Život nam se srušio. I kad bih prije čula tu rečenicu, nisam ni znala koliko je istine u njoj. Ništa više nije niti će biti isto. U početku šok, nevjerica, paraliziranost od bola. Onda se moraš pokušati sabrati i ‘odraditi’ sve što se od tebe očekuje u tim trenucima. Na kraju ostaje samo bol. Bol i praznina te spoznaja da to nije samo ružan san, već grozna stvarnost. Neću se probuditi i čuti svoga Dada kako se ranim jutrom onako slatko, glasno smije, razgovarajući s Domagojem na mobitel, spremajući opremu u svoju veliku vreću. A onda bi mi mahnuo s vrata: ‘Aj, Bog. Idem ja, javim se kad izađem iz mora’. Moje dijete nije nikad više živo izašlo iz vode. Voda iz odvodnog tunela nam ga je četiri duga dana skrivala… Taj tunel koji je trebao bit tunel spasa, postao je tunel smrti za tri mlada, hrabra čovjeka. Veza majke i djeteta je neraskidiva. Ako smrt otme dijete majci, srce joj se lomi i ostaje na njemu duboka, nezacjeljiva rana. Tako je teško, ne poznajem riječ koja bi opisala taj osjećaj i tu bol. Samo želim, da ga nikad nitko na svijetu ne upozna i ne doživi – govori za duList Božena Pozniak, majka stradalog Davora Pozniaka koji je svoj život zajedno s kolegama Matom Maškarićem i Ivicom Zvrko izgubio u tragediji u Hidroelektrani Dubrovnik.
Iako duboko rastuženi sinovim gubitkom, o kojem službenih informacija u javnosti nema ni tri mjeseca nakon ovog događaja koji je Dubrovčane duboko potresao, gospođa Božena i suprug Maro ugostili su nas u svome domu te podijelili svoju priču. Svjesni su da im nikakve informacije neće vratiti njihovog Davora, ali žele da se o ovoj tragediji sazna istina. Neprestano su u kontaktu sa zaposlenicima i s obiteljima druge dvojice stradalih. Nebrojeno su puta pokušali rekonstruirati što se dogodilo tog kobnog 10. siječnja, ali, kako ističu, ‘pustit će da najprije institucije odrade svoj posao’. — O tragediji mi je jako bolno govoriti. Mog djeteta nema, stradao je na radnom mjestu, izvršavajući radne zadatke koje mu je netko zadao. Nije poginuo na cesti za volanom, ni u moru roneći. Nije umro prirodnom smrću, već na radnom mjestu i za to trebaju odgovorni odgovarati. Za mene je drugo sve nebitno i nevažno. Evidentno je da se dogodila gomila grešaka i propusta, da se ni u kom slučaju ovakvo što nije smjelo dogoditi – govori nam Božena Pozniak te dodaje kako neće govoriti o ‘silnim propustima, revitalizaciji agregata, građevinskim i uporabnim dozvolama, radnicima koji su bili zaduženi za ishođenje istih, započetim, a nedovršenim projektima, utrošenim milijunima, tvrtkama koje su i kako radile na tim poslovima, o nadzoru i nadzornim inženjerima, stropu i rušenju zidova, kvalifikacijama i sposobnostima, odnosno nesposobnostima ‘stručnih osoba’, o zapošljavanju’ jer su o tome, naglašava Pozniak, svoje iskaze dali oni koji su u to bolje upućeni.
Ugrozili život i zdravlje radnika
-Zakazala je zaštita na radu, o disciplini da i ne govorim. Ne može rukovoditelj biti netko tko nema autoritet, koga ljudi ne poštuju, ne doživljavaju, tko olako prelazi preko uočenih grešaka, samo iz razloga da se radniku ne zamjeri. Nažalost, ova tragedija to i potvrđuje. Svoje osobne interese stavili su ispred sigurnosti radnika – ističe Božena Pozniak. Podsjetila je kako u izvještaju višeg inspektora rada Dragana Barbira stoji kako ‘poslodavac nije osigurao sigurnost na radnim mjestima u svakom trenutku te kako nije osigurao da se sredstva rada u HE Dubrovnik koriste u skladu s pravilima Zaštite na radu i tehnološkim propisima’ te kako je ugradnjom spornog materijala (valoviti polyester u roli) ugrožen život i zdravlje radnika’. Upravo se ovaj strop od PVC-a iskristalizirao kao najveći problem prilikom požara koji je nastao u hidroelektrani. Kako je na konferenciji za medije nakon završetka potrage istaknuo vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović ‘gorio je betonski zid do stropa koji je bio od plastike, i vjerojatno, kako je on padao, došlo je zapaljenja.’ Ogromnom brzinom stvorio se gusti, crni dim, koji je pravio problem pri pokušaju spašavanja radnika, a za Davora, Ivicu i Mata bio je koban.
Pogon HE Dubrovnik već dulje u rasulu
Među ostalim, naglasila je Pozniak, u vođenju pogona u zadnjih nekoliko godina bilo je puno toga lošeg.
-Pogon je postao neuredan, nesiguran, došlo je do rasula i samo je bilo pitanje vremena kada će nešto poći po zlu. Poplava, koja se dogodila 18. prosinca 2008. godine, zataškana je, jer na sreću nitko nije stradao. Ali, nitko nikad nije odgovarao za ogromnu materijalnu štetu, iako se zna što ju je uzrokovalo i tko je odgovoran. I tada je započeo pad elektrane – ističe majka poginulog radnika hidroelektrane te dodaje kako je ‘Hidroelektrana Dubrovnik umrla 10. siječnja zajedno s trojicom mladića koji su u njoj izgubili život’. Davora su tražili četiri dana, ali, ističu roditelji, činilo im se kao 44 godine. Njihov sin, među ostalim vrsni ronilac i vatrogasac, umro je od trovanja ugljikovim monoksidom. Obdukcijski nalaz upravo je pokazao kako je trovanje prethodilo utapanju. Ipak, Pozniaci se pitaju zašto na obdukcijskom listu nije utvrđeno vrijeme smrti. Dodaju kako je obdukcija pokazala kako je njihov Davor bio potpuno zdrav. Jedino što su našli na tijelu bila je nekoliko malih ogrebotina, a koje su mogle nastati i poslije smrti. U cijeloj situaciji Davorovi roditelji ne mogu shvatiti odnos vodstva HEP-a prema obiteljima stradalih. Sućut su im došli u kuću izraziti 21 dan nakon tragedije. Službena komemoracija nikada nije održana, a ni nakon tri mjeseca službene informacije nisu dobili.
Nikome nije palo napamet ponuditi ostavku
-Veliki, nedodirljivi, bahati HEP! Je li Vam dovoljan podatak da nije održana komemoracija? Iz HEP-a će Vam odgovoriti da je bio proglašen dan žalosti u cijelom HEP-u, za kojeg naši radnici u pogonu nisu ni znali. HE Dubrovnik je morala održati komemoraciju za svoje poginule radnike, stradali su na tako stravičan način da bi oni i dalje mogli sjediti u svojim foteljama, i dalje primati svoje itekako lijepe plaće, uživati sve blagodati života. Nikome ni na trenutak nije palo napamet ponuditi ostavku – što je prvo bilo za očekivati od savjesnih, odgovornih ljudi. Nitko nije našao shodno da se iskreno ispriča obiteljima, da pokaže kajanje. Toliko o poštenju, savjesti i moralu naših rukovoditelja, toliko o poštovanju svojih poginulih kolega. Nisu našli za shodno doći prvi dan obiteljima stradalih, obavijestiti ih što se događa, ponuditi podršku i pomoć – govore nam Pozniaci. Nažalost, naglašavaju, prve informacije dobivali su iz medija, s portala te neprovjerenih priča koje su kružile. Dodaju kako je nekakvo opravdanje u smislu nesnalaženja, neorganiziranosti možda i moglo proći prvi dan tragedije, ali kako to više ne drži vodu. — Takvim opravdavanjem svojih postupaka mogu lagati sebe, obitelji stradalih ne. Obitelji stradalih nisu imale tu privilegiju biti neorganizirani, zbunjeni ili što već ne. Stavljeni smo pred groznu istinu, da nikad više nećemo vidjeti svoju djecu živu, čuti njihov smijeh, zagrliti ih. Od prvog dana prema nama imaju pogrešan pristup koji se, nažalost, nastavlja. Ponašaju se, kao da se ništa nije dogodilo, izgleda da čekaju da zaborav odradi svoje. Toliko o pomoći HEP-a obiteljima. Pametnom dosta – ističe Božena Pozniak.
‘Želimo istinu’
Suprug i ona, ističe, samo žele da se otkrije što se točno dogodilo u hidroelektrani, da se utvrdi odgovornost na svim razinama te da odgovorni za svoja djela ili, njezinim riječima, nedjela, odgovaraju. — S našom boli moramo se pokušati nositi i nastaviti živjeti kako najbolje znamo i umijemo. Izgubili smo sina, a naš Hrvoje jedinog brata i najboljeg prijatelja. Jedina satisfakcija može nam biti potpuna istina. Sve nas podsjeća na našeg Davora. Budimo se ujutro i pitamo ‘Bože, što sad? Kako dalje?’ Kao svaki mladi čovjek i naš Davor je imao svoje snove i planove. Uz našu pomoć i pomoć svojih prijatelja stvorio je dom sebi i svojoj Marini. Nažalost, u njemu je uživao samo nekoliko mjeseci. Otišao je na posao i nikad se više nije vratio – govori Davorova majka te ističe kako je ponosna na svoje dijete, ali i na divne prijatelje koje im je ‘Bog dao’, a koji su zajedničkim snagama odlučili podići spomen-ploču mladićima.
-Ustrajali su na tome i danas u vanjskom krugu elektrane stoji prelijepi spomenik kao trajni znak na žrtvu, na tri mlada života. Na njemu piše ‘ima neka moć u dobrim ljudima. Oni su jaki i poslije smrti. Po hrabrosti, požrtvovnosti, zajedništvu i djelima žive, a najviše po dobroti svoga srca. U spomen na vječno sjećanje i veliko hvala’. Dirnuti smo pažnjom i dobrotom ‘malog’ čovjeka, prijatelja. Ti ljudi su unijeli tračak svjetlosti u naše tužne živote. Jer, da razjasnimo, u postavljanju spomenika, od ideje do realizacije, rukovodstvo hidroelektrane nije sudjelovalo ni na kakav način. Dapače, danima se radilo na postavljanju spomenika, iz lukobrana lučice Plat dostavljena je velika stijena teška gotovo četiri tone i postavljena spomen-ploča. Posađene su tri mlade masline, postavljeni reflektori, posijana trava… Cijelo to vrijeme nitko od vodećih ljudi elektrane, nije pokazao interes ni zanimanje za radove. I opet, bahatost, nezainteresiranost i ignoriranje na djelu – naglašava Božena Pozniak.
‘Vratit ću se na posao’
U Hidroelektrani radi kao tajnica direktora već 35 godina. Unatoč svemu, planira se vratiti na posao. Na nekoliko je dana i pokušala, ali sve je ipak još bilo presvježe.
-Iako sam kod razgovora s psihologom, objašnjavajući mu okolnosti i situaciju u kojoj sam se našla s obzirom na tvrtku u kojoj radim, dobila uputu da ‘trebam bježat od tamo’, ne slažem se s time. Moje mjesto je u HE Dubrovnik. Možda bi nekima bilo lakše i draže da me nema tamo, ali to zadovoljstvo im neću priuštiti. Pošteno i savjesno odrađujem svoj posao i ne namjeravam ga se odreći. Znam da to moj Davor očekuje, da se mama bori i ne odustaje, to mu na koncu i dugujem. Povratak, kad situacija bude razriješena – ističe Božena Pozniak te dodaje kako ‘treba maknuti nesposobne osobe odgovorne za ovu tragediju, uključiti u obnovu mlade inženjere, dovesti sposobne, nekorumpirane stručnjake i pokušati pokrenuti elektranu.’ A, sve to da žrtva trojice mladih, hrabrih ljudi, ne bude uzaludna. Dali su svoje najvrijednije, dali su svoje živote spašavajući elektranu i najmanje što im dugujemo je istina.
Foto: duList/Privatna arhiva obitelji Pozniak
Iz tiskanog izdanja duLista od 17. travnja 2019.