan datum, ove 2012. godine koju privodimo kraju u našim krhkim životima, naša draga Vlada obavijestila nas je kako jedna od investiciju koju planiraju kao spas i izlaz iz krize koja traje i traje, je upravo gradnja golf terena na tom našem Srđu. I pratećih apartmana i čega sve ne u sklopu tog projekta koji se zapravo krije iza kodirane šifre „golf“.

Naša Vlada predvođena jako neugodnim, bahatim i nepristojnim premijerom dala je dozvolu za taj projekt. Uz to, dali su dozvolu i za projekt „HE Ombla“. Most do Pelješca il' neku drugu gradnju prometne veze za Dubrovnik do daljnjeg su odbacili. Badava nama ovdje bunit se, vrištat i skupljat potpise. I to nam je pouka koliko im je stalo do nas, ovdje, najjužnije i očito najtužnije. Politika je to, stara kurvanjska posla su to i najradije bi opsovao, al'…
 
S vrha prema dnu
 
S tog mjesta, gore s vrha Božidarevićeve, krećemo iznova, sad prema dnu il' početku ove ulice s jako puno drage čeljadi. Tu, na njenom vrhu, u tom stavu, na desno je jedan prelijep đardin. Pripada po pola obitelji Lambeta – Vodopić i obitelji Brigitine sestre Dolores Aleksić. Pamtim li i pišem li dobro, tu negdje nekad je živjela i obitelj Bonačić!? Tek koji skalin ispod obitelj od muzike Veselinović; pamtimo još gospara Špira koji je svirao flautu, sin mu Miljenko sjajan je pijanist, a njihov otac il' nono bio je brijač u ulici Od Puča, jedan od onih koji kad bi išli van radnje na marendu, na vrata bi samo stavili metlu. Opet koji skalin niže obitelj je Kukuljić, njihova Dube stalno je bila u igri i điru s Brigitom, koja i danas živi vrata do nje. Naravno, opet koji skalin niže.

Iznad ulaza zgrade s brojem 9 spomen ploča je te svatko tko tuda prođe zna da je tu živio veliki hrvatski i dubrovački slikar Antun Masle. Rodio se 1919. godine u Orašcu. Djetinjstvo je proveo u svojoj velikoj obitelji. Prvi put svoje crteže izlaže 1937. godine u Splitu, a Likovnu akademiju diplomirao je u Zagrebu 1942. u klasi profesora Vladimira Becića. Vraća se doma, ali ga mobiliziraju u domobrane! Ne voli ni uniformu ni rat, te s tim pozivom i nije bio baš oduševljen.

Ostaje na kratko, jer javljaju mu kako mu je otac teško obolio i da je na samrti. Dobiva dopust i odlazi ga vidjeti, ali nakon očeve smrti više se ne vraća u rat, niti oblači uniformu. Ostaje sa svojima koji ga skrivaju do kraja rata. Završetkom rata 1945. odlazi iz Orašca u Dubrovnik, te počinje raditi kao nastavnik likovnog odgoja u dubrovačkim školama, ponajviše u tadašnjoj Prvoj osnovnoj školi na Pločama, koja početkom šezdesetih mijenja ime u „Miše Simoni“, a danas se zove „Marin Getaldić“.
 
Iz života Antuna Masle
 
Prvih dubrovačkih dana živi kod svoje sestre, Igine mame, uz same zidine na Svetoj Mariji. Tih dana nacrtao je Igu kad je bila mala djevojčica i taj portret ona ponosno čuva u sebe doma. Brigita iz njegovog foto albuma kao sjećanje na te dane vadi fotografiju zidina s pogledom iz te njegove sobe, kako i piše u potpisu. Listajući te albume pronalazi još nekoliko fotografija iz života njenog oca.

Početkom pedesetih godina upoznaje i vjenčava se za svoju kolegicu s posla Milu Grbešić, nakon čega siđe tek nekoliko skalina sa Sv. Marije do Božidarevićeve 9. Narednih godina tu je bilo središte i okupljanje mnogih umjetnika, na pjanu je bio njegov atelje, tu je slikao, pisao pjesme, vodio dnevnik, proveo cijeli svoj život. Njihove kćeri su Brigita i Dolores.     

Svoju prvu samostalnu izložbu imao je 1952. godine u Dubrovniku. Zatim izlaže 1955. godine u Sponzi s velikim prijateljem i također našim velikim slikarom Đurom Pulitikom. Bila je to prva od nekoliko zajedničkih izložbi ova dva velika umjetnika. Izlagao je svoja djela svugdje, širom Hrvatske, Europe, svijeta, u New Yorku je 1963. godine imao veliku samostalnu izložbu, pa… i sve te godine radio kao nastavnik u osnovnoj školi, gdje ostaje do svoje smrti, s tek 48 godina života, 20. kolovoza 1967. godine. Bio je jako drag, jednostavan i omiljen čovjek u điru Gradom kojeg se mnogi rado prisjećaju.

Osnovna škola u njegovom rodnom Orašcu zove se po njemu. Tek toliko o ovom velikom umjetniku u ovom điru, svakako malo, jer puno tog moglo bi se još spomenut. Uspomenu na njega i njegovu umjetničku ostavštinu čuvaju njegove kćeri Brigita i Dolores. Na svoj način i Brigitine kćeri Ana i Mia. Zahvaljujući njima, ostaje nadati se i vjerovati kako ćemo iz te ostavštine saznati i otkriti još puno tog čime se bavio i što je sve učinio veliki umjetnik Antun Masle.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija