Natrag
13.11.2018 21:26

facebook

twitter

google

rss

dulist

‘SKALINE OD SUDBINE’ O popodnevom miru, dobrom noćnom duhu Grada i skalinima

6.8.2015 @ 22:49 Boris Njavro Ulicama moga Grada
7;7

Podijelite:

Čitamo ovih vrućih ljetnih dana kako je gradonačelnik nekog malog španjolskog gradića uveo obaveznu odredbu da svi njegovi stanovnici imaju pravo na popodnevni odmor ili malo sna od dva do pet sati, kad je sunce najjače, kako bi uživali u popodnevnoj siesti.

Tom odredbom od građana se traži da u tom periodu budu tihi, te posebno da im djeca obavezno budu doma, kako buka ne bi ulazila u domove svih onih koji su odlučili malo odmoriti ili drijemati, mi bi rekli „ubili oko“ poslijepodne s otvorenim prozorima. Nekad je i kod nas bio takav red, tišina u vrućim popodnevnim ljetnim satima, kad se čeljad odmara, a djeca im stoje doma i ne smetaju nikome. I nije nam trebala za to neka posebna odredba. Znao se i poštivao red. Danas je sasvim druga priča. Klince se tjera vanka iz doma upravo u te ure, ljetna dernjava na sve je strane, a našem gradonačelnik ni na kraj pameti ne pada držati se barem malo nekog reda ni danju ni noću u životu stanovnika njegova grada. Dapače, on bi im i portune iznajmio za suludu zaradu, profit od svega, pa i od sklada i reda kojim se nekad Grad ponosio! Vri ovih dana na sve strane, gori pod nogama i po glavama, po ovoj ljetnoj žegi kojoj nema kraja. Vri i gori i naokolo Grada; Pelješac, Korčula…pred vatrom u tren nestaje sve, tuga hvata na svaku sliku, snimak, suzu ljudi, a posebno na te jadne izgorjele životinje koje u panici stradaše u vatrenoj stihiji. Iskrena zahvala tim našim sjajnim vatrogascima za sav trud kojeg su dali protiv vatrenog ludila. Zanimljivo, upravo kad je počela premijera onog „spektakla izdrkavanja“ na Lovrijencu, počeli su i požari na Pelješcu?! Čudna igra sudbine… ili??

Dobri noćni duh Grada
A vri, gori i Grad. Sve je puno, sve je „adaptirano“, uređeno naokolo za iznajmljivanje, po Gradu sve su manje – više apartmani. Danju, noću gužva, dreka i galama. Kao neki dežurni svjedok raznih noćnih događanja po Gradu zadnjih godina upravo je Ibrica Jusić. Čitali smo o tome, slušali što je sve doživio. „Kao „dobri noćni duh“ moram u đir sa svojim psom Bondom, posebno zadnji navečer, u sitne sate pred spavanje. Taj naš noćni đir je nešto na što sam navikao, tako sam i počeo svirati, pa vidim tada svega i svašta! Neka negativna energija je u trendu, neka nova mladost dolazi do nas na ljetovanje sa drugim željama i interesima. Svako vrijeme nosi nešto svoje, a tako je i danas. Sve je manje onih starih obiteljskih turista, koji bi ostali u Dubrovniku desetak dana, uživali u ljepotama Grada… a ovo danas, ova mladost, to je nešto sasvim drugo. Pa ovi kruzeri, sve je to „gerijatrija“, na sat dva po Stradunu, ma ni sladoled ne kupe, ništa… Nekome očito treba ta atmosfera i šušur da se čuje taj veliki promet i, zapravo, kad se sve sabere – nikakva zarada! Kad izjutra krenem rano u đir sa Bondom, preko Buže, pa od Revelina do Straduna ne možete normalno proć’ od mirisa pišine i razbijenih čaša. Ili đir noću, tek tada vidim svašta, ispred Gradske se više ne može sjedat oko ponoći, a prije je to bila glavno mjesto okupljanja gdje se do jedan, dva izjutra sjedalo i pričalo. Jednu večer prošao sam kraj Gospe i dvoje mladih Talijana se *eve na postamentu od Katedrale. Tri dana poslije tri pijana Australca, svaki zapišava svoj stup od Kneževa dvora. Prošle godine sam spašavao bandijeru Igara koju je mladi Englez skinuo sa Orlanda, valjda prvi put u ovih šezdeset i koliko godina! Vidim nose umotano nešto veliko, platno bijelo, rub crveni, shvatim – bandijera Igara! Trčao sam za njim do Peskarije da bi ga uhvatio. Bacili su je i pobjegli. Petnaest dana poslije dva tipa su htjela slomit Orlandov mač. Dvojica navijaju, a dvojica se objesili na mač s namjerom da ga slome. Pitam ih što to radite? Sliko sam ih i skoro sam popio degenek, ali su naišla dva, tri mladića iz Grada, onako jača, pa nije ništa bilo. Jedne noći tuča oko neke cure, vriska, pa nama su cure vriskale na Porporeli, a vidi ovo danas… Gledam, pukao bi, a da se još i potučem s njima, pa sve bi novine objavile „evo Ibrica tuče naše drage turiste!“ Ma mi smo se u Gradu naučili i potuć’ ako treba, ali, to što me ljuti je da nitko na takve stvari ne reagira! Kad bi komunalni redari s ovlastima naplaćivanja kazni patrolirali po noći, ovakve stvari ne bi se događale. Trebalo bi ljeti, evo predlažem, tamo gdje su kancelarije Kazališta, u Kovačkoj, dat’ gradonačelniku, ne samo ovom sadašnjem, već svakome, da tu živi, pa neka vidi što mu se događa pod prozorom i kako je živjeti u ljetne dane u Gradu. Ma zapravo, svaki gradonačelnik trebao bi za svoga mandata živjet unutar Zidina, u Gradu, pa nek’ vidi kako nam je…“ završi svoj monolog Ibrica!

Tražeći svoje skaline
A onda smo se pričom vratili na skaline, one njegove, na Jezuitima, „Skaline od sudbine“, kako se zove i jedna od njegovih najljepših LP ploča. I krenu sjećanja…“Sve je to neka iskrena ljubav prema Gradu, volim ga, ćutim ga evo već 51 godinu, pjevam na skalinima, na žalost više ne na onim „svojima“, na skalinima od Dominikanaca kad se ide na Ploče ili s njih ulazi na Stradun, ponajviše zbog hordi mladih pijanaca koji se deru, dobacuju ludosti, psovke, čekaš kad će te bocom pogodit, koji, prolazeći pored, ne znaju poštivati ovaj Grad u koji navrate na nekoliko dana svog ljetnog ludog đira.“ Priča ipak ima neki početak i razlog, te se vraćamo koju godinu prije… „Kad sam se vratio iz Popravnog doma, htio sam odmah u ondašnju vojsku, malo čekao, molio i puste me, prvo u Kraljevo, tamo se uklopio bez problema, jer nakon Doma ništa više nije problem za snaći se, svirao, pjevao, upoznao sjajnog mladog oficira, bio mi zapovjednik, te me on sa sobom prebaci u Požegu. I tako, prije 51 godinu, davne 1965., vratio sam se iz one vojske, bez solda u špagu, sjećam se kako sam sa Lacijem, bubnjarom Trubadura, jeo grah iz istog pjata, počeo sam prvi put „javno“ svirati, uz brata Đelu, on mi je uvijek bio veliki uzor, mada me on nikada nije htio učiti svirati gitaru, to sam naučio više uz njega, gledajući ga kako svira. U Labirint baru sam svirao neko vrijeme bas gitaru s njim i Trubadurima, pa znao bi zasvirati nakon njihovih svirki u Jadranu, gdje je Sveta Klara, pustili bi me da nakon njih pred sam kraj odsviram po koju pjesmu na gitari, ali Đelo mi nije dao za stalno, što mi je nakon svega drago i hvala mu na tom, jer Bog sam me poslao na skaline jedno večer. Zapravo, najvažnije, kako je to počelo na skalinima i zašto baš na njima! Lutao sam onako sam po Gradu, u početku sa mandolinom, zanimljivo i važno – ne sa gitarom, te tražio neki dobar akustičan prostor. Svugdje bi znao pomalo zasvirati, slušati se, pa traži dalje… svirao sam pred Dvorom, ali… falilo mi je nešto. I prvo sam pronašao one skaline kojih više nema, tamo na ulazu na Peskariju od Katedrale, tamo sam neko vrijeme svirao često. Ali, jedno večer, onako u điru, htio sam navratiti do Labirinta, ali malo ranije došao, te sam sjeo na skaline od Dominikanaca, malo za odmorit i…zasviram. I okupi se nešto ljudi, prišao mi jedan mladi par, pitali me hoću li i sutra tu svirat, jer oni bi doveli i neke prijatelje i …tako sam počeo svirati na mojim „skalinima od sudbine“ skoro svako večer. Okupljalo se sve više ljudi, stranaca, a i ovi naši momci iz Grada i okolo, naši dragi „galebovi“ znali bi rijet „Ajmo do Ibrice na skaline, tamo uvijek ima dobrih mačkica!“

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana