Teško je zamisliti kako će Hrvatska ponovno oplakivati smrt nekog pop pjevača s tolikom tugom kao što je to bilo nakon odlaska Olivera Dragojevića.
Ne prizivajući mu skončanje, jedina živuća veličina sličnog kalibra jest Mišo (uvijek će mi bit samo Mišo, ništa Mate, ništa Kovač), ali neusporediva je širina obuhvata i prodornost koju je Oliver unio u krvnu sliku ovog naroda. Kronično skroman, znao bi reći da je to zato što on ljudima ne smeta, ali istina je da je govorio jezikom koji su jednako razumjeli poznavatelji notnog pisma i oni potpuno lišeni sluha, zanatlije i doturi, oni rođeni uz more i oni koji su za more samo čuli.
Spomenuta Oliverova univerzalnost njegova je najistaknutija odrednica, a svakako nije odmogla ni manje-više uravnoteženost kvalitete snimljenog materijala za vrijeme čitave karijere; počevši od festivalsko-šlagerske pjesmarice Zdenka Runjića preko revitalizacije Gibonnijevom ‘Cesaricom’ i prvog Oliverovog Porina koji je ujedno i bio prvi Porin, pa sve do ležernog pseudo jazza posljednjih albuma.
Kašljucanja i stilska lutanja bila su tek povremena krajem 80-ih i početkom 90-ih. No, Oliver je uvijek ‘isporučivao’, pa bi na svako poniranje u fatalistički grego melos poput ‘Žuto lišće ljubavi’ ili ‘Svirajte Noćas Za Moju Dušu’ dobili jedne ‘Stine’ i ‘Brod u boci’, dok je niskokalorični hit ‘Karoca’ dijelio album s katarzičnom ‘Ništa nova’.
Kada je 1977. godine objavio svoj drugi album ‘Malinkonija’ s 10 jednako savršenih pjesama Oliver je već uhvatio tridesetu, dok je još jednom velikom sinu Splita, Draženu Vrdoljaku, bilo 26 godina. Iako jako mlad, ovaj nesuđeni ekonomist koji će postati bard glazbenog novinarstva i enciklopedist popularne glazbe u Olivierovoj širini još je tada primijetio ono što u PR uredu predsjednice Grabar Kitarović nisu shvatili kada su u izraz sućuti ugurali ‘dalmatinsko podrijetlo’. Oliverova glazba je kohezijska, ona je ekvivalent prividno beskonačne i terapeutski umirujuće linije horizonta. Ona jest ‘morska’, ali nikako nije samo dalmatinska ni mediteranska. Iako uz Runjića i Kalogjeru nosi odgovornost što je u dalmatinsku pjesmaricu stavio ‘galeba’ i ‘stine’, Oliver nikada nije jednodimenzionalan, a kamoli banalan, čak ni onda kada je s Borisom Dvornikom slinio nad ‘Nadalinom’. Njegova geneza puno je šira, ima uporište u soulu i jazzu, a on je zapravo satkan od istog tkiva kao i njegovi veliki uzori: Stevie Wonder i Ray Charles.
Nemam činjenično uporište da je nazvavši Olivera 1977. godine ‘Kozmičkim Dalmatincem’ (ujedno naziv antologijskog izdanja iz 2007. koje je također uredio) Vrdoljak pošao od termina koji je za opisati svoju viziju hibrida countryja, rhythm & bluesa, soula i rocka početkom ‘70-ih skovao nesretni Gram Parsons, ali vjerujem da je tu bio začetak njegovog nadimka jer Vrdoljak je sigurno bio dobro upoznat s radom mladog vizionara koji je Stonese inspirirao za ‘Wild Horses’. Vrdoljak je doduše Olivera simpatično zvao i ‘ćoro’, aludirajući na njegov netipični izgled koji nije skrivao, ali je dobro da se ipak odlučio za prefiks ‘kozmički’. Pišući o Oliveru za magazin ‘Start’ u kolovozu 1977. godine Vrdoljak je također izrazio protivljenje teoriji da su mu interpretacije impersonalne pa tu leži recept njegove popularnosti, a što je, rekli smo, samozatajno poticao i sam Dragojević. Uz sve ostale adute, nalazio je da su mu ljudi mogli vjerovati i jer izgledom nije bio primjerno lice šoubiznisa. ‘S obzirom da nije ni visok ni kršan, djelovao bi pretežno smiješno u konvencionalnoj pozi festivalskih prvaka koji razdrljenom košuljom pokušavaju izazvati asocijacije na ortodoksnu muškost. Fizička atipičnost jednog pjevača već je znak da mu se može pokloniti povjerenje’, napisao je.
Također, našao je Vrdoljak tada i da je Oliver dovoljno duhovit i razborit da se nesvjesno distancira od slike koju zabavna pjesma stvara o svojemu pjevaču. ‘Njemu se ne može dogoditi da, poput Mikija Jevremovića koji pjeva ‘mjeseče, ti stari druže moj’ kao da s tim Zemljinim satelitom zaista svakodnevno dijeli dobro i zlo, predstavi, recimo ‘Galeba’ kao člana porodice ili prvog susjeda; čuo sam ga, naprotiv, kako na jednom nastupu najavljuje pjesmu ‘Galeb i ja’ – ‘Moj tetrijebe’, davši tako do znanja da nijedna od pjesama koje izvodi nije sveta, čak ni ona najbolja’, primijetio je.
I konačno dolazimo do treće tajne njegove propulzivnosti i dugotrajnosti na sceni. Iako Oliver nije napisao nijednu pjesmu, nemoguće je odijeliti interpreta od autora. Kompatibilnost svojstvena Runjiću i Dragojeviću rijetka je za pop glazbu globalno, a statistička vjerojatnost da se takvi talenti nađu u isto vrijeme u istom gradu u jednoj zemlji od četiri milijuna duša je ništa do božanski poklon. ‘…pa ća bude nek se vrši od nas višja voja, ista kob ća tebe najde bit će kob i moja’