Kultura

SEAN AITA Predstava bi se trebala zvati ‘Julija i Romeo’! Ovo je njena priča

Sean Aita – ime je koje stoji iza predstave ‘Romeo i Julija’, ovosezonske dramske premijere Midsummer scene festivala. U razdoblju od 22. lipnja do 5. srpnja omiljeno djelo svjetske književnosti na pozornici tvrđave Lovrjenac odigrat će se čak 13 puta.
Pripovijedajući o buntovnim tinejdžerima koji svojim ponašanjem izazivaju brojne kontroverze, ovaj nagrađivani engleski redatelj, inače ravnatelj Bečke engleske kazališne akademije i član londonskog Trinity Collegea, priču smješta u mafijašku Italiju 60-ih godina prošlog stoljeća. Glumački tim predvode mlađahni Georgia Christodoulou i Clement Charles, a s njima na sceni, vodeći nas u vendete gladnu veronešku svakodnevicu, zaigrat će veterani shakespearijanskog teatra. S Aitom smo porazgovarali netom nakon njegova dolaska u Grad. Neposredan i šaljiv u komunikaciji za čitatelje DuLista, među ostalim, objasnio je što Juliju čini prototipom današnje feministkinje koja umjesto života s čovjekom kojeg ne ljubi radije odabire smrt, ali i zašto nerazumijevanje stranog jezika nije razlog za ne uživati u kazališnoj izvedbi.

Zbog čega ste uopće odabrali ovaj komad?
Na to vam mogu dati vrlo jednostavan odgovor. ‘Romeo i Julija’ najljepša je ljubavna priča ikad napisana. Riječ je vjerojatno o najuspješnijoj Shakespeareovoj drami koja se tako često izvodi na svjetskim pozornicama. Njena popularnost dodatan je razlog za uspjeh ovog festivala što nam je svima cilj. Odabrati predstavu koja odgovara publici, ali i ambijentu ključno je. Mogućnost pogledati jedan od takvih klasika u ovako prelijepom okružju prinuđuje ljude da navečer izađu vani, uživaju u kulturnoj sceni koju ovaj grad ima za ponuditi i dobro se zabave, a mi želimo tomu pridonijeti.

Osim očite zabranjene ljubavi koje još tematike problematizirate u ovogodišnjoj predstavi?
Obrađujemo temu obiteljske časti, odnosno potrebe za osvetom. ‘Cosa nostra’ lajt motiv je koji se proteže čitavom predstavom pa je ona smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća. U njoj promatramo uspon tinejdžera među kojima raste ideja o pobuni i potreba da krenu novim životnim putem. Julija je gotovo prototip feministkinje koja odbija slušati oca i ispoštovati njegovu želju za koga bi se trebala udati. Činjenica što autor dopušta mladoj ženi da sama donosi odluke za ono doba je revolucionarna te bi djelo vrlo lako moglo nositi naslov ‘Julija i Romeo’. Julija izgovara većinu teksta i zapravo je ovo njezina pripovijest, dakle priča o četrnaestogodišnjakinji koja bi radije umrla nego živjela uz čovjeka kojeg ne voli. To je relevantna tema i za današnje vrijeme, posebice u Europi gdje još uvijek postoje djevojke koje osjećaju pritisak zadovoljiti ono što njihove obitelji za njih žele, umjesto da slijede vlastite snove.

Kako je tekao odabir glumaca?
Održali smo nekoliko audicija u Londonu. No, kao i svi redatelji imam ljude s kojima preferiram raditi. Kako sam prastar (smije se) te sam u ovom poslu tako dugo, njih je cijela niska. Sretan sam što su neki danas ovdje sa mnom. Među njima je svakako Richard Emerson s kojim sam surađivao u Kraljevskom kazalištu u Northamptonu i Forest Forgeu, potom Amanda Osbourne koja je nastupila u mojoj režiji predstave ‘Laž’ Floriana Zellera u Beču ove veljače, kao i njen suprug, vrsni shakespearijanski glumac. Također, zanimljivo je što je Emersonova žena redateljica borbi te nam se i ona pridružila. Radila je na fantastičnim stvarima poput onih s noževima pa tako imamo odlično insceniranu tuču na samom početku predstave u kojoj ljudi na sceni jedni od druge lome stolice i lete pladnjevi. Vrlo je zabavno. Sa samim Romeom, dakle Clementom Charlesom radio sam dok je pohađao birmingemski Kraljevski konzervatorij, jedan od najboljih dramskih akademija u Velikoj Britaniji, a Georgija Christodoulou, odnosno Julija gostovala je u par mojih produkcija u Austriji. Ne smijem zaboraviti ni Filipa Krenusa, inače Hrvata koji tumači ulogu Merkucija. On je dosad glumio u svakoj sezoni Midsummer scene festivala i bio je svojevrsna poveznica koja je itekako pridonijela da ovaj projekt uopće zaživi.

S kakvim ste se izazovima susreli prilikom režiranja na otvorenoj lokaciji?
Tvrđava Lovrjenac ima jednake probleme kao većina pozornica na otvorenom. Režirao sam mnogo Shakespeareovih komada na ovakvim lokacijama i do sad mi se dogodilo da je usred predstave na scenu došetao pas; u ‘Snu ljetne noći’ prije mnogo godina prilikom izgovaranja rečenice teksta ‘What a sweet concord is this’/’Kakve li lijepe zgode’ preko glava nam je preletio zrakoplov Concord što je publika nagradila salvama pljeska, a jednom prilikom igrali smo pred auditorijem u potpunosti prekrivenim kišobranima dok je na nas kiša nemilice pljuštala. Vrijeme je veliki izazov. Ipak, u Hrvatskoj ljeti uglavnom je ono lijepo pa ne postoji opasnost da će vam upropastiti izvedbu kao u Londonu. Tu je naravno i buka, no začudo ljudi imaju tendenciju blokirati je. Kao kad idete na piknik, svjesni ste da možete čuti neki povik ili lavež, no to vas neće omesti da uživate u tom gotovo senzualnom iskustvu.

Što možemo očekivati od vizije kostima te scenografije?
Dizajn kostima oslanja se na izgled talijanskih mafijaša tih godina. Tu su fedora šeširi i beretke, naime Capuletti i Montecchi nose različita pokrivala za glavu, zatim kaputi preko ramena, tregeri, prsluci, haljine su u stilu šezdesetih, konkretno Julija nosi djevojačku opravu sa žutim kardiganom dok je Romeo u trapericama i plavoj košulji. U teatru često se postavlja pitanje zašto se ne pridržavati elizabetanskog koncepta i odijevati glumce u modernu odjeću. Meni osobno, muškarci u tajicama ne djeluju osobito uvjerljivo. Zapravo, poprilično su mi smiješni. Također, krinoline koje su nosile žene su nepraktične i ne ostavljaju vam previše prostora za improvizaciju. Ljubavni odnos gotovo je nemoguće interpretirati jer akteri zbog očitog razloga jedno drugome ne mogu pristupiti bliže od metra. Također, u Shakespeareovo doba komad se izvodio u suvremenoj odjeći ne povijesnoj, primjerice srednjovjekovnoj, pa u tom smislu nasljedujemo njegovu tradiciju. Što se pak tiče seta, kad radite u prostoru poput Lovrjenca on vam nije potreban. Doduše, oplemenili smo ga. Dodali smo crvene svilene zavjese koje se elegantno spuštaju niz zidove, Julijin krevet prekrili smo izvezenim pokrivačem, a za ilustrirati grobnicu upotrijebili smo 40 svijeća i cvijeća koji prekrivaju pod. Tu je i scena place s karakterističnim stolnjacima na crveno-bijele kvadratiće. Više od toga vam doista nije potrebno jer djelo iznose izvrsni tekst i, naravno, dobri glumci.

Sukladno vremenskom radoblju kojeg obrađujete u scenama borbe odlučili ste ‘zaobići’ uobičajene rekvizite poput mačeva.
Koristimo se ‘skakavac’ noževima, ali i običnim bodežima. Također, dosta je bliskih kontakata sa šakama. U tučnjavama za obranu poslužili smo se stolovima, stolicama te pladnjevima. Koreografije su pomno osmišljene kako ne bi nekoga doveli u opasnost te su nam one predstavljale poseban izazov.

Većini publike poznat je kraj. Kako ste se redateljski s ovim uhvatili u koštac?
Shakespeare odmah na početku govori kako će radnja završiti, dakle u prvih deset rečenica. Publika je svjesna kraja i nju zanima kako ćete ispričati priču pa se nadam da će doista uživati u našoj interpretaciji. Vjerujem da će ih scene tučnjave uzbuditi, ali i nasmijati monolozi dadilje te dirnuti ova nesretna pripovijest o zabranjenoj ljubavi.

Zašto mislite je ova pripovijest i nakon toliko stoljeća aktualna i draga gledateljima?
Povijesno gledano ‘Romeo i Julija’ prvo je djelo u kojem je ljubav predstavljena u kontekstu tragedije. Dakle, prvi komad koji se ovom emocijom bavi na doista ozbiljan način. Do tada je ona bila predmet komedija te je često poistovjećena s raskalašenosti i naivnošću. Ovdje pak problematizira odnos dvoje ljudi koji zbog neodobravanja roditelja odlučuju prekinuti svoje živote. Ono se suprotstavlja danas uvriježenom zapadnjačkom razmišljanju kako ljubav savladava sve zapreke. U Romeu i Juliji ona ih zapravo vodi u smrt. Postoji neka privlačnost u tome što su se ljudi spremni izložiti pogiblji zbog vlastitih ideala. Svi smo valjda jednom bili zaljubljeni i osjetili tu patnju. S njom se vrlo lako poistovjetiti. Eto, imam 58 godina, do sad sam ovu predstavu pogledao nebrojeno puta, na pamet znam čitavi tekst, ipak na posljednjoj probi nisam uspio suspregnuti suze. Riječ je doista o univerzalnoj temi kao i onoj nasilja iz kojeg nikad nije proizašlo ništa dobro. Možete se svađati i osvećivati, ali na kraju jest ćete plodove svog ponašanja.

Već tridesetak godina radite u Austriji. Prilikom postavljanja predstave je li vam jezik ikad predstavljao zapreku?
Radio sam diljem svijeta počevši od Mexico Cityja do Beča i doista jezik se nikad nije pokazao kao prepreka, štoviše. Jednom prilikom okupio sam studente s različitih akademija i, moram priznati, da je njihova izvedba bila uvjerljivija od onih koji dolaze iz engleskog govornog područja. Također, nekad sam režirao predstave na francuskom i prema izrazu lica glumca, držanju tijela mogao sam zaključiti vjeruje li glumac u ono što govori ili ne. Zbog toga često znam reći svojim učenicima kako mi djelujemo u polju ‘show bussinesa’, ne ‘talk bussinesa’ i oni moraju pripomoći svojim gledateljima da shvate što žele reći, vizualizirati osjećaj, dakle moći vidjeti dinamiku ne tek je čuti. Razumijevanje jezika nije ključno da bi se u izvedbi uživalo. Toga sam kao gledatelj i sam svjedok. Primjerice, prije nekoliko mjeseci posjetio sam Kazalište Marina Držića i pogledao ‘Karaoke show’. Predstava me silno zabavila, jako dobro sam shvatio što se događa na pozornici, a ne razumijem ni riječ hrvatskog.

Okušali ste se i kao scenarist. Autor ste nekolicine komada, a izvorno ste obrazovani kao glumac. Koliko vam to iskustvo pripomaže pri vašem redateljskom poslu i kako se uopće dogodio zaokret u te vode?
Dvije predstave koje sam napisao upravo kreću na turneju čitavom Austrijom i sjevernom Italijom te će ih pogledati više od tisuću mladih ljudi. Radi se o naslovu ‘Mreža laži’ o tinejdžerici koja je na internetu prevarena i dovedena u vrlo nezgodnu situaciju. Tu je zatim adaptacija ‘Cantervillskog duha’ Oscara Wildea nazvana ‘Preplašen’, a prije dosta godina napisao sam horror komediju ‘Žućkasto smeđa’ koja se izvodila u londonskom Greenwich Theatre te je osvojila nagradu na što sam izuzetno ponosan. Glumio sam, među ostalim, na East Endu, okušao se u raznim ulogama bilo na televiziji ili kazalištu. Nastupao sam i u mjuziklima za što je potreban sasvim drugi set vještina, naime morate biti tzv. trostruka prijetnja – znati pjevati, plesati i glumiti. Zaista sam u tome uživao, no u jednom trenutku suočio sam se s opcijom što zapravo želim biti – slikar ili slika. Moje iskustvo itekako mi ide na ruku u redateljskom poslu. Jako dobro razumijem ljude na sceni, njihove sposobnosti i izazove s kojima se susreću. Nastojim im pomoći kad osjetim da su zapeli. Poštujem rad glumaca. Oni su veoma, moram naglasiti, nalik djeci, ne djetinjasti. Potrebno im je posvetiti posebnu pažnju baš kao što biste djetetu. Ups, jesam li ovo rekao naglas!? (smije se).

Pročitajte još

BEZ KUSTOSA, PREDGOVORA Izložba Lene Kramarić koja je skoro ostala i bez naziva

Dulist.hr

Ljekarništvo Male braće upisano u Registar kulturnih dobara Hrvatske

Dulist

70. IGRE Impresivan slavljenički nastup ansambla LADO unatoč lošem vremenu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija