Već trideset godina Paula Jusić plovi glazbenim vodama. Možemo reći i samozatajno, s minimalnom prisutnošću u medijima, što nam i sama priznaje. No, ova je glazbenica, producentica, tekstopisac i diplomirani profesor defektolog – logoped sretna načinom na koji je posložila privatnu i poslovnu sferu života.
Iza sebe ima tri albuma, bezbroj napisanih pjesama i projekata, glumačkog iskustva te nastupa diljem svijeta. U cijeloj priči neizostavna je njena polovica, vjerni suputnik i njen muž Đelo Jusić Junior s kojim već 25 godina ima audiovizualni studio. Dolazak u Dubrovnik iz užurbanog Zagreba nikad im teško ne padne. ‘Svaki trenutak u kojem mogu osjetiti barem malo dubrovačkog zraka, smatram bitnim’, ističe. Ovoga puta povod dolaska bio je posao. Gostovala je u emisiji ‘Lijepom našom’ koja se snimala u Župi dubrovačkoj. Dio emisije bio je posvećen njenom svekru, Đelu Jusiću Senioru koji nas je napustio u svibnju. Imala je priliku pjevati njegovu pjesmu ‘Stare ljubavi’.
— To mi je posebno drago jer sam bila jako vezana za Seniora. Zvao me ‘Pepeljuga’, prema nazivu dječjeg mjuzikla na kojem je radio, a za koji sam snimila vokalni dio. Inače smo dosta surađivali, najviše kad mu je bilo potrebno nešto snimiti. Rekao bi uvijek da meni najviše vjeruje. Govorio je: ‘Ja znam da ćeš ti shvatiti ono što sam ja napisao i otpjevati onako kako sam ja to zamislio’. I do kraja sam ostala njegova Pepeljuga – rekla je Jusić.
Fali li Vam dundo Đelo?
Jako… Baš smo bili bliski. Ali nažalost, bolest ga je u zadnjih godinu dana prikovala za krevet. Bili smo mu se u potpunosti posvetili. U isto vrijeme me čini tužnom i sretnom to što je dva tjedna prije njegova odlaska naša starija kći Hana diplomirala. Rekao je medicinskoj sestri da donese čaše za vino jer je htio nazdraviti. Također, mlađa kći Ema je imala završni koncert u glazbenoj školi na koji nije mogao doći, ali je rekao da donesemo snimku. Međutim, on je otišao i nije uspio vidjeti i čuti svoju unuku, ali znam da je bio s njome cijelo vrijeme. No, uvijek se prisjećam sretnih trenutaka. Znao je da jako volim more, sunce i ljeto jer mi zima nije nikako draga. Uvijek bi mi govorio: ‘Dođi u mene da vidiš kakvo je sunce’ i onda bi mi poslao slike sa sunčane tarace uz neizostavnu šalicu.
Glazba je dio Vašeg života još od školskih dana.
Istina, nakon što je profesorica glazbenog ukazala mojim roditeljima da posjedujem talent. Već sam tada, sa šest godina, počela raditi s velikim glazbenim znalcima koji su me definirali kao – ‘čudo od djeteta’. Prvu pjesmu napisao mi je Đorđe Novković kad sam imala osam godina. To je bila strašno teška pjesma, a izvela sam ju na dječjem festivalu. Đorđe je rekao: ‘Ovu pjesmu može samo ova mala otpjevati’. Arsen Dedić, kad je napisao glazbu za film ‘Vlak u snijegu’, izabrao je mene i još pet djevojčica da snimimo pjesme. Nakon dječjeg zbora, na red je došao i djevojački zbor, a u međuvremenu sam upisala glazbenu školu – obou i solo pjevanje. Mislim da mi profesorica nikad nije oprostila što nisam nastavila rad u klasici, budući da sam školovani mezzosopran. Šansona i zabavna glazba bile su ipak dvije moje najveće ljubavi. Polako sam krenula u solističku karijeru. A na prvom festivalu na kojem sam nastupila upoznala sam svog sadašnjeg muža, Đela Jusića Jr.
Kako je izgledao Vaš prvi susret?
Sjećam se, pošla sam u garderobu kako bih ponovila note. Došao je Đelo i pitao me može li mi pomoći, što nisam odbila. Na prvu sam ostala fascinirana njegovim sviranjem klavira. Dok smo pričali, ponovno sam ga pitala kako se zove jer sam mu zaboravila ime prilikom upoznavanja. Imao je akreditaciju na kojoj je pisalo Đelo Jusić. Ono ‘Jr’ na kraju nisam vidjela. Mislim se – ako si ti Đelo Jusić, onda sam ja kraljica Elizabeta. Uz to, malo ljudi je znalo da Đelo Senior ima sina. Pomislila sam da je to neka zafrkancija. Ako neće reći svoje ime, ne mora. Otišli smo svatko svojim putem, ali smo se kasnije susretali. Prekretnica je bila kad sam bila pozvana nastupati na velikom koncertu u Dvorani Vatroslava Lisinskog. Nakon ponovnog razgovora, ponudio mi se napraviti matricu u svom studiju. ‘Pao’ je dogovor i nakon nekoliko dana sam došla u studio. Vrata mi je otvorio njegov otac. Primila sam se za glavu. Rekao mi je ‘Dobar dan, Paula’, a ja sva crvenog lica: ‘Nemojte se ljutiti, greška je, ja sam nešto očito krivo shvatila’. Spetljala sam se cijela… A on je samo klimao glavom, pušio lulu i navodio me da uđem unutra. Dok sam govorila da sam dobila krivu adresu, da se ništa ne ljuti… on će meni: ‘Je li ti trebaš moga sina?’. Svom budućem mužu, kojeg sam tada ugledala, rekla sam: ‘Ti si ipak Đelo… Dobro, ja nisam Elizabeta’.
Počeli ste nastupati kao duo ‘Malibu’.
Tako je. Kao duo Malibu smo dosta djelovali u predratno vrijeme. Jedan nas je agent slušao i pozvao u Austriju gdje smo postali megazvijezde. Na našoj granici nas nitko nije primijećivao, a kad bismo došli na austrijsku, odmah bi nam govorili: ‘Malibu!’. Tada su nam ponudili potpisivanje ugovora. Trebali smo živjeti u Beču i napraviti tri albuma za austrijsko tržište. Bili smo premladi i rekli smo da ćemo razmisliti. Prošlo je par mjeseci i opet nas je zvao jer je mislio da smo izuzetno dobar projekt. Međutim, tad su počela ratna previranja, a nas je srce vuklo doma. Ni sami nismo znali što se događa. Bili smo u beztežinskom stanju. Danas se sjećam tog vremena i ne mogu vjerovati da se nešto takvo dogodilo. Ljudi me nakon toliko godina pitaju: ‘Je li ti žao što nisi na to pristala?’. Nije, jer sve ima svoje razloge. To su znakovi po putu koje ljudi trebaju znati čitati. Oboje smo se vrlo brzo javili da budemo na raspolaganju za sve što možemo napraviti. Mogu s ponosom reći da smo bili u prvoj koncertnoj postavi koja je širila glas o svemu što se događa u Hrvatskoj. Išli smo na turneju ‘Stop the war in Croatia’ sa Tomislavom Ivčićem, Zlatnim dukatima, Krunoslavom Cigojem, Verom Svobodom i Mladenom Grdovićem. Koncerti su bili strašno dirljivi i bolni… S dvadeset tisuća ljudi koji vas slušaju i plaču, a i vi s njima. Napisali smo i pjesmu na engleskom jeziku ‘Save Dubrovnik’. Htjeli smo otvoriti oči ostatku svijeta. To je bio naš umjetnički doprinos u tom vremenu. Iza toga je Đelo bio dugo u vojsci. Imala sam i gotov album za naše tržište, ali sam ga ostavila po strani i nikad ga nisam objavila. Jednostavno, nije bilo vrijeme.
Gledajući kroz godine Vaše glazbene karijere, možete li reći kako Vam je prezime Jusić pomoglo ili odmoglo?
Jako puno vrata mi je zatvorilo, ali i otvorilo. No, stvorilo je i zbrku. Jer brojni misle da smo Đelo Jr. i ja brat i sestra, a da nam je Senior otac. Iznova im objašnjavam da sam ja njegova nevjesta, a da se njegov sin jednostavno isto tako zove. Senior me uvijek pitao zašto mu nisam dozvolila da mi on piše pjesme. ‘A zato što sam upoznala Vašeg sina’, odgovorila bi mu. Mi smo našli svoj put, a meni je bilo draže slušati njegove kritike. Pri pomisli da pjevam njegove pjesme, odmah bih se prisjetila usporedbi i predrasuda. Jako mi je drago što me ipak u svemu tome razumio. Kad god je mogao, bio je na mojim koncertima. Najljepši trenutak bio je kad sam slavila 30 godina svoje karijere u siječnju prošle godine. Senior je volio slušati kako pjevam pjesmu ‘I will always love you’ Whitney Houston, što nisam bila uvrstila u svoj program. Došao je bis na kraju koncerta, a Senior mi je iz prvog reda doviknuo: ‘Mala dođi’, i šapnuo: ‘Molim te, zbog mene, otpjevaj mi Whitney Houston’. Senior je imao želju, i morala sam mu je ispuniti. Otpjevala sam ju i to s puno ljubavi.
Istaknuli ste da ste dosta surađivali s Đelom Seniorom.
Tako je, pogotovo moj muž. U posljednjih 15 godina, sigurno je 95 posto njegovih snimaka nastalo u našem audivozualnom studiju. U takvoj suradnji nije bilo potrebno puno objašnjavanja jer je moj muž odrastao uz glazbu svoga oca. Kad je stvarao Dan od Amora, Đelo Senior me zamolio da mu otpjevam sve glazbene brojeve za glumce. S posebnim sam veseljem to prihvatila. Puno mi je značilo što je imao povjerenja u mene, ali sam mu rekla da mi pomogne oko naglasaka i riječi iz starog dubrovačkog koje ne razumijem. Inače sam strašno osjetljiva na tekstove i želim da bude sve kako treba.
Kako ste uspjeli postići balans privatnog i poslovnog dijela života?
Reći će brojni kako sam malo prisutna u medijima. Nekako sam uspjela stvoriti taj balans između poslovnog i privatnog. Obitelj mi je svetinja. No, u svemu je potrebno napraviti vlastite čvrste temelje. Đelo i ja smo 24 sata zajedno, radimo kao tandem i privatno i poslovno. Imamo svoj audiovizualni studio već 25 godina. Naše dvije prekrasne kćeri, Hana i Ema, krenule su našim stopama i s njima radimo zajedničke projekte. Sve smo nekako uspjeli ‘upakirati’. Možda bi bilo drukčije da smo se fokusirali samo na sebe, ali bismo li bili sretniji?
A na čemu najviše radite u sklopu studija?
Radimo dosta turističkih filmova i dokumentaraca. Posebno smo ponosni na serijal ‘Bajkovita Hrvatska’ koji se prikazuje na HRT-u. Riječ je o malim videorazglednicama od šest minuta. Dosad ih je napravljeno 120, a bit će ih još. To je kompletno naš autorski projekt. Do ideje smo došli kad su naše kćeri išle u osnovnu školu. Htjeli smo im približiti povijest i ljepote naše zemlje. Toliko zanimljivih informacija postoji koje ni mi nismo znali.
Spomenuli ste kako Vam profesorica nikad nije oprostila što ste se okrenuli šansoni i zabavnoj glazbi. Što je utjecalo zapravo na Vaš glazbeni put?
Moja majka je Makedonka, a cijela obitelj s njene strane su glazbenici. Baka je bila među 20 najpriznatijih pjevačica autohtone tradicionalne makedonske glazbe. Kad ljudi čuju priču o mojoj baki, onda shvaćaju zašto mi je sevdalinka bliska. Ostavila je veliki trag, a ja sam uspjela sačuvati dio njenih snimaka. Čak imam i dva njena crnobijela spota. To je za mene najveće bogatstvo. I ne odustajem još od želje da snimim njene pjesme. Ta pjesma se osjeća i živi. A i tata mi je Dalmatinac. Naravno da je imao sluha i predivno pjevao (smijeh).
U čemu pronalazite inspiraciju u glazbenom djelovanju te za pisanje pjesama?
Ispričat ću vam jednu životnu crticu. Kad su prije par godina bile velike poplave u regiji, Đelo i ja smo skupili što smo mogli, sjeli u auto i otišli u Slavoniju. To što smo vidjeli, bilo je neopisivo tužno. Bili smo potreseni i odlučili smo napisati pjesmu. Zamolili smo pjevače iz cijele regije da sudjeluju u ovom glazbenom projektu. Pristali su svi – od Hanke Paldum, Halida Bešlića, Jelene Rozge do Željka Bebeka. Svi smo se uključili i u roku od pet dana pjesma ‘Vjeruj u sutra’ je bila završena. Odrekli smo se kompletno svih prava u korist ljudi koji su stradali u poplavama. Nakon godinu dana smo saznali od Hrvatskog društva skladatelja i ZAMP-a da je pjesma skupila najviše sredstava za pomoć. Mislim da u svima nama postoji empatija. Ako sam na ovaj način, kroz pjesmu, mogla ljudima reći: ‘Ja sam uz vas’, onda sam sretna.
Dakle, tuga je Vaša glavna inspiracija za pisanje pjesama?
Da, jer ima posebnu dimenziju. Pitaju me zašto su moje pjesme i tekstovi uvijek tužni. Volim tugu jer ima posebnu draž, ali i težinu. No, ne treba ići u patetiku. Tereza Kesovija je htjela da joj na zadnjem albumu napišem pjesmu. Naglasila je da ne želi tugu u pjesmi. Danima sam gledala bijeli list papira jer sam htjela napisati nešto u vedrijem tonu… Na kraju je nastala lijepa pjesma ‘U srcu mom’. Ubacila sam samo jedan tužni stih: ‘Ne želim tugu, u svakoj kiši moram naći dugu’. ‘Ipak si je morala spomenuti’, rekla mi je. S druge strane, kad pjevam tuđe pjesme, pjevam uvijek nešto brzo, kao što su latino pjesme.
Kad možemo očekivati neke Vaše nove autorske pjesme?
Nedavno smo muž i ja radili obljetnički koncert Hanki Paldum. Htjela je da ga mi radimo i nitko drugi. Koncert je rasprodan tri tjedna prije. Nakon svega, Hanka me pitala: ‘Dušo moja, a kad ćeš se ti posvetiti sebi?’. Nažalost, kako radimo puno i volimo uložiti svoj maksimum, tako moje stvaralaštvo katkad stavljam sa strane. No, planiram održati svoj koncert u veljači. I veselim mu se. A nove pjesme su već gotove i možete ih očekivati nekad na proljeće. Nigdje mi se ne žuri. Imam publiku koja me voli i kojoj ću se uvijek truditi pokloniti nešto lijepo.
’DRAGA TETA PAULA…’
Po struci ste diplomirani logoped.
Cijeli je moj život vezan uz glas i glazbu. Završila sam logopediju i diplomirala muzikoterapiju. Radila sam četiri godine u bolnici s osobama s cerebralnom paralizom. To su sve bila moja dječica koja su danas odrasli ljudi, ali smo ostali u kontaktu. Zvali su me ‘teta’ i uvijek sam se trudila s njima biti prijateljica. Ali, nažalost, nisam mogla dobiti stalan posao i to me počelo iznutra ‘izjedati’. Vratila sam se glazbi. Kad sam išla iz bolnice, sva su me dječica dočekala s velikim buketom bijelih ruža i liljana koje obožavam. Spremili su mi poklon i napisali: ‘Draga teta Paula, nemojte vikati na nas jer smo potrošili novce’. To je bilo stvarno predivno razdoblje moga života. Inače, neostvarena mi je želja osnovati zbor gluhih. Jer, glazba se ne sluša, ona se osjeća. Tu priča počinje i završava.
’MORALI SMO SVE STOPIRATI’
Možemo li očekivati koncert u čast dunda Đela?
Prije dvije godine smo planirali i već dogovorili koncert za njegov 80. rođendan. Živio je za taj koncert. Sve smo bili posložili, a datum smo radi njegovog liječenja mijenjali nekoliko puta. Nadali smo se da će se bolest zaustaviti. Nakon operacije, kad se počeo oporavljati, govorio je da mora biti što prije doma jer mora raspisati aranžmane. Kako je bolest uznapredovala, morali smo sve stopirati. No, koncert u njegovu čast će se sigurno održati. Treba njegovati uspomenu na njega jer je jedan od najvećih glazbenika s ogromnim opusom. Krajem siječnja 2020. godine, u sklopu tradicionalne manifestacije ‘Festa’ održat će se koncert njemu u čast, dok veliki koncert planiramo napraviti u koncertnoj Dvorani Vatroslav Lisinski u listopadu, takođr iduće godine.