Badmintonski klubDubrovnik u svojih je dvadeset godina postojanja ostvario zapažene rezultate i iznijedrio brojna mlada sportska imena. Od samih početaka, u klubu djeluje i trener Ratko Galjer. Osim što mlade sportaše uvodi u svijet badmintona, Galjer se bori za vlastite prostore s normalnim uvjetima. Treniraju u, blago rečeno, katastrofalnim uvjetima. Jedini su badmintonski klub u Hrvatskoj koji trenira u – skladištu i jedini sportski kolektiv u Gradu koji nema termine u sportskoj dvorani. Unatoč tomu, iza njih je najuspješnija sezona od osnutka kluba. Zaista, apsurd dubrovačkog, ali i hrvatskog sporta.
Začarani krug
Došli smo na trening u popodnevnim satima. Znali smo kako djeluju na području takozvanog ‘Konga’, ali pravi je šok uslijedio kad smo stali ispred navedenog skladišta. Prvo što nam je prošlo kroz glavu, bilo je: ‘Jesmo li falili adresu?’. Potvrdu o tome da se nalazimo na točnoj adresi, dobili smo kad smo čuli zvukove reketa, loptica i dječje graje. Ulazimo u ‘dvoranu’, a unutra se nalazi improviziran teren ograđen drvom. Galjer nas dočekuje i već normalnim smatra naše iščuđavanje prostorom. ‘Ovo je sramota’, odmah nam na početku ističe.
— Preko ljeta se ne može trenirati. U dvorani bude i iznad 50 Celzijevih stupnjeva. Djeca padaju u nesvijest. Tijekom zime su većinu vremena bolesni. Velike probleme nam stvara kiša. Onda imam situaciju gdje moram dijete pripremati za Europsko prvenstvo, a zbog kiše ne može trenirati i po deset dana – rekao je Galjer. S još jednim trenerom redovno trenira tridesetak djece. Iznad tog broja ne mogu ići.
— Dvadeset godina smo osuđeni na to da ne možemo širiti klub. Dnevno treniramo po pet sati. Problem je što moramo početi u 14 sati da se ovi, koji zadnji treniraju, ne bi zaledili. U 19 sati već treniraju na minusu. Ne mogu držati reket u ruci od hladnoće. Kad je bura, ovdje je oko nula Celzijevih stupnjeva. Realno bi trebalo biti 15 ili 16! Ispod toga se i ne bi smjelo trenirati. Djeca često imaju problema s pucanjem mišićnih vlakana od hladnoće pa i kad se dobro zagriju. A, tu su i problemi sa sinusima – navodi Galjer.
U skladištu imaju svlačionicu ‘sklepanu’ od drveta, dok WC – nemaju pa djeca moraju ići u obližnju butigu. Trener ih u večernjim satima ispraća s treninga jer se boje ići sami doma. Unatoč svemu tome, djeca uvijek budu ‘nabrijana’ za trening, kako nam ističe Galjer. No, najgore je kad djeca idu na međunarodne turnire, i kad se vrate u prostore u kojima inače treniraju. ‘Stvarno se razočaraju’, govori njihov trener. To su samo neki od razloga zbog kojih se već 20 godina uporno ponavlja: ‘Zašto se badmintonašima ne osigura adekvatan prostor za treniranje?’. U sportskoj dvorani, naime, ne mogu dobiti termin. Zbog toga ne krivi ljude koji tamo rade.
‘Kriv je Grad Dubrovnik koji nije ništa učinio tijekom 40 godina otkad je dvorana izgrađena’, naglašava. U školama ne mogu trenirati zbog satova Tjelesne i zdravstvene kulture. A, po ljeti se škole zaključavaju, odnosno dvorane jer, kako ističe, nemaju čistačicu. ‘Stalno smo u nekom začaranom krugu’, govori Galjer.
Njihov minimalni zahtjev i želja je montažna dvorana koja košta oko milijun kuna. Nakon svega navedenog, postavlja pitanje: ‘Je li Grad Dubrovnik zaista – prijatelj djece?’.
— Mene zanima, ako je Grad Dubrovnik – Grad prijatelj djece, kako je moguće da netko dvadeset godina traži montažnu dvoranu i ne može ju dobiti. Kažu da nemaju novaca, a onda ‘spucaju’ na Tom Jonesa dva milijuna kuna. Nemam ništa protiv njega, ali ako se ima dva milijuna kuna za dva sata sviranja, onda se valjda ima i za djecu koja dvadeset godina traže dvoranu za te iste novce. Prioriteti su krivi. Njih tisuću je uživalo u Tom Jonesu, a mi se 20 godina smrzavamo – kaže nam Galjer, inače rodom iz Bjelovara. Dio svog života proveo je u Americi odakle, 2000. godine, dolazi u Dubrovnik. ‘Došao sam s velikim nadama. Prošlo je pola moga života, a nisu ni lopatu zakopali’,kaže. Nisu nezadovoljni financijskom potporom Dubrovačkog saveza športova, no postaje naporno slušati već dvadeset godina ista obećanja o adekvatnim prostorima. ‘Evo baš sad završavamo nekakvu dokumetaciju, evo čim se GUP riješi’, samo su neka od njih, govori. Ističe i kako je prošle godine predstavljena Strategija razvoja sporta i sportske infrastrukture u Gradu Dubrovniku od 2018. do 2028. godine. ‘Prošlo je već godinu dana, a još uvijek nemaju radnu grupu koja će se baviti time. Ne znam zašto se ništa ne pokreće, gdje se stalo sa svime’, pita se. Pročelnika Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Dživa Brčića ističe ‘kao jedinog čovjeka s kojim u posljednjih dvadset godina može sjesti, otvoreno razgovarati i koji će izaći ususret koliko god može’.
— Daje svoj maksimum. To je jedina promjena koju sam doživio. Zbog njega i dalje ‘tinja’ neka nada – rekao je.
Dubrovnik ima potencijal
Inače, Badmintonski klub organizira već nekoliko godina međunarodni turnir u sportskoj dvorani u Gospinom polju. Badmintonaši iz 30 država iz cijelog svijeta dolaze se natjecati na jednom od najvećih turnira u Dubrovniku. ‘Moram proći pakao za dobiti pet dana dvorane’, govori nam.
— Stranci dođu nekoliko dana prije održavanja turnira u Dubrovnik. Onda kad pitaju mogu li trenirati u našim prostorijama… Od sramote ih ne mogu dovesti. Toliki potencijal postoji u sportu, pogotovo u izvansezonskom razdoblju. U Poreču su napravili osam dvorana i ‘dovukli’ sve sportove. Izvan sezone imaju pune hotele. Zašto to mi ne možemo napraviti? – ističe. Ipak, ni nakon toliko godina nije pošao iz Grada. Voli svoj posao i ne želi ostaviti svu tu djecu koja treniraju.
— Da ne volim ovaj sport, davno bih otišao. No, izgubio sam nadu da će se nešto promijeniti. Napravili smo dosta toga dobroga, ali nitko to ne prepoznaje – ističe. Badmintonski klub, kaže, nije jedini sportski kolektiv koji ima probleme. Zato ga posebno vesele vijesti kao što je ona o novoj judo dvorani u Mokošici. Govori: ‘Možda i mi dođemo na red’.
— Prošla je godina bila najbolja od osnutka našeg kluba. Skoro smo u svim konkurencijama osvojili medalje. I svakog sjaja! Sve živo smo osvojili, unatoč činjenici u kakvim uvjetima treniramo. Samo nismo u ‘sedamnaestici’. A, nitko nas nije pozvao u ured gradonačelnka da nam čestita. Valjda im nije bilo dovoljno 12 državnih medalja – naglašava trener Galjer.
S jedne strane nam je neshvatljivo kako se dugi niz godina nisu stvorili adekvatni uvjeti za male nade badmintona. S druge nam je strane začuđujuće i nevjerojatno da ti isti mladi sportaši, u takvim kritičnim uvjetima, i dalje treniraju sa smiješkom na licu. Možda su se jednostavno naviknuli i misle da je ovo ‘maksimum’ koji im se može i mora dati. Nakon svega viđenog, pošli smo iz skladišta ozeblih nogu, ali i s ogromnim upitnikom iznad glave.
IZ GRADA DUBROVNIKA ISTIČU ’Lokacija dvorane u Gospinom polju’
Kada je riječ o sportskoj infrastrukturi, Grad Dubrovnik, između ostalog, radi i na projektu buduće višenamjenske montažne dvorane koju bi, uz ostale sportske klubove, mogao koristiti i Badmintonski klub. U tom je smislu već odrađen projektni zadatak na temelju kojeg je u tijeku izrada idejnog rješenja buduće dvorane, a koje se očekuje u prvoj polovici ove godine. Ideja je izgradnja višenamjenske dvorane s podlogom adekvatnom za više različitih sportova, a među njima svakako i badminton. Lokacija dvorane bila bi u Gospinom polju. Već ranije Badmintonskom klubu Dubrovnik ponuđena je za treninge dvorana OŠ Marina Držića te je Klubu i Školi ostavljeno da dalje dogovore uvjete i detalje – ističu iz Grada Dubrovnika.
Objavljeno u tiskanom izdanju Dulista, 29. siječnja 2020.