Imali smo priliku i nismo je iskoristili. Nismo dosegli tih ogromnih 50 posto + 1 glas kako bi referendum bio uspješan. Bez obzira na ishod, ovakav ili onakav, nismo uspjeli u svom velikom testu demokracije za koji smo se sami izborili.
Činjenica koja se ipak preskače je da je ogromnih 70 posto građana Dubrovnika bilo indiferentno prema referendumu. Bili su nezainteresirani uopće se dovući na birališta i zaokružiti jedan od ponuđenih odgovora na referendumsko pitanje. Ma bolila ih je briga za referendum, a pitanje je uopće jesu li imali pojma za što se glasuje. I da, naravno, sad će se danima tumačiti ishod ovog povijesnog 'neuspjeha'. A što smo zapravo poručili propalim referendumom?
Poručili smo kako smo zapeli u svojoj ograničenoj žabokrečini i kako nam je svejedno za našu sudbinu. Poručili smo kako nemamo pojma tko nam glavu nosi te kako smo lijeni, samoživi i egoistični. Ma takvi smo mi Dubrovčani, a takvima nas doživljava i ostatak Hrvatske. Volimo se puhat k'o pauni, tko smo i što smo, a onda na prvoj konkretnoj prepreci podbacimo. Nakon ovog nedjeljnog neuspjeha mislim da nitko više nema pravo dignuti glas i reći kako još uvijek nije kasno i kako se još nešto može učiniti. Kako je projekt na Srđu šteta za Dubrovnik, da golferi muljaju, kako ćemo se potrovat i kako će nas apartmanizirat. Pa ljudi, imali ste pravo izaći na referendum i na njemu izraziti svoje mišljenje.
Naravno, sad će se naći i grupica stručnih pravno potkovanih znalaca, koji će dovoditi u pitanje ustavnost referenduma. Ulazit će u rasprave kako se treba mijenjati Zakon o referendumu, izmišljat će toplu vodu. Svima su unaprijed bile poznate otegotne okolnosti tog zakona i svima je unaprijed bilo jasno da treba izvući iz kuće 19 tisuća stanovnika. Nije se uspjelo, bez obzira na 80 posto onih koji su bili protiv. Sad treba stati, zamučat' i pokrit' se po ušima.
I da, ako je netko mislio da se narod na izlazak na referendum može aktivirati iz kućne fotelje kuckajući po laptopu i pišući emotivne poruke na Facebooku, onda stvarno ne znam u kojem svijetu svi skupa živimo. Aktivisti su danima radili po virtualnoj mreži, gdje im je dostupan bio samo njihov mali krug pobornika. Bodrili su jedni druge. Hrabrili, palili i gnjevili. One koji misle isto kao i oni sami, a koji su već imali jasne stavove što treba napraviti. Nikoga neodlučnog nisu uspjeli izvuć iz papuča! Potrošili su ogromnu količinu energije, a na kraju? Da, već čujem kako mi zamjeraju. Neka, dajte.
I naravno, sad se tapšu da su napravili sve što je bilo u njihovoj moći. Ma nemoj. U krajnju ruku, mogli su angažirati nekog od tolike sile mladih PR stručnjaka 'proizvedenih' u ovom Gradu i na našem fakultetu da im razradi kampanju. Nisu pokazali zašto je važno izaći na referendum. Izaći, bez obzira što se zaokružilo. Oni su negativistički pilali po svome. Zato je i rezultat takav kakav jest, zato je falilo još velikih 20 posto građana koji bi dali prolaznost ovom referendumu, a onih drugih 50… Njih nitko ne spominje.
I neću dalje. Završit ću tek ovaj svoj komentar jednim statusom moje FB prijateljice. Nije iz Grada, živjela je s nama dok je studirala, upoznala nas je, skužila kako dišemo…
"Ma draže bi mi bilo da je referendum uspio i da su se ljudi izjasnili da hoće golf, nego ovako… Barem bi pokazali da su spremni uzeti sudbinu u svoje ruke, a ne ovako ko ovce puštaju da drugi odlučuju za njih. Dobiješ mogućnost direktnog odlučivanja i ne iskoristiš je?!"
Adio vam