Aktualno

RAZGOVOR: MARIO KNEGO ‘Početkom lipnja stižu prvi nautičari’

U utorak 2. lipnja četiri broda od ukupno njih 62 charter tvrtke Euromarine zaplovit će dubrovačkim i splitskim akvatorijem, prvi put nakon smirivanja zdravstvene krize izazvane koronavirusom. Riječ je o gostima iz Slovenije i Zagreba koji su brodove iznajmili na sedam dana. Iako ovo ne bi bila nikakva važna vijest proteklih sezona, ove itekako veseli jer je upravo nautički turizam u vrijeme ove pandemije istaknut kao jedan od najsigurnijih te postoje naznake da bi se među prvima mogao vratiti u ‘pogon’. Koje gubitke je dosad pretrpio biznis najma jahti i jedrilica te na koji su način pokušali doskočiti krizi razgovarali smo s Mariom Knegom, vlasnikom tvrtke Euromarine. Knego je u svijetu nautike još od 1986. godine, i za ovu će situaciju istaknuti kako je devastirajuća za turistički sektor. Ipak, nada se boljoj situaciji u kolovozu i rujnu. Ističe, kako je zadnjih godina rujan bio jako dobro popunjen, čak i bolje od kolovoza.

— Brodovi su nam raspoređeni od Pule, Splita, Sukošana do Dubrovnika. Većinom je riječ o jedrilicama koje dajemo u najam bez posade, a ako klijenti žele mogu iznajmiti skipera. Kao tvrtka koja se bavi turizmom dio mjera smo aplicirali i dobili potporu od države. Imamo 35 stalnih zaposlenika, a sezonske niti ne spominjem jer najvjerojatnije nećemo imati potrebu za njima. Skiperi, većinom, imaju registrirane obrte i njih ćemo angažirati po potrebi.

Ipak, čini se da bi posao mogao krenuti?

Situacija je šokantna. Proteklih mjeseci sve je stalo. U nas nema padova za 30 posto već je potpuni pad. Tako je bilo 1991., ali i za vrijeme kosovske krize. Danas nitko nije previše vidovit. Ako se otvore granice i ne bude obveza odlaska u karantenu u matičnu zemlju odakle gosti dolaze, dogodit će se nešto turizma, možda 20 do 30 posto, pogotovo u našem segmentu, jer nautički turizam je izoliranost. Obitelj dolazi automobilima u marinu, ukrca se u brod, a već smo agentima dali naputke da nećemo dolaziti na check in. Naime, nautičari će sami ispunjati check listu, a depozit će plaćati karticom. Znači nema potrebe za fizičkim kontaktom. Cijela priča ima smisla. Potražnje ima, rezervacija ima. Mi, inače, do 1. ožujka imamo rezervirano 70 posto sezone. Potrudili smo se izaći u susret našim gostima. Onima koji su baš inzistirali na otkazivanju vraćali smo novce. Ipak, dio se odlučio za vouchere za sljedeću godinu, pa smo gostima koji su platili depozit od 700 eura, vratili 350, a drugi smo im dio dali u vidu vouchera za sezonu 2021. tako da ih ipak zadržimo. Jedan dio gostiju je odlučio najam iskoristiti tijekom rujna i listopada. To se sve odnosi na rezervacije u razdoblju do 15. srpnja. Oni koji su rezervirali brod za rujan ne mogu ga otkazati.

Jesu li Vam marine izašle u susret?

Imamo 2/3 brodova u managementu. To znači da njima upravljamo, a oni su u vlasništvu drugih pravnih osoba. Ostali brodovi su u našem vlasništvu. Dio naših brodova smo radi redovnog servisa izvadili na kopno, u Mokošici u škveru, a dio iz Splita su na suhom u Sjevernoj luci. Na toj splitskoj lokaciji cijene su simbolične jer Sjeverna luka nije marina, nema infrastrukturu i isto je kao da smo brod smjestili na ledinu. Međutim, u uvjetima kad ne radimo to nam je prihvatljivo. Drukčije je ako su brodovi na vezu u marini. Neisplativo nam je držati sve brodove u pogonu jer za svaki plaćamo minimalno 5 tisuća eura na godišnjoj razini. Znači da nam je samo trošak ‘parkinga’ 300 tisuća eura. To ne možemo podnijeti. Mi kao odgovorni poduzetnici uslugu koju nismo dobili ne želimo ni platiti, ali nećemo je niti konzumirati. Da smo u marini, došla bi nam obveza plaćanja, bez obzira na sadašnje okolnosti. ACI nam je izašao u susret tako što nam je skinuo dio charter naknade. Normalan vez po cjeniku ima indeks 100, a ako ste charter tvrtka plaćate 20 posto doplate. To je apsurd jer nemamo nikakvih aktivnosti, ali takva je bila politika ACI-ja. Za poslovne prostore koje koristimo za operaciju chartera u marinama oslobođeni smo plaćanja najma tri mjeseca, te smo dužni samo platiti režije. To je pohvalno. Nažalost, to nam nije dovoljno jer plaćamo 100 posto cijenu veza. Da znam da ću imati iznajmljen brod 10 tjedana ovo ljeto, vratio bih odmah brodove u marinu i platio vez.

Jedan dio Vaših jedrilica može se primijetiti i u mljetskim valama, Okuklju. O čemu je riječ?

Iako nije povoljna situacija za ulaganja i nove poslove, odlučili smo se prihvatiti projekt kojeg smo planirali prije nego je nastupila kriza s koronavirusom. Projekt razvijamo s našim kanalima prodaje, agentima i malim specijaliziranim agencijama koje prodavaju jedrenje. Sada je, doista, jedan dio brodova u Okuklju jer tamo snimamo promotivni spot. Naime, u planu nam je ponuditi dva projekta, koja bi obuhvaćala naše nacionalne parkove i parkove prirode te kulturni turizam. Želja nam je nautičarima ponuditi dodatnu vrijednost, ne samo klasični charter. Posljednjih 15 godina u našem je svijetu manje jedriličara, a više turista. Kad obitelj iznajmi brod ne znači da moraju znati kuda će ploviti. Njima jedrenje nije primarno, nisu tu da bi sudjelovali na regatama, dizali spinakere, pratili vjetar. Važniji im je komfor i sigurnost. Zbog toga bismo im ponudili ta dva projekta – kulturnu turu i parkove. Kulturna tura bi obuhvatila Split s Dioklecijanovom palačom, Hvar i 400 godina starim kazalištem, Vis koji ima obilježja grada prijelaznog gotičko-renesansnog stila, Korčulu, a svi znamo kakve ona kulturnopovijesne ljepote ‘krije’. Sve su to kulturne atrakcije koje moramo ponuditi nautičarima. Hrvatska se ne treba izjednačavati s nautičkim turizmom Kariba, gdje će gosti tražiti pješčane plaže s bambus kućicama. Mi njima imamo što za ponuditi, a to je naša kultura i prirodne ljepote naših nacionalni parkova i parkova prirode.

Koja bi destinacija po pitanju nautičkog turizma mogla prije profunkcionirati, ova dubrovačka ili Pula?

Bitne su razlike između destinacija Pule i Dubrovnika i dajem prednost u ovom slučaju Puli. Osnovno je to što je Pula većinom autoodredište, dok je Dubrovnik aviodestinacija. Od Istre pa sve do Splita, gdje također imamo bazu, prednost je što se dolazi automobilom. Vjerujem da će nam Pula odraditi možda 30-ak posto prometa, a što je južnije to manje pa ćemo dio brodova prebaciti za Pulu u ACI marinu. Ljudima koji su bukirali Dubrovnik, a ne mogu doći, ponudit ćemo im alternativu Pule. Tamo imamo naše poslovnice u kojima radi četvero ljudi te nam se nije problem organizirati. Austrija, Slovenija, Češka, Slovačka i Mađarska, a najviše Njemačka su naša tržišta i većina nas smatra autodestinacijom.

Osluškujete li konkurentska tržišta?

Naša konkurencija, Grčka i Turska, bit će potpuno devastirane ako se ne uspostavi zračni promet ili ako se on uspostavi samo djelomično. Nije za očekivati da će se tako brzo zračni promet restaurirati.

Ipak, oni bi se mogli, čim se uspostavi zračni promet, brzo dići na noge jer njihove su cijene u segmentu nautičkog turizma prilično povoljnije od hrvatskih?

Istina. Mi imamo odličnu infrastrukturu, puno bolju nego primjerice u Grčkoj, ali smo preskupi. Kad dovodimo nove brodove iz Francuske potrebno nam je za tu operaciju 6 dana. Na vezove i noćenja tijekom tih šest dana platimo 180 eura. U dubrovačkoj marini toliko košta jedan dan. U Grčkoj su rive simbolične, a takve su i cijene. Vez u Hvaru za rivom, znači u luci, ne u marini, brod od 10 metara platit ćete 500 kuna. To je dosta odbijajuće. Nautičari gledaju ukupnu cijenu paketa. On želi doći na hrvatsku obalu, iznajmio je brod koji košta 3000 tisuće eura, let ga je koštao 200 eura i još mora potrošiti 800 eura na vezove. Nijemac gleda na to kao ukupni trošak. Iz Dubrovnika, Splita ili Makarske nautičari idu po valama, ali dva ili tri puta u tjednu imaju potrebu za vezom marinom. Marine Palmižana ili Žut, su izrazito sezonskog karaktera, ali su lijepe same po sebi i u njima bi bilo prekrasno provesti pet dana, međutim enormno su skupe.

Stoga se cijela filozofija zasniva na tome da nautičari borave u valama, a u marinu odlaze samo po opskrbu vode i hrane. Marine puno gube s pretjeranom cijenom dnevnog veza. Toga smo svjedoci kad u kolovozu prošetate dubrovačkom marinom. Svi charteri su vani i Marina je prazna. Znači nitko ili tek pokoja jedrilica je došla u prolazu. Charter tvrtke plaćaju marinama godišnji vez, a naši brodovi su 6 mjeseci vani. Na isti taj vez oni mogu primati dnevne najmove. I rijetki su ti koji će platiti 130 eura za brod od 11 metara. Za te novce pojest će objed na Šipanu. S druge strane kad nautičari žele vidjeti Dubrovnik, ostave brod u marini, kupe kartu za 12 kuna i vrate se. Brod im je na sigurnom i prednost naše marine je bazen, pogotovo za obitelji s djecom. Kad bi promislili o korekcijama cijena, smatram da bi mogli dodatne novce zaraditi. Kad je brod u Marini, taj čovjek ide i u butigu, restoran, a svi oni plaćaju najam Marini.

Zato imamo prepune vale s charter brodovima?

Sidrenje nigdje na svijetu nije zabranjeno. Taj brod je platio koncesiju za korištenje pomorskog dobra, gost je platio PDV pa najbolje da mu još svaku valu naplaćivamo. Ako ima organizirana bova, čovjek koji plaća koncesiju za bovu će mu naplatiti noćenje. To je od Hvara pa prema sjeveru dosta dobro regulirano. U nas nema sidrišta i puno je toga na divlje.

Primjer su privezišta gdje umjesto plaćanja veza naknadu nautičari ‘plaćaju’ večerom u određenom restoranu?

Dio tih restorana plaća koncesiju, ali oni su ipak u manjini. Cijela priča je u tome da vlasnik ima bačen betonski blok i konop. Oni nautičaru daju siguran vez s tim da ide u njega u restoran na večeru. Druga mu je alternativa vez u Pomeni koji košta 500 kuna za brod od 10 metara, a zauzvrat ne dobiva ništa. Onda mu je bolje, taj, uvjetno rečeno, voucher potrošiti u restoranu. Ali opet taj vlasnik restorana obično nema koncesiju za taj vez. I na tome bi se moglo poraditi mada je teško za regulirati jer granica pomorskog dobra nije definirana. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture je izradilo registar sidrišta s bovama i svaki nautičar može na internetu provjeriti je li riječ o legalnom koncesionaru. Ipak, imate i dio nautičara koji doista ne želi nikoga vidjeti, želi se zabiti u uvali na kraju svijeta. I to mu je omogućeno. Upravo je to dio atraktivnosti nautike.

Kakvi su trendovi u svijetu nautičkog turizma?

Hrvatska je najjača na svijetu u nautičkom turizmu. Mi držimo 35 posto svjetske flote brodova od 9 do 15 metara bez posade. Tvrtka Jeanneau kao dio Beneteau grupe je shvatila da je posljednjih godina nastupio trend neimanja već korištenja brodova. Trendovi se mijenjaju. Mladi, millenium generacija nema se potrebu pohvaliti svojom jahtom. Oni žele putovati, a na Ibizi, Mikonosu, Dubrovniku, Hvaru imati na raspolaganju brod. Nemaju potrebu imati brod kao što većina nas srednjih godina ima brod u Orsanu. Oni prebrzo žive i žele konzumirati svaki trenutak, obuhvatiti što više točaka, destinacija.

Kakva je platežna moć nautičara koji iznajmljuju vaše brodove?

U predsezoni se kreću cijene od oko 500 eura po glavi, što je prihvatljivo, ali imate i razinu koja prelazi 50 tisuća do 400 tisuća dolara tjedno. Mi smo imali nekoliko takvih najmova kao agenti, ne kao operatori, što znači da smo samo posredovali. U mom je segmentu riječ je o srednjoj gornjoj klasi i po Tomas istraživanju oni su najbolji potrošači. Naravno, uvijek, imate ekstreme. Bilo da donesu svoju pastu, svoju pivu pa se u Biogradu iskrcaju iz auta i idu po Kornatima. Ali i u tim situacijama platili su najam, platit će negdje vez.
Ipak, u nautici Dubrovnik ne uzima jedan lijepi dio kolača. Nemamo privezište za megajahte. Točno, to smo propustili. Jedan od faktora zašto je tome tako tiče se legislative, jer na megajahtama imate 20 do 30 članova posade, od kojih su njih više od polovice Filipinci. Oni koji nisu Europljani nisu mogli u Hrvatskoj boraviti dulje od 3 mjeseca. Zato su pošli u Crnu Goru jer nema restrikcija. Tamo dobivaju gorivo bez poreza, jer je riječ o komercijalnom brodu. Pazite, mi od 1972. godine imamo Marinu u Komolcu, a na mjestu gdje je sad Porto Montenegro do 2009. je bilo vojno brodogradilište. Mi smo bili Saint Tropez, a tamo je bio Nizhny Novgorod. Sad se to zamijenilo. Veliki brod od 30 metara koji ostane u odredištu, na njemu je kapetan iz Dubrovnika, kapo makinje isto tako, netko iz grada radi servis na pomoćnim motorima. Žene od članova posade doći će u Dubrovnik avionom, odsjest će u hotelu u Gradu. Računa se da 4 do 6 posto vrijednosti broda ostane u lokalnoj zajednici. A radi se o vrijednosti broda 10 milijuna eura na više.

Jesmo li taj segment bespovratno izgubili?

Ne, nismo bespovratno ali nitko se sustavno time ne bavi. Nužno je promijeniti legislativu, ukinuti restrikcije za ne-europske članove posade. Šibenik i Sukošan imaju kapacitete za takve brodove. U Dubrovniku tek djelomično jer ova nova marina može primiti 3 broda od 35 metara. A brodovi rastu, 1975. godine je motorni brod od 10 metara bio velika jahta. Sad su jahte od 80, 100, 120 metara. I one su u Porto Montenegru vezane krmom. Gledaju u trgovine s brend odjećom. Ma prije 20-ak godina sam i ja bio razmišljanja da u marini moraju biti butige s konopima, pajetima i gambetima. To je potpuno krivi pristup. Gucci, Dior je potreban za njegovu ženu koja je na krmi koja ne može slušati poslovne sastanke, a niti će kupovati gambet ni pajet. Njoj treba nova skupa cipela, umjetnička slika ili stari sekstant za ukras za brod ili poklon jer ide na party na drugi brod. Dok smo mi to shvatili, konkurencija je odradila svoje.

Počasni ste konzul Kazahstana. Kako oni razmišljaju po pitanju hrvatske nautike?

Kazahstanac s kojim sam u kontaktu, svake godine dolazi u Porto Montenegro. Ima brod od 92 metra, prije toga mu je jahta bila od 62 metra sa zlatnim liftom koji ga je iz njegove kabine vodio u teretanu. Pitao sam ga zašto je kupio veći, što sad ima na tom brodu od 92 metra, a nije imao na onom manjem? On je more vidio prvi put s 24 godine. Otad je fasciniran morem. Ima 67 godina i novac mu nije nikakav problem. Po Forbesu je težak 8 milijardi dolara. Mi smo te ljude trebali privući. Oni dolazi s privatnim zrakoplovima, imaju privatne helikoptere na jahtama. Sve im je na dohvat ruke. Destinacija koju god zažele. Odvest će suprugu jednom na Stradun, ali ona će reći: sve je ovo lijepo, ali nekako siromašno, oni suveniri, pa mi nemamo što kupiti. Oni su spremni ostaviti značajne novce. Čovjek koji ima prostor na Stradunu, on će ga iznajmiti za lijepi mjesečni iznos, za 8, 9 ili 10 tisuća eura i uopće ga nije briga hoće li u toj butizi biti Gucci ili suveniri iz Kine. To mogu razumjeti. Kako to regulirati? Nikako. Ali imali smo situaciju da je Missoni rođen u Dubrovniku. Tom modnom brandu je Grad trebao dati, dok je bio živ, besplatan prostor na Stradunu. I napraviti priču od toga. Mi ne koristimo takve stvari. Bilo je prilika, koje nažalost nismo iskoristili. Da smo imali u Gradu butige pravih brendova i omogućili na rivi da carinik razduži PDV kad gosti odlaze na cruiser s panamskom zastavom, uzeli bi milijarde. Te novce smo nepovratno izgubili.

NEMA ORGANIZACIJE
Problem je u našim glavama

Poljska je generički ista kao Hrvatska izašla iz socijalizma, ali za razliku od njih naš problem je u glavama. Poljska je postala drugi proizvođač u svijetu poslije Amerike za brodove između 7 i 10 metara. Poljaci imaju industrijsku svijest, organizirali su se dobro. Uzmite primjer našeg Pičuljana s Raba. Ima odličnog meštra, odlične inženjere, ali se ne razvija u industriju, oni su obiteljski biznis. Njima su onda cijene nerealno visoke, nema konstantan broj kupaca i on propada. Damor u Splitu je počeo raditi bazene jer ne može živjeti od gradnje brodova. Francuzi i Amerikanci su napravili tvornice u Poljskoj. U nas ne, jer smo komplicirani, birokracija nam je otegotan faktor, a čovjek je skup. To smo propustili, sve je uzela Poljska.

BRODOVI PO NARUDŽBI
Charter tvrtke u problemu

Prodamo 120 do 130 brodova godišnje, a sad je i taj dio stao. Dio kupaca je odgodio isporuku za sljedeću godinu, a jedan dio je odustao. Charter tvrtke koje su kupovale jedrilice su u problemu jer su banke i leasing kuće prestale financirati brodove čiji je isključiv prihod charter. Ti ljudi su dali depozit od 10 posto jer se brodovi rade po narudžbi i taj polog mi ne možemo vratiti. Međutim, u dogovoru s tvornicom taj novac ćemo prebaciti za sljedeću godinu.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 20. svibnja 2020.

Pročitajte još

Lampioni ispred Albatrosa za žrtve koronakrize

Dulist

ODLUČIO USTAVNI SUD Zaraženima koronavirusom se ne smije uskratiti biračko pravo

Dulist

Nova knjiga Lovra Kunčevića o razlozima društvene i političke stabilnosti Dubrovačke Republike

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija