Sad već nekoliko godina svjedoci smo nedostatka medicinskog kadra počevši od liječnika raznorodne specijalizacije do medicinskih sestara, odnosno tehničara u lokalnim zdravstvenim ustanovama. Bitku u priskrbljivanju novih snaga institucije, nažalost, objašnjava nam ravnateljica Medicinske škole Dubrovnik Marina Rudenjak, upravo zbog nedostaka smještaja u Gradu, nemilice gube. Mada je odaziv za upis ovog srednjeobrazovnog smjera iznova izvrstan pa je eto u rujnu 2019. u školske klupe sjelo čak 26 sestara, što im je osobito zadovoljstvo pošto se brojka polaznika uglavnom proteklog desetljeća kretao do 22, izazovi s kojima se kao škola nose nisu zanemarivi. Manjka im nastavnog kadra, a i prostorno su skučeni. Ipak, to ih ne sprječava da nižu uspjehe pa je prosjek ocjena kojim prolaze ‘vrlo dobar’. Lani, šali se ravnateljica, među njih 225 pronašao se tek jedan ‘nestašan’ terapeut koji je godinu zaključio s dovoljnim. Kako uspijevaju premostiti prepreke te namjerava li se nakon isteka trećeg mandata 2020. ponovno kandidirati za ovu funkciju, Rudenjak je prokomentirala za čitatelje DuLista.
Školsku godinu 2019./2020. započeli ste podkapacitirani nastavnim kadrom.
Kolegica koja je bila medicinska sestra u nastavi otišla je u mirovinu. Kako smo Uredu državne uprave obvezni prijaviti kad netko odlazi, bilo zbog bolesti ili preseljenja na novo radno mjesto te tek nakon njihovog dopisa možemo raspisati natječaj, još uvijek čekamo na gospođu ili gospodina koji bi preuzeli te predmete. Dakle, zbog dulje procedure on je objavljen tek 3. rujna. Također, morali smo naći profesora kemije i fizike. Osobit izazov predstavlja nam i pronalazak osobe koja će držati nastavu matematike. Sljedeće godine tome bismo trebali stati na kraj jer će taman jedna djevojka diplomirati. U međuvremenu tu će ulogu preuzeti naš kolega koji po struci može te predmete predavati, no morat ćemo, jer tako propisuje zakon, svakih pet mjeseci prijavljivati nedostatak ovog kadra Uredu te potom ponovno raspisivati natječaj za to radno mjesto. Ova situacija nije specifičnost isključivo medicinske škole, tako je u većini, bilo u Gimnaziji ili Pomorskoj.
Borite se i nedostatkom prostora.
Prije 13 godina kad sam preuzela funkciju ravnateljice imali smo mogućnost nadogradnje, to je dijelom ostvareno. Nakon toga pripremili smo novu dokumentaciju pa bi uskoro trebali krenuti u realizaciju proširenja škole i to sa sredstvima koja ćemo vrlo vjerojatno dobiti iz EU fondova. Za sad se snalazimo. Naši učenici petog razreda, dakle medicinske sestre opće njege i medicinski tehničari opće njege godišnje imaju osam sati teorije te 39 sati vježbe. Većinu vremena zbog toga provode u OB Dubrovnik. Uz dubrovačku bolnicu surađujemo sa zdravstvenim ustanovama poput Doma za starije osobe, Zavoda za javno zdravstvo, zatim Doma zdravlja Dubrovnik te Vrtićima. Naš odnos je doista odličan pa svi smjerovi uspijevaju ispuniti svoje uvjete. Sama zgrada Medicinske škole ima šest učionica i kabinete, a medicinskim sestrama, terapeutima i kozmetičarima na raspolaganju je još jedna prostorija. Zapravo olakotna okolnost je što kod nas djeca već sa 16 ili 17 godina ulaze u svoju struku. Do drugog polugodišta trećeg razreda slušaju obrazovne predmete i vježbe odrađuju ovdje te nakon toga odlaze npr. u OB Dubrovnik. U prilog nam idu i rotacije smjerova koje radimo u dosluhu sa Zavodom za zapošljavanje, odnosno prema njihovim informacijama koja su zanimanja deficitarna. Uz, naravno, medicinske sestre za kojima uvijek vlada potreba, sada smo primjerice upisali 26 fizioterapeuta. Također, među trećašima imamo medicinske farmaceute, a četvrtašima sanitarne tehničare. Interes za upis srećom je velik. Mi našu kvotu popunimo već na ljeto, ali dogodi nam se da i mnogi žele prijeći kod nas. Takve zahtjeve onda obrađuje nastavničko vijeće koje na osnovi dovoljnog broja bodova te ostalih okolnosti odlučuje hoće li ih odobriti ili ne. Mi, morate shvatiti, nismo kao Split ili Rijeka koji imaju po 800 srednjoškolaca. Ne možemo primiti enorman broj njih. Zadržavamo se na tome da jedan razred ima 28 polaznika te postoji opcija prebacivanja iz jednog smjera u drugi.
Kako pozdravljate obrazovnu reformu?
Pošto smo strukovna škola samo tri predmeta će obuhvatiti reforma – hrvatski i engleski jezik te matematiku. Dosta toga smo već apsorbirali. Posrijedi je drukčiji pristup radu i npr. provjere znanja, no učenici, vjerujem neće osjetiti bitno tu razliku. Promjene pozdravljamo. Četvrtina nastavnika prošla je kroz elektronsko educiranje, odnosno Lumen, kako bismo stekli uvid što nas čeka. Postupno se stvari mogu savladati. Zapravo većina naših profesora na takav način već funkcionira. Najvažnije je imati dobru komunikaciju s učenicima. Kod nas je zaista rijetkost da djeca padaju predmete. U ovih desetak godina mogu se sjetiti da su samo dvije djevojke izgubile smjer, napominjem zbog osobnih razloga, ne jer su dobivale negativne ocjene. Kad osoba s 14 godina odabere zdravstvenu školu to je uglavnom njihov izbor, dakle poziv na kojeg roditelji jako malo mogu utjecati. Tjedno oni odrađuju velik broj sati, njih 40. Za završiti ovo školovanje treba imati energiju koju ne posjeduje svatko.
Vaše aktivnosti ne staju na djelovanju unutar redovnog školskog programa.
Mada smo kao škola mali po broju učenika itekako smo aktivni tijekom čitave godine. Zanimljivo, kad god je neka osoba, bilo predavač, pedagog ili psiholog, komunicirala s našom djecom na satu razredne zajednice, redovito ih hvale. To ću u prvom redu pripisati odabiru struke, odnosno tome što su se prepoznali odazvati svom pozivu. Putem ‘e-Medica’, dakle projekta povezivanja zdravstvenih i partnerskih škola korištenjem novih IK tehnologija, naši polaznici redovito putuju u druge gradove i države. Iako ta razmjena traje tek jedan ili dva dana ona je korisna jer zapravo ulazi u kategoriju terenskog rada. Troškove dobrim dijelom podmiruje škola, a ostalo roditelji. Uz redovnu imamo i dodatnu nastavu pa tako medicinske sestre i tehničari nakon prve godine ovisno o interesu nastavljaju pohađati satove hrvatskog jezika ili matematike kako bi mogli pisati Državnu maturu. Odlazimo i na natjecanja. Rezultati nisu uvijek idealni, ali, primjerice, lani smo bili drugi u kemiji na razini države. No, važno ih je motivirati i izvan tog razdoblja trajanja školske godine. Tako je od 6. do 13. srpnja u Komiži na Visu održana 21. po redu Ljetna škola SEMEP-a, interdisciplinarnog projekta odgoja i obrazovanja za održivi razvoj na području jugoistočne obale Sredozemnog mora, čiji sam nacionalni koordinator, a na kojoj su sudjelovali učenici i mentori iz srednjih i osnovnih škola iz različitih dijelova Hrvatske.
Kakva je prema Vašoj procjeni budućnost ove profesije u Dubrovniku?
U našoj školi preko 60 polaznika smješteno je u ženskom ili muškom učeničkom domu. Ljudima koji nisu iz Grada najveći izazov predstavlja smještaj. Mada bi ovdje nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja rado ostali, upravo iz tih razloga ne mogu. Vjerujem kako će se u budućnosti na tome poraditi jer osim što bi to omogućilo povratak onih koji su otišli na višu školu ili fakultete, u Dubrovnik bi dovelo medicinske tehničare koji su kod nas itekako deficitarni. Mi našim učenicima možemo pomoći samo do određene granice. Tijekom edukacije funkcioniramo, primjerice, financirali smo dvojicu kako bi uopće dovršili nastavu jer nam je svaka osoba važna. No, onaj čas kad završe Medicinsku školu, naše ruke su vezane. Nezgodno je ulaziti u problematiku, odnosno nečiji privatni prostor, zašto ga vlasnik iznajmljuje samo od 1. listopada do 1. svibnja. Ipak, nadam se kako će se uskoro i taj trend promijeniti.
Namjeravate li se nakon isteka mandata ponovno utrkivati za fotelju ravnateljice Medicinske škole u Dubrovniku?
Godine 2020. kreće reizbor. Odradila sam već tri mandata te ne vidim razloga zašto se opet ne bih prijavila. Ja ću to napraviti, a na ostalima je hoće li me podržati ili ne.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju DuLista 11. rujna 2019.