Aktualno

RAZGOVOR S ‘MAESTROM’ MIHOM BOŠKOVIĆEM U glazbi sam se u potpunosti pronašao, ali nisam još odustao od sporta

‘Maestro u bazenu’, kako su zvali proslavljenog dubrovačkog vaterpolista Miha Boškovića, odnedavno je postao i ‘maestro’ u glazbenom smislu. Vaterpolsku kapicu Bošković je zamijenio crno-bijelim tipkama te mu je glazbena karijera sada na prvom mjestu. Velika mu je radost raditi s mladim talentima u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića gdje predaje niz predmeta glazbene teorije.

Za DuList Bošković je otkrio kako sada s odmakom gleda na silne sportske uspjehe, nedostaje li mu bazen, ali i kako ‘pliva’ glazbenim vodama.

Većini sportaša rijetko polazi za rukom razvijati uspješnu karijeru i u nekom drugom području, ali Vama je to pošlo za rukom. Što Vas je motiviralo da se uz sport predano posvetite i glazbi?

Jako je teško ići na dva fronta, a pogotovo kada je riječ o dvama zahtjevnim domenama. Pohađao sam srednju glazbenu školu – Umjetničku gimnaziju u kojoj su zastupljeni i gimnazijski i glazbeni predmeti, a s druge sam strane bio u sportu koji je kako fizički tako i psihički jako zahtjevan. Vaterpolo je kolektivni sport pa sam morao stalno biti s ekipom. Bilo kakvo duže odstupanje izbacilo bi me iz kombinacije. Vodila me velika motivacija i želja za postignućima. Uvijek mi je u glavi kao dječaku na prvom mjestu bio vaterpolo, a na drugome škola. Rano sam kod sebe prepoznao glazbeni talent. Zato sam u drugom srednje odlučio da ću se pripremati za upis na Glazbenu akademiju i upisao sam je u Splitu. Imao sam sreću što nisam upao u Zagrebu, već u Splitu jer sam tamo igrao s jako dobrom momčadi koja me je mogla ispratiti u mom rastu. Nakon tri godine iz Splita sam se vratio u Juga, imao dugu karijeru, a faks sam završavao sljedeće dvije i pol godine. Uradio sam sve to s puno poniznosti i požrtvovnosti. Nisam prošao ni 10 posto ludorija što su ih moji vršnjaci prolazili. Vrlo sam rijetko izlazio jer sam vikendom morao učiti za cijeli tjedan s obzirom na sve obveze.

Postoje li dodirne točke između sporta i glazbe? Je li Vam jedno bilo poticaj za napredak u drugome?

To bi svakako bila koncentracija koja se razvija bavljenjem glazbom, zatim urednost i organizacija. Kada sviraš, sve mora biti posloženo i izvježbano na pravi način da bi funkcioniralo, a tako i u sportu. Za moje karijere bilo je puno igrača koji su tehnički bili na mojoj razini, ali ja sam se probio s koncentracijom i dobrim funkcioniranjem u teškim situacijama. Te su mi odlike iz glazbe pomogle u sportu.

Odakle ste ‘povukli’ ljubav prema sportu i glazbi? Je li još tko u obitelji imao slične afinitete?

Otac je bio glazbenik i vaterpolist. Nije bio reprezentativac, ali igrao je u Juga, završio je Glazbenu akademiju u Beogradu i radio kad profesor glazbe.

Predajete u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Kakvi su dojmovi u radu s djecom? Što trenutno pripremate?

U potpunosti sam se našao u novoj profesiji. Baš se nekako nadopunjuje na sportsku karijeru koja je, iako vrlo uspješna, bila duga, naporna i teška. Ostavila je određeni zamor koji sada glazba razbija. Prvi dodir s učenicima i adaptaciju sam već prošao. Sada me ne gledaju kao poznatog vaterpolista, već doista kao profesora glazbene teorije. Bude tu i tamo koje pitanje vezano za sport, ali riječ je o strukovnoj školi koja je izvanredna i učenici su izuzetno talentirani za glazbu i vole je. Zadovoljstvo je raditi u takvome kolektivu. Kao glazbeni teoretičar predajem teorijske predmete poput harmonije, polifonije i solfeggia. Također, predajem i zbor u nižoj glazbenoj školi pa pripremamo završni koncert, a i obljetnička nam je godina u školi pa radimo na repertoaru od koncerata do praizvedbi skladatelja proizašlih iz naše škole.

Najčešće Vas možemo vidjeti za klavirom, svirate li još koji instrument?

Sviram klavir kao primaran instrument, kao i svi teoretičari, svirao sam kontrabas u srednjoj školi kao drugi instrument, a sam sam naučio i svirati gitaru.

Koliko vremena dnevno posvećujete sviranju? Je li svakodnevna vježba obvezna ili pak radije svirate za ‘svoj gust’?

Dok sam učio za klavir, vježbao sam dva sata dnevno. Kad si u glazbi uvijek si za klavirom. Ne vježbam više u klasičnom smislu, ali svakodnevno sviram ono što je vezano za moje predavanje, pogotovo harmonijske zadatke i prosviravanje partitura koje mogu biti u izboru za zbor. Sviram i jednu misu u Župi sv. Petra na Boninovu, a već dugo sam aktivan i u Molitvenoj zajednici Effatha kroz službu slavljenja.

Koju vrstu glazbe najradije svirate?

To je svakako duhovna glazba koja mi već dulje ispunja slobodno vrijeme. Ona je oduvijek značajna u bogoslužju. U njemu ona ima svoju svrhu, djeluje na osobu i otvara emocije pa u slavljenju čovjeka lakše približava Bogu. Ova vrsta glazbe trenutno je jedna od mojih najvećih preokupacija.

Je li Vam tko od pjevača ili bendova ponudio glazbenu suradnju?

Nudili su mi suradnju. Imao sam nekoliko gaža u jazz sastavima, ali nisam ozbljnije razmišljao u tom smjeru. Više sam baziran na duhovnu gazbu i mlade gdje trenutno imam nekoliko ideja. Već treću godinu za redom sudjelujem i u organizaciji koncerata duhovne glazbe na Stradunu, a za jesen spremam jedan projekt u kojem ćemo nastojati spojiti mlade i duhovnu glazbu.

Što Vas u glazbi ispunja, što u njoj pronalazite?

Glazba je svevremenska. Ona je pismo koje je svakome poznato, nema barijere. Jednostavno je spoj zvukova koji izaziva emocije, a ujedno je i subjektivna. Ona je poput velikog mora toliko obojanog i toliko subjektivnog, a opet toliko svima razumljiva. Nije potrebno biti glazbeno obrazovan za razumjeti glazbu. Glazba može biti lijepa, ali i prazna. Obično se koplja najviše lome oko toga je li neki glazbeni uradak kopija ili original. Kao glazbenik dijelim glazbu na kvalitetnu i manje kvalitetnu, a otvoren sam prema svim glazbenim žanrovima.

Sin trenira plivanje, ima li kćer možda glazbenih afiniteta? Biste li voljeli da djeca krenu Vašim stopama?

Kćer pleše u jednom dubrovačkom plesnom studiju, sama je tako odabrala, a svira i klavir u nižoj glazbenoj školi. Sin je povučen ekipom krenuo na plivanje. Iako, nijedno od njih nije moglo poći daleko. To su dvije najkvalitetnije stvari na koje dijete može ići u Dubrovniku. Najvažnije mi je da budu zdravi, da budu na pravome mjestu, a vrlo je važan i odgoj koji dobivaju na tim izvannastavnim aktivnostima.

Iza Vas je bogata i uspješna sportska karijera. Nedostaje li Vam bazen? Postoji li nešto što biste, da možete, promijenili?

S obzirom da sam ostvario sve, bilo bi vrlo nezahvalno reći da mi nešto fali, da sam nešto htio, a nisam uspio ostvariti. Zaista smo osvojili sve, prezadovoljan sam karijerom. Iako mi karijera vremenski nije bila duga, bila je vrlo intenzivna. U 10 godina odigrao sam svako natjecanje, a imao sam sreće i s ozljedama. Nikada me one nisu spriječile u igranju, ali ipak sam se posljednje dvije godine mučio s bolovima. Nakon toga nisam prestao nikada trenirati, iako profesionalno nisam više vaterpolist. Neprestano treniram tri puta tjedno, s time da prvu godinu dana nakon prestanka službene karijere nisam imao nikakvih afiniteta prema lopti, nego sam samo plivao i vježbao. Nakon toga sam odigrao nekoliko turnira po Europi čisto iz promoviranja vaterpola, a i da vidim još svijeta. Pođem igrati kad me veseli i ako uspjem sve spojiti. Najvažnije mi je da se osjećam dobro.

Sada imate više vremena za obitelj?

Supruga Petra i ja imamo troje djece. Sada potpuno ravnopravno sudjelujem u svim obiteljskim obvezama, a pogotovo onima oko djece. Kao obitelj super funkcioniramo. Jako mi je važno da kao roditelj mogu odvojiti vrijeme i posvetiti ga svakome od njih. Želim im pružiti pravi odgoj.

Kako danas s distance gledate na vaterpolo? Ima li mjesta poboljšanjima?

Dosta se pravila izmijenilo, ali onaj izvor vaterpola teško je promijeniti. Uvijek se želi ubrzati igra, ali pitanje je koliko je koje novo pravilo donijelo dobra, a koliko još više zbunilo gledatelja. Ne znam koliko će uvođenje novina poput smanjenja broja igrača doprinijeti boljoj dinamici u vaterpolu.

U 2018. godini dobili ste Državnu nagradu za sport Franjo Bučar. Je li ona svojevrsna kruna Vaše karijere?

To je najveća sportska nagrada u državi i s obzirom na sva postignuća, kako osobna tako i ekipna, jasno je da sam je očekivao dobiti. Moram reći da je sam je dobio dosta ranije nego što je došla drugim igračima moga kalibra i postignuća. Veliko je to zadovoljstvo. Lijepo je bilo ponovno se sjetiti tih najvećih trenutaka. Zadovoljan sam, ipak, to je samo jedna dimenzija mog života. Danas me motivira nešto drugo. Sportska karijera jedna je lijepa knjiga čije su stranice ispisane, a sada pišem drugu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. ožujka 2019.

Pročitajte još

HITNA HELIKOPTERSKA SLUŽBA Nijedan radni dan nije ‘tipičan’, bitno je ostati ‘hladne glave’

Leona Rašica

KONGO, RUGLO U SRCU GRADA Smeće, smrad, štakori, pijani beskućnik i zgroženi turisti

Iva Dedo

MALO IM JE MJESTA Taksisti u Gružu stajalište ‘proširili’ i na autobusnu stanicu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija