Politika

RAZGOVOR S ORLANDOM TOKIĆ Neću dopustiti da mi bilo tko pokuša nametnuti osjećaj srama

Ovih dvadesetak dana koliko se čekala odluka Povjerenstva za sukob interesa, meni se činilo kao dvije godine. Svaki taj dan je bio toliko dug. Od prvog dana sam znala da je sve u redu, dočekala sam odluku, ali ne mislim da je to nešto što bih trebala slaviti. Ne mislim da je ovo kraj. Ne mislim da će se oporba zaustaviti na ovome. Teško će priznati da su pogri­ješili. Teško će se povući. To nisu takvi karakteri, osobe. Neće se oni ispričati. Ovo je početak jedne političko-medijske kampanje koja će nas nažalost pratiti sve do sljedećih izbora. Ne postoji trenutno ništa što bismo mogli napraviti da se vratimo u mirnoću koju smo imali pro­tekle dvije godine u kojoj smo bili kon­centrirani samo na projekte. Oporba je ustanovila agresivni model, opredijelili su se za takvo djelovanje. Zanimljivo mi je da se takva ujedinjena oporba, kako su se sami nazvali, ujedinila na jednu temu, rušenje onih koji su na vlasti. Ne postoje ideološke podjele, samo cilj – ruši. I zato je to borba za fotelje i vlastite interese! – iznijela je na početku razgovora za duList Orlanda Tokić, zamjenica gradonačelnika koju je Mato Franović 21. studenog povu­kao sa svih gradskih dužnosti do pravo­rijeka Povjerenstva. Sukob interesa nije utvrđen, no oporba se nije zaustavila. Na presicama i u priopćenjima poru­čuju kako traže na uvid gradonačelnikov zahtjev Povjerenstvu za sukob interesa, ali i podizanje kaznene prijave?

— Razumljivo mi je da mogu sumnjati je li poslana sva dokumentacija, ali to mogu i provjeravati, oni svu tu doku­mentaciju imaju jer to su javno dostupni dokumenti. Gradonačelnik i pročelnici su dali svoje očitovanje Povjerenstvu i poslali svu dokumentaciju koja je bila u Gradu Dubrovniku. Ja u tome nisam sudjelovala jer tada više i nisam bila na dužnosti. Odluka nije donesena na teme­lju nečije priče, već dokumentacije, a naknadno su dostavljeni i video-zapisi sa sjednice Gradskog vijeća i dodatni mate­rijali određenih pročelnika. Dokumen­tacija se dakle nadopunjavala pa sumnja u odluku je bespredmetna. No na tome nisu stali. Od jednog se predmeta došlo do kriminalnog djela. Moje pitanje je što je u cijeloj proceduri sporno. U silnom nabacivanju nekakvih informacija prvo sam ja bila glavni krivac pa je odjednom krivnja prebačena na predsjednika Grad­skog vijeća, da bi na kraju za sve postao kriv gradonačelnik. Od ukidanja statusa puta, davanja punomoći, sukoba inte­resa do moralnih vrijednosti. Toliko toga je izrečeno. Meni to jedino upućuje na apsolutno nerazumijevanje cijele priče. Podnošenje kaznene prijave protiv čega? Protiv djela koji se nije dogodio? Zato što se ukinuo status puta za kojeg su gla­sovali gradski vijećnici? U protekla dva tjedna pojedinci su se izrazito trudili obi­laziti gradske urede, tražili su kopiranje i dostavu svih dokumenata.

 

Tko su oni?
U ovom slučaju konkretno, Jadran Barač i odvjetnica Viktorija Knežević su osobno išli po uredima i tražili, sukladno zakonu, i sva im je dokumentacija dana. Oni sad pregledavaju i sve one točke Gradskog vijeća na kojima su sami sudjelovali i sami ih izglasavali. Sad im je odjednom sve sumnjivo.

Može se čuti da su pojedini grad­ski vijećnici pregledavali i sve Vaše projekte koje ste predali otkako ste poslali zamjenica gradonačelnica vjerujući da će i u njima možda otkriti neki novi ‘slučaj’?
To mi je prvo za čuti. Dva tjedna nisam ušla u Gradsku upravu baš zato da ne bih nikoga dovela u problem, a prvenstveno sebe samu. Ali ako to rade i to je legiti­mno. Svi ti dokumenti su javno dostu­pni i ja stvarno nemam što skrivati ili se čega sramiti. Slobodno neka gledaju i traže bilo što. Ni u ovom predmetu ne postoji ništa zakonski sporno, niti u svim ostalima. Počnu li kopati po mom imenu naići će u zadnjih 15 godina na jako puno toga i čisto sumnjam da te predmete mogu uopće sagledati.

Na koliko ste projekata radili otkako ste postali zamjenica?
Doista ne znam. Projekata je bilo puno, građevinskih dozvola nije bilo mnogo. Većina toga uopće nije rađena na području grada već županije, što znači da dozvole ne izdaje Grad Dubrovnik. A zašto ne znam točan broj? Najviše iz razloga što je moj angažman u mom uredu, na moju žalost, minimalan. Ule­tim i izletim, moji kolege, zaposlenici ureda vode te predmete i da to nije tako ne bih mogla obavljati funkciju zamje­nicu gradonačelnice.

Ako od Vas gradonačelnik zatraži da ne budete više volonter, hoćete li pri­stati na to?
To je stvar procjene i dogovora mene i gradonačelnika. Gradonačelnik je bio fokusiran na sjednicu Gradskog vijeća i na Proračun tako da još uvijek nismo sjeli i razgovarali, niti analizirali sve što se događalo. No bit će vremena u sljedećim tjednima. Naš početni razgovor je bio da ću biti volonter. Postoji realni, poslovni razlog, zbog kojeg sam to zahtijevala. Meni bi u svakom slučaju bilo puno lakše da sam prihvatila gradsku plaću. Ona nije mala, došla bi u 8 sati na posao, obavila svoje dužnosti za taj dan i u 16 sati otišla doma. Nekad zavidim onima koji to mogu tako. Ja svakog dana odradim svoj maksimum u gradskoj upravi, ako uspi­jem svratim do ureda. Nikad nisam došla doma prije sedam sati navečer. Budem kratko s djetetom i opet nastavim raditi. Moj dan završava u 11 sati navečer.
Postoje osobni, ali i profesionalni razlozi zašto sam se odlučila biti volon­ter. Nikad nisam željela odustati od onoga što stvarno jest moja struka. Moj me ured drži s dvije noge na zemlji. Jako lako je poletjeti, izgubiti vezu s realnošću. Najviše što me je povrijedilo u cijeloj ovoj priči bilo je kad su moj rad krenuli ocje­njivati, procjenjivati i prozivati, osobe koje nikad u životu nisu bile u situaciji da moraju prvog u mjesecu zaraditi i isplatiti plaću sebi i drugima.
U gradskoj upravi, javnoj upravi, držav­noj upravi svatko sebi može priuštiti da donese odluku hoće li raditi manje ili više. Njemu će plaća biti bez obzira na sve isplaćena.
Puno bi mi lakše bilo da nemam tvrtku kao teret na mojim leđima, ali imam. Ne možemo se praviti ludi. Imam je i svjesno sam u to ušla. Što bih trebala učiniti? Dati ljudima otkaz i staviti ključ u bravu? To je jedini način da taj teret skinem s vrata. Ne pada mi napamet!

Odgovorno tvrdim da ništa nije prošlo brže, lakše, jed­nostavnije zato što je na dnu nekog projek­ta moj pečat. Dapače, dok me nije bilo na ovoj medijskoj i političkoj sceni neke sam stva­ri možda puno brže dobivala. Evo, neću više lupati pečat ako je taj pečat toliko sporan i ako će to neko­ga zadovoljiti. Nije problem u pečatu

Ipak, Vi ste ta koja je crtala nešto na gradskom zemljištu?
Tako je. Da je pisalo ičije drugo ime osim moga sve bi, vjerujem, prošlo bez osvrta­nja. U javnost je izašao dokument koji se zove ‘idejni projekt’. Sukladno Zakonu o gradnji od 2014. godine idejni projekt ne postoji. To je nekakav među-dokument po kojem projektanti i dalje rade jer im je tako lakše da ne bi morali na glavnom projektu projektirati cijeli niz detalja. Zato rade idejni projekt na temelju kojeg od javnopravnog tijela, u ovom slučaju Grada Dubrovnika, traže koje sve sugla­snosti trebaju pribaviti i dobiti. Znači od vodovoda, struje, vode, konzervatora… Taj dokument sam mogla nazvati idejno rješenje, konceptualno rješenje…. Ma mogao se zvati bilo kako, a zvao se idejni projekt i ima moj pečat i moj potpis. Ja sam taj posao preuzela u studenom 2016. godine, kandidat za zamjenicu grado­načelnika sam postala u ožujku 2017., zamjenica gradonačelnika u lipnju 2017. Apsolutno ne postoji jedan razlog da pro­jektant ne projektira na zemljištu koje nije njegovo. U trenutku podnošenja zahtjeva za građevinsku dozvolu moraš imati papir da je to zemljište tvoje ili da je vlasnik dao suglasnost da na njemu isho­diš dozvolu. Do toga nikad nije došlo. I to bi bilo protuzakonito. U tom trenutku bi projektant i investitor snosili zakonske posljedice. Zato oni ne mogu prihvatiti činjenicu da ništa nije pogrešno naprav­ljeno pa nastavljaju dalje s time da sam prejudicirala prodaju! Kako?

U jednom trenutku postaje sporna i gradonačelnikova punomoć?
Ne samo punomoć već i odluka koju su donijeli vijećnici Gradskog vijeća o uki­danju statusa puta. Kroz prošlost, ne samo od vremena bivšeg gradonačelnika već i bivše gradonačelnice to se učinilo toliki niz puta. A sam postupak davanja punomoći je uobičajena praksa već godi­nama. Zakon o prostornom uređenju je predvidio da investitor koji ima pravni interes, recimo graditi kuću, može pod­nijeti zahtjev lokalnoj samoupravi da o svome trošku financira izgradnju infra­strukture – ceste, vode, kanalizacije, obo­rinske odvodnje, koja služi njegovom objektu. Investitor može zatražiti da o svom trošku izradi i prostorne planove. Dakako da je sve to obaveza jedinice lokalne samouprave, ali ovim postupkom smanjuje se vrijeme čekanja. Investitoru je u interesu u što kraćem roku napraviti potrebnu infrastrukturu koju bi jedinica lokalne samouprave, zbog nekih drugih prioriteta, možda, odgađala. Investitori, temeljem gradske odluke koja je usvo­jena još za vrijeme bivšeg gradonačel­nika, daju pismo namjere da imaju inte­res i sukladno tome traže da se ishodi projektna dokumentacija. U odluci Grada Dubrovnika stoji da se izrada projektne dokumentacije neće kompenzirati. U tom trenutku ta osoba to daruje Gradu.
Zašto? Da ne bi došlo do prejudiciranja neke odluke. Dakle, Grad Dubrovnik daje punomoć, investitor potom kreće s pri­kupljanjem svih dozvola pa se tek teme­ljem dokumentacije ishodi građevin­ska dozvola. Ta se građevinska dozvola nikad ne mora konzumirati. To je papir da investitor nešto može raditi, ali ne i da hoće. Onog trena kad investitor dobije građevinsku dozvolu tada predaje zahtjev Gradu Dubrovniku u kojem na ime komunalnog doprinosa traži kompenza­ciju za izgrađenu infrastrukturu. I to opet ide pred gradske vijećnike.

Jeste li prije stavljanja ove točke na dnevni red GV-a razgovarali s gradonačelnikom?
Ne, gradonačelnika sam obavijestila o svemu usmeno, ne u pisanom obliku, jer to nisam smatrala potrebnim, još prije nego što sam stupila na dužnost njegove zamjenice. Saznanje da imam određe­nog investitora je on imao i nije bilo ništa sporno.

Čiji je interes onda bio stvoriti aferu?
Prva tri dana mi je to bilo osnovno pita­nje. Tko ovo čini? Zašto ovo netko čini? Postoje li nekakvi dublji interesi? Anali­zirala sam. Svi smo se našli u nekakvom velikom čudu što je 10 dana nakon Grad­skog vijeća pokrenuta ovolika buka. Kad se sve malo sleglo, onda sam shvatila da je ovo bilo očekivano. Onoga dana kad sam s gradonačelnikom razgovarala o mojoj potencijalnoj kandidaturi, rekla sam mu da ono što meni netko može stavljati pod krimen, krimen s navod­nicima, je sve ono što sam prije radila, tvrtke u kojima sam radila. Ja imam dese­togodišnju karijeru iza sebe. Od prvoga trena mi je bilo jasno da ta moja ‘prošlost’ i uspješan posao može potaknuti nekoga na kopanje. Gradonačelnik je toga bio svjestan, ali je baš iz tog razloga odabrao mene. Znao je da samo tako možemo nešto potaknuti, pokrenuti javne investi­cije i da mu zato treba osoba sa znanjem i iskustvom rada na velikim projektima. Ti projekti stoje iza mene, nitko drugi. Iza mene su isključivo moj rad i moje znanje i ne želim da mi netko u niti jednom tre­nutku nametne osjećaj srama za ono što sam učinila. Ili da me se pokušava staviti u nekakav kalup da ne bih bila drugačija od drugih. Ja jesam drukčija od drugih, ja sam iz privatnog sektora. U javni sektor sam došla iz moje, dobrostojeće, tvrtke. I onda sam sama sebi postavljala pitanje… Zašto je do ovoga došlo? Na pozornici od Gradskog vijeća pojedini vijećnici o konkretnim projektima znaju vrlo malo ili gotovo ništa i počnu govoriti gluposti. Nakon njih za govornicu izađe ili grado­načelnik ili ja i svaki put dobiju konkretan odgovor na kojeg više nemaju što nado­dati. Nemaju za to znanja, ali nemaju ni što reći. Ja sam sigurna da njima kao oporbi to nikako ne odgovara jer izgle­daju loše. Baš zato kreću s izmišljanjem umjetne afere. Cilj nije bilo oblatiti mene. Nikad u nijednom trenutku. Mislim da je ovaj napad izrazito politički motiviran zbog interesa oporbe za vlašću. Ne želim uopće vjerovati da iza ovoga stoji nekakva osobna problematika. Nju nisam našla u cijeloj ovoj priči. Ne mogu griješiti dušu i reći da je ovo bilo tko napravio iz osobnih razloga prema meni. Ovo su čiste intere­sne politikantske sfere. Cilj je bilo prvo mene ukloniti, jer prvo što su tražili bila je moja ostavka. Pa zar netko misli da bi se oni na tome zaustavili i da je moja glava toliko važna da bi se s njome zado­voljili. Tražili su smjenu vlasti. Ekipi se omililo da bi možda u jednom trenutku mogli zasjesti u nečiju stolicu. Ja bih im je poklonila, jer ne bi znali što bi s njome i sa svim problemima koje ona sa sobom nosi.

Prvo sam bila suspendirana pa posrnula, smijenjena, kriminalac, a uz to su aludirali da bi sve ono što sam dosad napravila moglo biti kri­minalno. Silne su izmišljoti­ne u javnosti izrečene

Osim investitora Konjuha vezuju Vas i za studentski dom te budući Pemov projekt?
Ma sve su to izmišljotine. Zna se moja uloga oko izgradnje studentskog doma, a o Pemovom budućem projektu znam kao i ostali sugrađani. Svega se pisalo u priopćenjima oporbe, a svega sam se i naslušala ovih dvadesetak dana. Naj­više je tu neprovjerenih priča koje netko puštao, bilo u javnost, na kavi ili na druš­tvene mreže. Pa ako prođe, prođe. Ja više neću praštati. Više neću dopustiti da me netko uvrijedi, koliko god to bila nekakva kratkotrajna vijest na portalima.

Što to konkretno znači, ići ćete u pravnu bitku?
Tako je, za svaku tu iznesenu laž pokre­nut ću tužbu za klevetu i uvredu.

To može biti iscrpljujuće?
Ali i ovo me iscrpljuje. Ovo me iscrpljuje do neslućenih razmjera. Dva tjedna što sam se trudila raditi, moja se glava stalno vraćala na ovaj predmet. Svaki pokušaj bilo kakvog rada je neslavno završio. Glava je bila potpuno blokirana pogotovo dok nisam shvatila o čemu se zapravo radi i koji su najbolji koraci za krenuti dalje.

Ipak svatko tko se bavi politikom svje­stan je da u nekom trenutku može postati meta oporbe ili medija te da mu se ime može naći u negativnom kontekstu pred javnosti?
Meni blizak kolega na samom početku mandata je rekao kako sam ja najsla­bija i najjača karika ove gradske vlasti jer imam privatnu tvrtku i svoju prošlost, a istodobno treba pokrenuti sve projekte i znanje upregnuti u korist grada. Bili smo svjesni da ne mogu proći četiri godine da te nitko ne okrzne. Međutim, ovo se moglo izvesti na stotinu drukčijih načina. Sve se moglo odraditi na puno pristojniji i suptilniji način. Postavili su se i kao tužitelj i kao sudac, prijetili su kaznenim prijavama, vrijeđali, omalovažavali. Ne samo oporba, već i dio medija. Bilo je jako puno komentara gdje se prozivalo cijelu gospodarsku djelatnost za kriminalne i nelegalne radnje. Postavljene su teze kao da sam ja došla u gradsku upravu sa špor­kanim rukama i s namjerom da nastavim širiti nekakve nezakonite radnje. Opro­stite, to su stvari koje obilježavaju ljude, obitelj. Pa oporba je mogla sama podnijeti zahtjev Povjerenstvu za sukob interesa, mogli su podnijeti i kaznenu prijavu, nju uopće ne osporavam. Oporbi je posao da propituje i sumnja, ali ne i vrijeđa.

Što vas je najviše povrijedilo?
Činjenica da su apsolutno bez argumenta vodili poprilično agresivnu kampanju. Prvo sam bila suspendirana pa posrnula, smijenjena, kriminalac, a uz to su aludi­rali da bi sve ono što sam dosad napravila moglo biti kriminalno. Silne su izmišljo­tine u javnosti izrečene. To pročita i neko tko me ne zna i stvara dojam o meni da je svako moje djelovanje dosad bilo krimi­nalno. Mene to možda malo više pogađa nego što bi trebalo jer sam se uvijek dičila time da poštujem zakon i radim po zakonu. Smatram da je to jedini ispra­van put. Iza mene nikad nitko nije stajao, nitko osim mog znanja, mog rada i mojih roditelja. Ja nemam padobran koji će me spasiti osim sebe same.

Razgovarala sam s od­vjetnikom u vezi sukoba interesa i on taj takozvani sukob tumači isključivo kao zdravo seoski problem

Vi ste na vlast ušli kao poduzetnica, a ne kao političarka? Jeste li sad upo­znali politiku jer poznata je ona ‘ako se ne baviš politikom, politika se bavi tobom’?
Imala sam kratki i ubrzani tečaj. Dosad nisam imala političkog iskustva, mislila sam do mi to ne treba. Mogu reći da sam bila politički naivac. Sjećam se kampa­nje, koja mi je do ovog trenutka bilo naj­stresnije razdoblje u životu. U ničem slič­nom u životu nisam sudjelovala ili dotad vidjela, i sve mi je to skupa bila apsolutna nepoznanica. Prvi dan u svom novom uredu samo mi se motala misao – ja ću raditi, ja to jedino znam, to me je dovelo do ovoga gdje jesam. Mene je moj rad i trud doveo do mjesta zamjenice i tako ću i nastaviti. Imam pored sebe grado­načelnika, iskusnog političara, Gradsko vijeće, odbor svoje stranke i neka se oni bave politikom. Danas mislim da je to bila pogrešna odluka. Uvjerenje da ću raditi i da me nitko neće dirati nego će se baviti Matom Frankovićem ili Markom Potrebi­com je bilo potpuno pogrešno. To danas vidim. Dok sam ja nabijala tempo, ostali su se bavili sa mnom, bavili se s nama. Nisam ja cilj cijele ove priče, gradonačel­nik jest, to se na kraju i pokazalo. Usmje­reno je zapravo prema cijeloj gradskoj upravi koju predvodi tim gradonačelnika Frankovića.

Hoćete li povući ručnu i više se ubu­duće baviti politikom?
Bavit ću se politikom, to hoću jer nikad me više nitko neće uhvatiti nespremnom. Nikad. A ručna je, nažalost, posljedica cijele ove priče. Svaki papir koji je ranije rutinski dolazio ispred mene sad ću ga šest puta pogledati. Jednostavno uvukao se strah. Vjerujem da će posljedica cijele ove priče biti poprilično velika blokada u daljnjim investicijama. Svaki poduzet­nik koji je sve ovo skupa popratio imat će strah za bilo kakvim djelovanjem. Službe­nici Grada koji sudjeluju u bilo kakvom postupku će također imati strah jer znaju da će im neki ljudi, koji to ne razumiju, izvlačiti papire i dovoditi u pitanje nji­hov potpis.

Znači li to da ćete promijeniti nešto i s aspekta vaše tvrtke, recimo da više nećete projektirati i stavljati pečat na svoje projekte?
A to moje projektiranje u zadnje dvije godine AutoCad vidjelo nije. Ja stvarno uživam u svom poslu, jako mi fali, nedo­staje mi uzeti olovku, papir i stvarati nešto konkretno. I stvarno ne želim da mi to itko oduzme. To bi bilo sebično i nepravedno i nitko s tim ne bi ništa dobio.

A pečat?
Evo, neću više lupati pečat ako je taj pečat toliko sporan i ako će to nekoga zadovoljiti. Nije problem u pečatu. Da imam apartmane i tvrtku za iznajmlji­vanje apartmana, e to onda ne bi bilo sporno, jer u ovom gradu svi iznajmljuju apartmane. Da imam kafić ili resto­ran, ni to ne bi bio problem, ali evo pru­žam nekakve intelektualne usluge i to je sporno. Mislim da je to jedno veliko neznanje i nerazumijevanje posla kojim se bavim i za kojeg sam školovana, a sva­kako podcjenjivanje i diskriminacija svih obrazovanih ljudi željnih nešto napravit za javno dobro.

Ali Vaš pečat, nakon što obavite posao projektiranja, ide prema gradskoj upravi?
To znači da sam napravila sve u skladu sa svim propisima i GUP-om Grada Dubrovnika.

Možda dio investitora smatra, ako angažira Vas, da će lakše proći mimo gradskih ureda i doći do građevinske dozvole?
Odgovorno tvrdim da ništa nije prošlo brže, lakše, jednostavnije zato što je na dnu nekog projekta moj pečat. Dapače, dok me nije bilo na ovoj medijskoj i političkoj sceni neke sam stvari možda puno brže dobivala. Poslala bih zahtjev i nakon tri dana bi mi bilo normalno uzeti telefon u ruke i zvati ured s pitanjem – ajme jeste li dobili moj pred­met ili je li došao na red. Ja sad, ne, ja nikad otkad sam postala zamjenica taj tele­fon nisam dignula, a isto to zahtijevam od mojih zaposlenika. Nemojte zvati! Mi za svaki papir stojimo i čekamo i sve dobijemo kad dođemo na red kao i svi drugi.
Ljepota inže­njerske struke je što je egzaktna. Sve je definirano GUP-om i zakonskim okvirima i mora proći niz procedura. Mi pričamo o Gradu Dubrovniku, ali on nije jedina instanca, od koje se traže suglasnosti tu je Konzervator­ski odjel, Hrvatske vode, Elek­trojug, Vodovod, teleopera­teri, Hrvatske ceste ako je cesta negdje u blizini. Je li na njih utječem isto?

Možda sama Vaša pojava, činjenica da ste zamjenica gradonačelnika Grada Dubrovnika nekima ostav­lja dovoljno prostora za sumnju na sukob interesa?
To ne može predstavljati meni problem. Razgovarala sam s odvjetnikom u vezi sukoba interesa i on taj takozvani sukob tumači isključivo kao zdravo seoski pro­blem. Uđe važna osoba u butigu kupit paštetu i zato što je liječnik, odvjetnik ili nekakav zamjenik svi mu se sklanja­nju i on tu paštetu neće platiti jer kori­sti svoj utjecaj. To je banaliziranje cijelog tog pojma. Sukob interesa bi bio da osoba koja obnaša neku dužnost, a usput ima ovlasti koje kori­sti da traži da se napravi nešto pro­tuzakonito ili traži da se nešto ne napravi zakonito. To je trgovanje utjecajem, to je kazneno djelo, a tako nešto nikad nisam napravila i neću.


MASTER MIND ILI?
Planove investitora znala je bivša vlast!
Komunikacija po istom ovom pitanju postojala je i s biv­šom gradskom upravom, točnije sa zamjenicom tadaš­njeg gradonačelnika Tatjanom Šimac Bonačić. S njom i tadašnjim pročelnikom za obrazovanje su napravljeni prvi razgovori i postignuti dogovori, međutim dogodio se prosinac 2016., pad proračuna i smjena vlasti pa je sve zaustavljeno. Nije ovo nikakva nova ideja, nikakvo pogodovanje investitoru. Šimac Bonačić je još 2016. bila upoznata s namjerom investitora. U travnju 2016. kad je investitor kupio zemljište bio mu je cilj da dio puta pokuša otkupiti od Grada Dubrovnika. Najprije je nudio zamjenu, a potom i otkup. Investitor je sam pokretao investiciju, a mene se, zbog nepoznavanja procedure, u cijeloj priči gleda kao nekakav master mind.

DEMORALIZIRAJUĆE
Tko će nakon ovog u politiku?
Cijela ova buka i vika koja je nastala je demoralizirajuća za bilo kojeg mladog čovjeka koji je možda imao želju za ući u politiku. Ili bilo kojeg poduzetnika koji bi mogao, htio i želio pridonijeti Gradu. Svaki inženjer s kojim sam razgovarala posljednjih dvadesetak dana komentirao je – o čemu oni pričaju? Ljudi inženjerske struke razumiju ovu problematiku i zato i jest apsurd veći jer se radi ovo­liki balon i jer me se je pokušalo razapeti. Sigurna sam da je ovo odvratilo veliki broj ljudi od politike.

PROCEDURE
Ne treba požurivati Gradsku upravu
Ono što sam naučila u ove dvije godine, a o čemu sam ranije imala drukčije mišljenje, jest da je posao u javnoj upravi i u privatnom sektoru isti te da se procesi u javnoj upravi trebaju brže odvijati. To se pokazalo pogrešno. Procedure u javnoj upravi su duge, komplicirane i kom­pleksne. Često sam znala biti gruba i nepoštena kad bih govorila da nešto mora ići brže. Kad se na kraju dogodi neka ovakva situacija, zahvaljujem Bogu da su svi ljudi koji su radili na ovom predmetu, odradili svoj posao kako treba. Svaki im je papir prošao preko ruka i svaku su pro­ceduru proveli, zato se predmet godinu dana povlačio od ureda do ureda. Nekad, dakle, ne treba požurivati javnu upravu. To je glavna razlika između javnog i privatnog sektora.

Pročitajte još

POTROŠENO VIŠE OD DVA MILIJUNA KUNA HNS tvrdi: ‘Franković je mimo Gradskog vijeća platio Jonesov koncert na Stradunu’

Dulist

Jadran Barač o ‘javnoj cesti privatnog interesa’

Dulist

Kristić savjetuje Lokrumu: Kupite zgradu Atlantske plovidbe, koja je četiri puta jeftinija od ex Kapetanije

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija