Na krilima gigantskih singlica ‘Losing My Religion’, ‘Everbody Hurts’ i ‘Man on the Moon’, R.E.M. su 1993. godine držali poziciju jednog od najvećih rock bendova na svijetu (mtV je još puštao glazbu, Nirvana je suvereno vladala, U2 su te godine izbacili eksperimentalni indie-dance album ‘Zooropa’, a Red Hot Chilli Peppers će ‘Californication’ snimiti tek za šest godina).
Istovremeno, četverac iz Athensa, sveučilišnog grada u državi Georgia, već četiri godine nije nastupao uživo (jednogodišnja Green turneja završila je studenom 1989. dok su R.E.M. još bili indie senzacija u nastajanju) što znači da njihovi većinom novi obožavatelji nisu imali prilike vidjeti uživo bend koji je početkom 90-ih skucao dva hit albuma zaredom. No, materijal s ploča ‘Out of Time’ (1991.) i ‘Automatic for the People’ (1992.). pretežno je akustičan, tih i prilično komoran. Zato su, da bi se otisnuli na svjetsku turneju, Michael Stipe i ekipa hitno trebali muskulaturne rock hitove koji će stajati uz bok njihovim nešto glasnijim pjesmama iz 80-ih poput ‘Finest Worksong’ i ‘Orange Crush’. Bilo je vrijeme za deveti album, glasni i distorzirani ‘Monster’ koji je bogatim reizdanjem upravo obilježio svoj 25. rođendan. Iako je izvorno zbunio mnoge novopridošlice, ‘Monster’ se pokazao jednako, ako ne i više uspješnim, od njegovih slavnih prethodnika. Potaknuti dominacijom glasnih gitara svojih suvremenika poput Sonic Youth i inspirirani glam rockom Bowiejevih ‘Pauka s Marsa’, tada aktualnih Suede ili kultnih New York Dollsa, R.E.M. su se usprkos negodovanju svog kućnog producenta Scotta Litta odlučili za ogoljeni i siroviji pristup snimanju pa je glas Michaela Stipea ostao malo ‘ukopan’ u zvučnu strukturu kojom dominiraju gitarski efekti i jedinstveni svirački stil Petera Bucka čije je pojačao ovdje odvrnuto do kraja. Za rođendansko izdanje album je dobio remasteriranu verziju na jednom disku, a na drugom malo pročišćeni novi miks originalnih snimaka kojim je bend Littu konačno dopustio da iz svoje cipele izvadi kamenčić što ga je četvrt stoljeća žuljao. Ostatak ‘Monster 25’ box seta tvore, fanovima zanimljive, demo snimke i zapis nastupa uživo iz Chicaga. ‘Monster’ otvara ‘What’s the Frequency, Kenneth?’, oda generaciji X, budući koncertni klasik i jedna od mnogih poletnijih pjesama na albumu koji nije bez mračnijih tonova. Stipe u naslovu referira poznati i dugo vremena neriješeni slučaj napada na novinara Dana Rathera u listopadu 1986., dok novi miks pjesme žrtvuje upečatljivi gitarski stakato u refrenu za čiste akorde.
Jednako uspješan bio je singl ‘Bang and Blame’, dok su zapaženo prošli i punkerski ‘Star 69’ kao i soul balada o neuzvraćenoj ljubavi ‘Strange Currencies’, koja dijeli ritmičke sličnosti s ‘Everybody Hurts’. ‘Tongue’ se bavi seksualnošću (kakav bi to glam-rock album bio bez seksa?), a Stipe vješto isprobava svoj falset, dok u višem registru pjeva i na završnoj ‘You’. Najmračniji trenutak albuma bez premca je ‘Let me In’, dirljivi oproštaj od prijatelja Kurta Cobaina koji si je oduzeo život u travnju 1994. dok su R.E.M. u studiju završavali album. Uz posvetu leaderu Nirvane, ‘Monster’ nosi i posvetu godinu dana ranije od predoziranja stradalom glumci Riveru Phoenixu. Vrijeme se pokazalo blagotvorno prema albumu, a sudeći prema nizu promotivnih intervjua što su ih basist Mike Mills i pjevač Michael Stipe odradili promovirajući novo izdanje, i bendu je pri srcu jednako kao i prije 25 godina. ‘Monster’ je također postavio temelje za iduće izdanje grupe ‘New Adventures in Hi-Fi’ (1996.), koji uz spomenuti ‘Automatic for…’ čini njihovo drugo najzaokruženije studijsko ostvarenje i posljednji album kao kvarteta s originalnim bubnjarom. Odlazak Billa Berryja u 1997., pokazalo se, pokvario je delikatnu i specifičnu dinamiku benda. Nizom polu zaokruženih izdanja (‘Up’, ‘Reveal’ i ‘Around the Sun’) R.E.M. su se odmicali od rock formata sve do povratničkog albuma ‘Accelerate’ iz 2008. i uspješne prateće turneje. Uslijedio je ‘Colapse into Now’ (i on je poput prethodnika zvučao prepoznatljivo ‘r.e.m.-ovski’) da bi šest mjeseci nakon njegova izlaska, u rujnu 2011., bend najavio odlazak u mirovinu. Osjećali su da nakon 15 albuma nisu imali za pružiti nešto što već nisu te bi riskirali postali bend koji se ne kreće naprijed nego na uspješnim turnejama svira svoje najveće hitove. Ovako, smatraju, njihovo naslijeđe ostalo je netaknuto. I osam godina od razlaza na snazi je čvrst konsenzus među članovima kako povratničke turneje ne dolaze u obzir.