Natrag
12.12.2018 15:21

facebook

twitter

google

rss

dulist

ULICAMA MOGA GRADA Profesuri života, kolende i lijerice

18.2.2015 @ 11:35 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Isti dan kad je završena Festa svetog Vlaha, počeli su ludi dani karnevala, koji su na žalost potrajati kratko, kao malo koje godine, jer već u utorak stigli ultimi su od maškara. A od srijede, počinju nam dani odricanja, dani korizme pred Uskrs.

Sve nam se tako brzo odvija i prolazi u ovim našim životima. Istina, i u dane korizme imat ćemo nešto kao nastavak karnevala, puno lažnih lica skrivenih iza stranačkih maski, punih obećanja, a sve u pustoj želji za osvajanjem vlasti. Ostanimo stoga još malo u priči o nekim davnim, ali zauvijek dragim ljudima našeg Grada. Spomenusmo ih prošli put, njih dva, Vlaho Obuljen Slijepi i Nikola Lale Linđo, profesurima života, kolende i lijerice.

Kolendar Vlaho Slijepi

Pet puta na godište, na Sv. Katu, pa na Sv. Nikolu i Sv. Luciju, na Badnji dan i uoči Nove godine, kolendavao bi ulicama Grada Vlaho Slijepi sa svojim triom pjevača kojeg su uz njega činili Gusto Agazzi i sin mu Simo. Kažu kako im nije bilo para, rekli bi danas – premca, u kolendavanju. ŽŽ Živković, a zapravo VV Vukasović koji je živio s njima te dane, piše kako bi Gusto udarao u lijericu, koja je tada bila instrument u điru, popularnija od ostalih žičanih i inih, a Vlaho bi sa malim Simom pjevao. Upravo Vlaho Slijepi je bio vođa tog znanog trija, on je skladao pjesme, bio i stihotvorac, danas bi rekli – kantautor, a mnoge od tih kolendi i danas, na žalost sve rjeđe i rjeđe, zapjevaju i naši suvremeni kolendari, a da o tom podatku, o autorstvu na svim tim pjesmama kolendi vjerujem malo tko zna. Da, upravo tako znane stihove ‘Došli smo vam kolendati, ovom dvoru dare dati, u našeg gospara prid dvore pjevajmo braćo do zore…’ ili ‘ Mi smo došli s vrh Konala, u karoci od gospara…’, osmislio je i prvi zapjevao Vlaho Slijepi. Priča starih, a možda i legenda stara evo više od stoljeća, kaže kako bi Vlahov trio čekajući otvaranje vrata i prigodne darove, pa i koji novčić, zapjevao i nastavak kolende ‘Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udijeliti!’, a ako se vrata ni nakon tog ne bi otvorila, slijedila je ona žučna koju i današnji klinci znaju zapjevati ‘Ispred kuće kamen tvrdi, a u kući gospođa prdi’ ili ‘ Ispred kuće drvo loza a u kući gospođa koza!’ I na ove stihove autorsko pravo pripada Vlahu Slijepom, on ih je osmislio i prvi otpjevao.

Fereta i traka…

Već u to vrijeme znali bi reći kako je Vlaho posljednji dubrovački trovatur, prevedimo i to – trubadur, upravo zbog svih tih pjesama iz kolendi koje je nekad onako na brzinu iz glave, na ulici izmišljao. Ali i zbog mnogih ljubavnih pjesama, pa i nekih drugih, vezanih za život i razne kundurarije gradske, koje bi pjevao ostalih mjeseci u godini, dok je prodavao gospođama ‘Fereta i traka, konca i bumbaka…’, jer osim od pjesme, kad nije kolendavao, Vlaho je živio i od trgovine. Kad nije pjevao i kolendavao, trgovao je. Iako slijep od rođenja, priznaje kako nije bio baš posve slijep, te u toj svojoj Autobiografiji navodi kako je šetajući gradskim ulicama razlikovao boje i svjetla, zbog čega je i mogao ići Gradom sam, uz pomoć svog štapa i sa svoja dva ‘ojača sokolina’, vrećice sa špagovima, u kojima je bio čitav njegov dućan. I vikao bi Gradom ‘Fereta i traka, konca i bumbaka…’, jer je prodavao materijal za krojačice. Pjesmom bi otvarao sva vrata, uz nju poslovao, malo pjesme, malo trgovine. A žene bi se skupile oko njega, te prvo tražile da im zapjeva, ispriča kroz pjesmu neku novu kundurariju, jer saznavao bi Vlaho svašta po Gradu u svom điru. Jedna od tih na brzinu otpjevanih je i ova ‘ Tanka struka i oblika, mirne ćudi i jezika, oj priblaga, ti si bome gora i od vraga!’ dajući takt tek svojim štapom. Po Gradu su ga zvali i Vlaho Maltez, po majci Terezi koja je bila upravo s Malte

Nikola Lale Linđo

A onda, nakon kolendi, došla bi Festa svetog Vlaha, a s njom iz Župe do Grada redovno i najbolji lijeričar tog vremena i njegov veliki prijatelj, Nikola Lale, bolje znan kao Linđo, po kojem kažu i da je ovo znano narodno kolo dobilo ime. Naravno, mnogi se danas pitaju tko je bio Nikola Lale Linđo? Odgovor pronalazimo čak i na Wikipediji: Nikola Lale zvani Linđo rodio se u Župi dubrovačkoj. Legendarni je lijeričar i vođa narodnog plesa, poskočice, a ‘žario i palio’ je Župom, Dubrovnikom, i okolicom krajem 19. stoljeća. Koliko je tada bio poznat svjedoči i to da je tradicionalni ples dubrovačke regije danas poznat kao – linđo! Njegovi potomci, obitelj Lale, žive u Župi, u mjestu Petrača, te je i danas ‘među Župljanima’ znana po nadimku ‘Linđo’. A ako u Wikipediji pročitate o plesu linđo, tu piše kako ‘jedni drže da je ples dobio naziv po nadimku svoga nekog glasovitog vođe Nikole Lale Linđa, dok drugi misle da je to opći lokalni naziv za lijeričare.’ O njemu je pisao Tomislav Macan u knjizi ‘Župski puti’, Vlaho Bukovac nacrtao ga je na plafonu Kazališta Marin Držić, crtao ga je nekoliko puta i Ivo Gbić. O njemu je pisao i Josip Bersa u knjizi ‘Dubrovačke slike i prilike’, prigodom proslave Sv. Vlaha, negdje oko 1880. godine: ‘Vrijeme je, da se pođe u kazalište, gdje župska vrtoglava poskočica odmjenjuje bečki valcer i zadržani kadrilj. Na ivici prostorije sjedi Linđo, Župljanin, i udara u lijericu, to je pučki orkestar; lijericu podupire lijevom nogom, dok desnim poplatom lupa po ritmu o pod; udara s potpunim skladom kratak motiv. Pokatkad lijerica umukne, ali Linđo jednakim ritmom bije šakom o svoj strumenat: to mu je obična šala, a ko je ne zna, taj misli, da je ples svršio; prevareni plesači stanu, sve se u njima napne, i sad bi se s Linđom iskali, da lijerica ne počne iznova udarati. Sad ko da plesači jedan drugoga hrabre, neka to življe igraju. Igranje unaokolo nastavlja se jednakim žarom; dok na kraju koje od neizbježiva umora, koje iz obzira na drugu čeljad, koja hoće da plešu salonske plesove, lijerica umukne. Sav taj iznemogli svijet, kojemu se niz obraze valjaju krupni grašci znoja, zavali se na stolice i klupe, da se odmara i da gleda, kako sada “fina čeljad” igraju. Fina čeljad su obično radnici, sluškinje, pučani uopće. Njihovo igranje ne zanima nikoga, sije njih same; stranci i gospoda, koji su u kazalište došli , kad su se siti nagledali Župljana i još više Župka, vraćaju se kući. Time je svetkovina Sv. Vlaha svršena!’

Vlaho Slijepi i žene mu

U te dane pridružio bi mu se i Vlaho Slijepi, zajedno su pjevali, pili i slavili život. Neke stare priče, možda zaista i legende, kažu kako bi njih dva, a i cijela balica krenuli malo i u đir po Gradu, do Pelina i ispod Svete Marije, posebno jer je tamo živjela neka znana, lijepa i dobrostiva Marija Korčulanka. Posebno je Vlaho volio žene. Četiri puta se ženio, redom prva bi Župka Cvijeta, pa druga Lucija iz Konavala, te Dživa i Ane, obje Dubrovkinje. Ipak, u svojoj Autobiografiji, objavljenoj 1904. godine, napisao je za sebe kako je uz njih bio martir – mučenik, bar što se tih svojih žena tiče, ali po sjećanjima mnogih ipak je i naš Vlaho bio neka ‘perla od čovjeka’, jer, pun ironije i kundurarija, stalno se svađao s mnogima, posebno sa susjedima. Živković navodi kako je naš Vlaho znao bit i zao muž, pa i goropadan sa svojim ženama, nekad čak mučeći ih glađu, navodeći kao dokaz priču kako je jednom kupio tri kila gera, isprigao ih i zatvorio pod ključ, a zadnjoj ženi, Ani Nojuši, za objed bi dao tek jednu geru, isto tako i za večeru! Ipak, ta četvrta žena, Ana ga je nadživjela. Ima još puno tog vezano za Vlaha Slijepog. Za kraj tek, bio je i glumac. Točno 13. travnja 1903. godine zaigrao je na sceni Bondina teatra na neki način samog sebe, lik Vlaha Slijepog u Vojnovićevu Ekvinociju. Istina, kad je pročitao tekst, malo se naljutio i na Konte Iva, ali tako je zauvijek ušao u našu književnost. Kao i Nikola Lale u naše kazalište, zahvaljujući Bukovcu. Dva velika lika Grada umrla su istog dana, 16. siječnja 1907. godine. Zajedno su, jedan pored drugog, ležali u ‘mrtvici’ cijeli dan. Draga čeljad od kojih nam je jedan ostavio prelijepe kolende, a drugi kolo Linđo. Čudan kraj. Valjda ne i zaborav za neke druge, pa i ove naše generacije. Neka ovo bude pokušaj da ih se ne zaboravi, uz stihove za kraj, velikog Vlaha Slijepog: A kad ovi svijet ostavim, i raja se dobavim, molit ću se za vas Bogu, sve što više ja uzmogu, da vam Bog da svijema slogu!

P.S. Na Kandeloru, dan prije svog imendana, nakon duže bolesti napustio nas je jedan od najomiljenijih likova đira Gradom, Vlaho Bruer zvani Kemija, nadimkom kojeg je dobio jer mu je majka predavala kemiju generacijama njegovih prijatelja i naših sugrađana. Puno je priča o njemu ispričano, u puno njih on je i sudjelovao, jer je bio dio života, simbol i duša Grada. Funero mu je bio u Kuparima, a na njega je došlo pola čeljadi Grada. I tako nam ode iz tog našeg đira još jedno omiljeno, drago i milo čeljade.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana