Kultura

REPORTAŽA S PRELIJEPOG OTOKA Na Lastovu, daleko, na kraju svijeta… La gusta od ovega života!

„Ima nešto posebno i čudesno u dolasku i odlasku broda na pučinsku hrid, na otok…“ zapisat će u svojim „Lastovskim dnevnicima“ Brigita Masle Dražinić, opisavši već u toj jednoj rečenici onu draž i ugodu, neizvjesnost i iščekivanje putovanja, plovidbe do najudaljenijeg naseljenog otoka našeg Jadrana, Lastova.

Ako ste ikad pomislili „da mi je otići negdje daleko, pobjeći, odmoriti mozak i dušu…“, Lastovo, otok kristalnih zvijezda i svijet za sebe, čudesan, sam, udaljen…ali ne i dalek, mjesto je za taj bijeg i pronalaženje mira u ovom našem suludom životu. Kad – tad, pa makar i jednom u životu, isplati se, jer sjećanja na plovidbu i boravak na Lastovu neizbrisiva su sjećanja.

Razlog odlaska na Lastovo bilo je predstavljanje knjige „Lastovska elegija“ gospara Mata Maričevića, rođenog Lastovca, odavno već životom i poslom vezanog za Dubrovnik. Vrlo vrijedna i važna knjiga za Lastovo, u kojoj nam kroz razgovor sudionika priče i njihova sjećanja, naravno uz komin i u konobi, u stranju kako bi Lastovci rekli, uz iće i piće, gospar Mato zapisuje mnoge zgode, anegdote, tradiciju i običaje, ali i povijesne činjenice, događaje i likove povijesti i života kroz stoljeća ovog otoka. Ova njegova knjiga zapravo je dokument povijesti i velika promidžba Lastova.
„Lastovska elegija“ predstavljena je na sam dan općine, na dan ovog otoka, na blagdan njihovih zaštitnika svetaca Kuzme i Damjana, 26. rujna u prizemlju i među amforama Kneževa dvora, prelijepe zgrade smještene na samom vrhu mjesta Lastovo, na pročelju koje vidljivo stoji kip Svetog Vlaha, kao potvrda pripadnosti ovog otoka Dubrovačkoj Republici. Uz gospara Mata, koji se uvodno velikom broju okupljenih predstavio još jednom lijepom pričom svog života, o njegovoj knjizi govorili su Marija Šutić, dugo godina nastavnica i ravnateljica lastovske osnovne škole, gospar dr Antun Jurica, obilježje ovog otoka i veseli devedeset i šestogodišnjak, te ekipa koja je doplovila iz Grada; Maja Milošević, lektor i autor predgovora, Boris Njavro ispred Društva dubrovačkih pisaca koje je pomoglo u izdanju knjige, svojom pjesmom i svirkom na gitari zabavio nas je Radomir Tešanić bolje nam znan kao Tešo, legenda Grada i član prve postave klape „Maestral“, kojem se u pjesmi pridružila i sjajna lastovska ženska klapa „Ladesta“.

A ova ugodna večer, nakon tratamenta ispred Dvora, završila je đirom mjestom, uz pun mjesec i ulične svjetiljke koje je bura lagano njihala, uz ponekog slučajnog prolaznika, do okupljanja uz delicije mora i lastovsko vino u konobi „Bačvara“ Lučice i Željka Pavličevića smještenoj „po srid mista“ u ulici čudna imena Počuvalo, po domaći, kako se već i zovu sve ulice na ovom otoku, lingvisti bi rekli „jekavska čakavica“, na svoj način originalno lastovsko narječje, kao što je zapravo sve na ovom otoku jedinstveno i prelijepo.

A naš dolazak na Lastovu po svemu bio je i poseban i čudesan! Uz navedenu spomenutu ekipu; Maja, Tešo i Boris, dio nas je i veseli i ugodni gospar Zlatko Čimić, Matov prijatelj. Noć prije plovidbe zapuhala je bura, pa „Nona Ana“ ne isplovi. Zove gospar Mato s Lastova, vrišti, kuka, moli…pa nas četvero u vozilo put Orebića i preko Korčule, za hvatat trajekt iz Splita u Vela Luci. Ali pred Orebićem, niz Kapetane, kolona i dim, požar. Već stotinjak metara od nas. Pokušali naokolo preko Trpnja, ne ide, te javljaju kako trajekt iz Korčule dolazi u Trstenik, hvatamo ga, pa preko Korčule i „na knap“ u trajekt za Lastovo, u devet navečer, te još dva sata morem. Dakle, naše putovanje trajalo je 14 sati. A u Vela Luci, na ulazu u trajekt, srećemo uvijek raspoloženog našeg Biskupa Matu Uznića, s njim je i znani nam župnik Gospe i Grada don Stanko Lasić i don Mihael, župnik u Smokvici, inače Varaždinec kao i naš Tešo, te smo i zbog ovog susreta konačno odahnuli i bili mirni.

Oni su na Lastovo krenuli zbog Svete mise povodom blagdana Sv. Kuzme i Damjana, održane sutradan, 26. rujna u istoimenoj glavnoj crkvi otoka i mjesta Lastovo. Sama plovidba bila je čudesna, posebno kad zbog male „puš pauze“ izađeš gore na provu, sam, nigdje nikoga, naokolo tek beskonačna pučina, poneko svjetlo dolazi s Visa, Korčule, lampa s nekog svjetionika, noć punog mjeseca uz buru koja te tjera da se držiš za nešto, te u tom svemu na pamet dolazi podatak, činjenica iz izvora povijesti, kako je na Lastovu ubijen prvi vampir na ovim našim područjima! Nakon čega slijedi žurno gašenje cigarete i povratak u unutrašnjost trajekta.

Na Lastovu nam je bilo predivno, kako već zna biti na otocima, uz taj divan osjećaj udaljenosti i spokoja. Večernji doček i riblji brodet domaćina gospara Mata, upoznavanje s prijateljem mu Brunom Vodanovićem, rođenim Lastovcem, porijeklom s obližnjeg Visa do kojeg „nikad nisan hodi“, školom, životom i obitelji vezan za Split, kao i velika većina otočana, a koji je do Dubrovnika navratio „tek koji put, jer ni neke potribe!“ Jutarnji đir mjestom, blagdan, dan općine, svetkovina, svi veseli, skladni, Sveta misa u crkvi, zapravo – naglašavaju – katedrali, uz pjesmu mjesne muške klape „Fumari“ koju, kao i mjesnu žensku klapu, vodi i tog dana je bio s njima došavši iz Vela Luke Janez Tadić, te crkvenog zbora kojeg vodi Meri Kapiteli, uz sviranje na orguljama gospara dr Antuna Jurice i uz pojačanje u našoj Maji koja „ka tić“ pjeva s njima, procesija oko crkve koju predvodi naš Biskup Mate, uz don Stanka i župnika don Željka Batinića. Iza opet lagani đir, staro središte mjesta je Dolac, trg i đardin oko kojeg je zgrada Općine i ostale državne službe, novo središte mjesta je Pjevor, tu su butige, kafići i banka, naokolo stare kuće i fumari, to predivno obilježje ovog otoka, bogato ukrašeni dimljaci, na vrhu kojih je kapa, što veća i ljepša, „kontra susida“, kao simbol domaćinstva. Fumar je čak i u općinskom znaku. Simbol i obilježje Lastova je i njihov Poklad, jedinstvena i originalna svečana kostimirana igra povodom poklada, karnevala. Mjesto Lastovo je središte otoka, Ubli su glavna luka, a nešto dalje nekadašnje vojarne, u Pasaduri je jedini hotel, Skrivena luka i Zaklopatica su vale i skrovište za odmor jahti i brodica, a Lučica je davno ribarsko mjesto, danas pretvoreno u tridesetak predivnih kamenih kuća, vila koje od nekadašnjih malih ribarskih kuća učiniše novi vlasnici, stranci koji ih kupiše. Da, na Lastovu je i najmlađi Park prirode u RH, koji brine o dijelu otoka. Zanimljivo je još nešto vezano za ovaj otok, igra brojki koja kaže kako je na Lastovu 46 crkvica, oko njega 46 otoka, a u njemu 46 polja! Istina, naš gospar Mato tu brojku uvećava, te za navedeno spominje broj 47, kako i Tešo otpjeva u Matovoj pjesmi.

O povijesti Lastova da se čitati na drugim mjestima, tek fascinira igra oko njegova imena. A kako malo tko danas nešto čita, ajmo ukratko… ovaj pomorsko i vojno vrlo važan otok kroz stoljeća, nakon Grka, Rimljana i Ilira, o čemu svjedoče arheološka nalazišta na otoku, naseljavaju Slaveni, točnije Neretvani u 7. i 8. stoljeću, zbog njihova gusarenja osvajaju ga i mjesta uz more mu razaraju Mlečani po zapisu 998., kada u bijegu i nastaje mjesto Lastovo unutar otoka. Dobrovoljno pristupaju Dubrovačkoj Republici, ali imaju i svoj ponosni Statut iz 1310. u kojem traže svoju samostalnost, koja i traje do 1602. i prve bune, kasnije i druge bune 1652., obje Dubrovčani na silu smiriše. I tako traje u tihoj ljutnji ta pripadnost do 1808. kada dolaze Frančezi i pada Dubrovačka Republika. Englezi Lastovo uzimaju na kratko 1813., a Austrija 1815., koja ovaj udaljeni i zaboravljeni otok učini modernim! Stara dobra Austrija konačno napravi popis stanovništva, popis vlasništva nekretnina, učini svjetionik, putove, lučice, uvede školu, ali i porez, učini Lastovo pravim modernim mjestom.

I tako bi ugodno do dolaska Italije 1918., koja ne učini ništa pametno, već samo zlo i naopako sve do 1943., kasnije ulaze u Jugoslaviju, sve do srpnja 1992. kada konačno Lastovo postaje dio Republike Hrvatske. Godinu iza, 1993., iako su skoro pa svi s Lastova bili za ulazak u Splitsku županiju, zbog povijesnih razloga pripaja ih se Dubrovačko – neretvanskoj županiji. Iskreno, po onome što smo čuli, ni danas s tim nisu zadovoljni!

Toliko o povijesti, a sad o imenu! Prvo ime ovog otoka je Ladesta, kako se zove ovdašnja ženska klapa, ime koje mu dadoše Grci. Rimljani ga nazvaše Augusta Insula ili Carski otok, iz čega nastade Lagusta, pa Slaveni učiniše prilagodbu u Lastovo. Ali, ono Lagusta zapravo je sve ono što je Lastovo danas. Tek 14 kilometara udaljen od obližnje Korčule, ni 15 minuta vozilom, ali morem se ide brodom, pa to traje skoro dva sata. Iz Splita trajektom 6, iz „županijskog“ Dubrovnika „Nona Anom“ četiri sata. Daleko i dugo, ali kad se nogom stane na Lastovo, sve postaje „La gusta“, užitak, opuštanje za pamćenje.

Otok koji je po puno toga svijet za sebe, površina 48 kvadratnih kilometara, od čega 70 posto šuma, danas tek sa nekih oko 650 stanovnika, zanimljivo najveći broj zabilježen je 1948., čak 1738 Lastovljana, istinski je raj za odmor, za opuštanje uz sve te drage ljude, uz to njihovo „jekavsko čakavsko“ narječje, uz zvjezdano nebo nad nama kojem kraja nema i taj osjećaj da si konačno daleko od suluda života koji nas je čekao na povratku, tamo na kopnu, kad se vratismo iz ovog raja doma.

Pročitajte još

U LAZARETIMA Izložba Ane Opalić i Davida Kabalina o ‘Dubrovačkom karavanskom putu’

Dulist

Otvoreni ‘Dani kreativnih i kulturnih industrija, evo u čemu će Dubrovčani uživati

Dulist.hr

‘POČELI SMO SKROMNO’ Društvo dubrovačkih pisaca predstavilo deseto izdanje Literata

Dulist.hr

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija