Život na jugu

Usko grlo

Babino polje, administrativno i geografsko središte otoka Mljeta, ima i svoju podjelu na naselja, više tradicionalnu, jer malo smisla ima jednu cestu kroz selo, dugu doduše 3 kilometra (izmjereno trkačkim satom) dijeliti na manje jedinice, kao blokove u velikim gradovima. Negdje baš na trećini od strane Zabr(ij)ežja na zapadu, nalazi se Ocinje koje graniči prema istoku sa Zadubljem. U tom Ocinju, najužem dijelu sela, gdje su kuće na uzbrdici jedna do druge preko puta na dosegu raširenih ruku tri odrasla muškarca, a cesta tako uska da jedna guma kamiona ili autobusa koji se tamo provuče ide sigurno jednim svojim slobodnim dijelom i preko praga kuća, osvanula je tabla na kojoj je obznanjeno da si ti putniče namjerniče upravo tu u Ocinju i da je to mjesto ‘žarište hrvatstva’. Da nije istina, bila bi sjajna metafora to usko grlo, kao na pješčanom satu ili bočici otrova, mjesto gdje jedan mora odstupiti da bi drugi prošao, za tu ploču koja ima potrebu označi mjesto nacionalnog ponosa. Tabla je postavljena osobnom inicijativom, a potaknuta činjenicom, saznao sam u jednoj verziji, da su upravo na tom mjestu prve korake učinila četiri dosadašnjih načelnika općine, iako to meni ne izgleda kao dovoljno dobar razlog da se upravo taj ‘kvart’ obilježi, a ne oni koja ga pritišću svaki sa svoje strane. I zašto s tim komentarom koji ističe posebnost, kao da ga to svojstvo, hrvatstvo, razlikuje od ostatka sela!? Tu postoji priča naravno.

Uvijek mora postojati netko koga možeš okriviti: ako si klinac, onda je to mlađi brat, ako u braku onda supružnik, ako imaš susjeda onda je on kriv, a u selu ako pak živiš s drugom nacionalnom skupinom, onda je nacija kriva. Za sve kriv, nikad za dobro jer uvijek za zlo. Mi na sjeveru gdje sam odrastao, nemamo, odnosno nismo imali tih problema, jer u verziji karte najmanje Hrvatske po nečijim bolesnim planovima, mi bi bili ta Hrvatska. Nitko nije vidio neki naročiti interes u tom lijepom kraju. Nama su Slovenci prije sporazumnog raskida braka bili alternativa idealnog krivca, iako su naši ljudi išli u Sloveniju raditi češće nego bi oni dolazili k nama na sjever, no svejedno se moglo čuti da su oni ‘gori od Srba!’. Tu možda leži razlog što sam nacionalno neosjetljiv, odnosno teško da mogu u sebi otkriti što to znači pripadati nekoj naciji. Kod mene je to tako samo po sebi razumljivo da nemam neku posebnu potrebu stavljati se u omjere (mali ili veliki Hrvat), ili pak u odnos prema drugim nacijama. I ovaj otok s tim ne bi trebao imati problema, odnosno nije ih bilo do početka dvadesetog stoljeća jer je bio isključivo nastanjen Hrvatima. Tada se, prema predaji, zahvaljujući prijateljstvu lokalnog intelektualca i velikodostojnika srpske monarhije na studiju u Sorboni, pojavio odnekud pravoslavni svećenik (Rade) koji je samo radio svoj posao i krenuo u dokolici (ili smišljenom planu velikosrpske hegemonije, što meni uvijek izgleda nategnuto) osim jarića pokrštavati, bolje rečeno konvertirati na pravoslavlje i pokoju otočku obitelj (12 njih). Razlozi su, kao što svakodnevni život stalno pokazuje, bili pragmatični. Glad. Dobivale su se privilegije, sitne doduše, koje su omogućile da se preživi zima, a sretnicima možda da omogući i školovanje u velikom svijetu. Tako je na otoku, od zajedništva i istosti, nastala nekakva naznačena različitost, a poznata vremena koja su slijedila, dala su krila čas jednima čas drugima da se razmašu na one druge.

Nema se tu ništa novoga za dodati jer već je to toliko puta ispričano, toliko se puta izmiješalo, promutilo i zaokrenulo da pokuša izvući ‘ko je kome i tko koga’ misija nemoguća, moja definitivno nije. Ono što je zanimljivo jest kako je malo dosta da se posije razdor, u ovom slučaju pripadnost različitoj Crkvi. A još je zanimljivije s perspektive čitanja godišnjeg izvješća don Stipa na misi Bogojavljenja, gdje shvatiš poražavajuću činjenicu kako ti koji se deklariraju kao pripadnici jedne Crkve malo ili ništa do nje ne drže. Nema tu nikakvih sakramenata, kakva krštenja, vjenčanja ili pričesti; nešto češće se Stipe zove na sprovod, kad pokojnik više ne može odlučivati (za svaki slučaj rekli bi), a kada je i za dušu pet do ponoći. Samo forma. I tako se ponovno dokazuje što se dobro zna, a to da udaramo po drugima tamo gdje smo i sami najslabiji, što i jest logično, jer kako drugačije možeš zaštiti svoju slabost? Nemam potrebu tendenciozno zaključiti kako je svaki nacionalizam zapravo odraz slabosti, no sigurno nije nešto što obiluje vrednotama. Kako funkcionira u praksi. Svako ljeto provodi na otoku iseljena mještanka sa svojom obitelji. Udala se za Srbina. S obzirom da joj se redovito dešavaju neugodnosti, uvijek od strane istih pojedinaca, zbog te činjenice skanjuje se odlaziti nedjeljom na misu. Kad to staviš u kalkulaciju ispada da ti pod izlikom nacionalnog ponosa zabranjuješ drugom ono što bi se trebalo podrazumijevati da bi ti sam trebao činiti (samo u folklornom smislu, jer ja ne mislim da je stvarno Kristovo učenje nacionalno obojeno), a redovno ne činiš. Tako da mi se čini da je definicija nacionalizma negativna definicija, mi smo ono što drugi nisu, ili bi pak voljeli da jesmo ali ipak nismo. S druge strane domoljublje ima pozitivnu definiciju jer mu u teoriji ne treba drugi (različit), da bi postojao, što se nažalost često brka. Niti pravim vjernicima, obiteljima ili pojedincima generalno onaj različiti ništa ne bi trebao smetati da i dalje postoji.

P.S. Zahvajujem Pavu Palunčiću na pričama natuknutim u ovom tekstu.

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car