Natrag
21.11.2018 13:12

facebook

twitter

google

rss

dulist

PROČITAJTE EMOTIVNU ZAHVALU DOKTORIMA ‘S 30 godina diplomirala ŽIVOT!’

23.8.2018 @ 16:17 Dulist Vaše vijesti

Podijelite:

Naša čitateljica, koja je htjela ostati anonimna, odlučila je s podijeliti svoje, kako gorko, tako i lijepo životno iskustvo.

U svojoj je priči, koju prenosimo u cijelosti, također zahvalila svim doktorima koji su joj bili velika potpora kroz teško zdravstveno iskustvo. Naša se čitateljica nada kako će upravo svojim riječima moći pomoći ljudima koji se trenutno nalaze u lošim životnim situacijama… Vratiti im vjeru kako postoje osobe koje će biti uz njih, kad je najteže.

‘Naše je tijelo stroj koji daje signale kao i sve one lampice na autu za ulje, vodu, rezervu od goriva pa i u konačnici i veliki servis. Ništa od toga nije bez razloga. Netko to ne doživi ozbiljno, netko pri prvoj lampici ide na popravak a netko vozi s tri. Pri spuštanju kazaljke od goriva prema rezervi netko natoči gorivo čim prije, a netko 2 dana vozi s upaljenom rezervom pa još poludi jer je auto stalo…

Jadno auto, dehidrira i ostane gladno jer mu nisi dao jesti sendvič od dizela ili benzina i ostane bez toga svega na ovoj žegi! Normalno da će stati… Ajde ti hodaj gladan i žedan na 40 i više stupnjeva… NEMOJ! I naše tijelo ima isto lampice upozorenja kao i auto. To upozorenje na našem tijelu može biti obični mali sićušni nožni prstić, što bi neki zafrkanti rekli mali ćevapčić od 8 ćevapčina… Tako se i ta moja mala lampica moga tijela upalila, nazovi to mali prst, ćevapčić ili lampica crvena… ISTO JE!

Blinkala je tako da je jednostavno počela trnuti dok se trnci nakon par dana nisu umorili i prestali… Hodaš na posao s takvim malim prstom i gledaš je l’ ti se možda sandala odlijepila, je l’ ti se možda nešto zalijepilo za prst, je li žulj ili možda umišljaš… Nije bilo ništa od toga… Kad vidiš da je vizualno s tim prstom sve u redu, startaš ga štipkat’ lagano pa jače i jače, a mali car od prsta ne daje nikakve znakove osjetila… Cara malog nit škaklja nit ga boli, jer ja se ne zasmijem niti vrištim od boli… Pozoveš dijete da te poškaklja na toj nozi po stopalu, zasmiješ se silom iako to ne osjećaš k’o prije…Osjećaš, ali jaaaako malo. Kažeš onda škakljaj drugu, tj. lijevo stopalo i ne možeš ni sekunde izdržati od pustog škakljanja jer osjećaš njegove prstiće što te škakljaju i sretan si… Dobro je nisu obje, samo jedna…

Vidiš da je nešto, ali računaš da će proći. I dalje ideš na posao šepajući na tu nogu, skalin po skalin strpljivo iako si nakon par dana pao na tim skalinima i na onim skalinima kad si išao slikat obični zub… Tada sam sama sebi rekla da sam smotana i ne gledam gdje hodam, a zapela sam baš tom desnom nogom… I dalje ja sama sebi govorim u sebi: ‘Bravo, samo nastavi trčat,radit. Zasigurno si pogoršala problem s leđima toliko da ti je noga otkazala, ne da ti je otkazala, nego ti je i noga okrenula leđa jer ne znaš stati…’ Išijas možda??? Da bar….

No, ništa od toga što sam ja mislila… Stiže mi nakon nekoliko dana još gora i veća lampica od malog prsta, velika k’o stijena na Srđu i crvena k’o gost koji se peče u podne na suncu. GLAVA! Nikad me glava nije boljela, ali taj dan me ta moja glava toliko boljela da sam se na nju toliko naljutila i posvađala s njom jer mi je smetala da radim i odrađujem svoj posao normalno. Odustala je i moja glava od mene, pa je tražila pomoć mog prijatelja želuca jer sam s njim u svih 30 godina na Vi. Nema veze što s njim nisam u dobrim odnosima, ali me pokušao i on spasiti… Imao je sreću što je bio kraj radnog vremena pa nije marendu koju sam mu poklonila da miruje izbacio na pod od hodnika koje bi ja i moje kolege sigurno čistile. Ni on me nije uspio zaustaviti pa je poslao sav uspaničen i stisnut signal mojim plavim očima. Tada sam tek progledala bez obzira na dioptriju.

Uzela sam jedan dan bolovanja jer se nisam mogla pomaknuti od umora koliko sam se sa svim tim lampicama, sa svim tim mojim organima i dijelovima tijela borila… Doslovno, ali doslovno sam bila ljuta na glavu: ‘Ma dobro, zašto me sad boli taj tvoj zatiljak kad me nikad ali NIKAD tako nije bolio?’ Odustali su sa mnom i glava i želudac i oči…

Ne zato što sam tvrdoglava, nego jer sam sve to ignorirala jer nisam znala… Bila sam toliko taj dan iscrpljena i umorna da sam zaspala u nadi kad se probudim da me ništa neće boljeti, čak sam i popila tablete za glavobolju… I nije me boljelo, samo je malo malo ‘popustilo’ rekla bih…

Budim se, sve ok! Idem po doznaku za taj jedan dan bolovanja koji sam jedanput uzela nisam ni znala ni što s njim sve sam pitala.. Zbog doznake zajedan dan bolovanja ostadoh jako dugo na pregledu kod svoje doktorice opće prakse. Taj anđeo od žene me poslao hitno, ne hitno nego ŽURNO na neurologiju. I tamo me dočeka cijeli tim njenih kolega uz koje nisam osjećala ni trunčicu straha. Bila sam opuštena i smijala sam se jer kad sam vidjela da su mi nakon vađenja krvi ostavili onu plastiku u ruci (što naše pedijatrice maloj djeci kažu SATIĆ)…

Gledam onu braunilu s čepom u boji i kontam što mi nije stavila sa rozim čepom, ova mi se ne sviđa… Pa kad sam skontala da je ne vade da ću možda ostati u bolnici… No srećom nisam, jer bih zauzela krevet čovjeku kojemu je potrebna puno veća njega i terapija od mene… Morala sam sjesti u invalidska kolica do snimanja CT-a… Bilo mi je neugodno jer sam šepala na desnu nogu malčice, ali morala sam sjesti… Bilo me je sram sjesti u takvom stanju u invalidska kolica zbog tog blagog šepanja iz poštovanja prema ljudima koji su u njima. I ja sam danas mogla biti majka,  sestra,nevjesta, prijateljica, poznanica koja je ODJEDNOM sjela u invalidska kolica.

A ZAŠTO sigurno se svi pitate? Nisam htjela slušati svoj stroj od tijela koji sam na početku ove priče spomenula. U zadnji tren sam poslušala i ostala živa. Neurolog koji me dočekao je bio čovjek na dežurstvu tu večer. Dočekao me s osmjehom i vedrim pogledom. Sigurna sam da mu je bilo smiješno dok mi je pregledavao osjet desne i lijeve ruke. Pitao me je l’ sto osjećam, a ja sam rekla da je na desnoj ruci bio malo nježniji, a na drugoj jače osjetim… U biti, isti je bio dodir, ali gospođa moja desna ruka je usred početka sezone bez mog pitanja lagano otišla na godišnji odmor. Pa tko se ne bi naljutio na to? Bila sam ljuta k’o pas da sam skoro režala, ali evo smo se pomirile… Za ‘kaznu’ jer je otišla na godišnji bez mog dopuštenja mora mi pomoći da sve ovo ručno napišem kemijskom, pa da onda sve to lijepo otipkamo i da vratimo gospođi cirkulaciju a meni moju motoriku… Naređuje joj šef,i moj i njezin… Jedan veliki gospodin u sivome odijelu, ima ga svatko – MOZAK!

Prošla sam jako puno pregleda do sad, od ordinacije opće prakse, neurologa, radiologa, kardiologa, bezbroj medicinskog osoblja koje je u toj struci.. Uredno sam platila svaki pregled i svako snimanje jer tada nisam imala dopunsko zdravstveno osiguranje. Tražila sam način kako ću se svim tim ljudima zahvaliti jer nisam od korupcije nit’ sam od skupih poklona… I evo našla sam način.

Hvala Vam od srca svima! Hvala što me niste poslali doma s jednom tabletom za glavobolju, hvala Vam što ste slušali svaku moju riječi što ste strpljivo u moj nalaz upisali svaki moj simptom koji se dogodio. Hvala medicinskim sestrama i braći koje sam prvi put vidjela u životu, a koji su se raspitivali što je sa mnom, a ni ime mi upamtili nisu, nisu pitali ni tko sam, ni sto sam, ni čija sam, ni što radim jer TO NIJE NI BITNO! Hvala mome poslodavcu pred kojim mi je bilo neugodno uzeti jedan dan bolovanja, hvala mu što me doslovno ‘potjerao’ na bolovanje. Hvala i nekim mojim kolegama koji su me 2 puta vidjeli, a pitali su kako sam. Svi VI ste sa mnom bili na mome putu u moj NOVI ŽIVOT. Niste bili ni iza mene ni ispred mene, bili ste UZ mene. Hvala i mome fizioterapeutu čiji pogled nakon čitanja mog nalaza nikad neću zaboraviti. Dala sam mu nalaz sa smiješkom, i kad je pročitao vidjela sam šok i nevjericu…

Mislim se ajde idemo startati s terapijama da me po tko zna koji put repariraš… I tako mi taj čovjek postade drag k’o brat, ali i prije još davno kad je bila u pitanju obična mala ozljeda bio mi je ko brat… Hvala i mojoj kolegici kojoj i ne znam ime, koja je također bila na terapijama zbog prometne i pada… Svako jutro ista ekipa u moga fizioterapeuta i ONA čim uđem s vrata osmijeh… Dođem rano, a njeno vedro i veselo lice kaže dobro jutro i ja dobijem snagu i volju da s takvom ženom kraj sebe vježbam i trudim se uz stalni nadzor moga brata fizioterapeuta. Toliko pozitive u tom prostoru bez obzira na bolne vježbe i ne baš simpatične dijagnoze… Hvala joj! Hvala i njenome mužu koji je za moje dijete spustio sjedalo od bicikla da vrti i vrti te pedale da ubije dosadu dok čeka mamu na terapijama… Divni dvoje ljudi, a ne znam tko su.

Ja sam samo majka,supruga,nevjesta,sestra,susjeda,poznanica,prolaznik i prijatelj… Samo sam obično živo biće s puno osjećaja, s dijagnozom HIPERSENZIBILNOSTI.

Sada sasvim normalno hodam, sasvim normalno pričam,sasvim normalno radim SVE. Pokretna sam, čak nažalost i preokretna pa imam i dijagnozu HIPERMOBILNOSTI. Upravo zbog te dvije dijagnoze uživam u glazbi, plešem i pjevam…I danas i jučer, i to ću raditi i sutra… Upalit ću najdražu pjesmu i kad kuham i kad čistim, ritam pjesme će biti spram poslom koji obavljam. Ja plešem i dok pravim desert za svoje drage goste… Pjevam pod tušem iako me zezaju…. I molim Boga da muž zakasni 5 min s posla da me ne vidi i kaže s osmjehom ŽENO ti si popi*dila…. a onda mi se pridruži dijete pa svi troje densamo i smijemo se…

Moja konačna dijagnoza čiji je simptom početni bio onaj mali nožni prstić je CEREBROVASKULARNI INZULT, a ja plešem i pjevam. Nisam tužna nego sam presretna u kakvom svijetu živim, sretna sam da sam u mojoj HRVATSKOJ, sretna sam što sam dio ove naše države, sretna sam da sam ‘zarobljena’ u njenim granicama, sretna sam jer gledam svaki dan njeno prelijepo more… Volim svoju zemlju, i onu u kojoj sam rođena i onu u koju sam se udala…

Jednostavno VOLIM! KAKO? Volim od 1987., volim od 1992., volim je i 1995. i 1998., volim i 2011. i volim i 2018. Moji i naši ljudi iz naše zemlje su bili svi ti doktori, moji i vaši ljudi su bili i moji prijatelji i moje kolege, moji susjedi, ma svi oni su tu… Mislila sam pozitivno od prvog trena, sjetite se početka priče… Mislila sam da se sandala odlijepila, jer sam kontala super jer je nosim 3 godine i vrijeme je da kupim novu… Ali nisam kupila novu, nosim i sad te sandale jer su ko nove, nisu se odlijepile i jako su udobne… Ja se smijem sada da je meni moje dijete kroz igru vraćalo cirkulaciju u desnoj nozi i ruci jer smo se igrali doktora i pacijenta. Ali neće biti doktor kaže… On bi bio i policajac i vatrogasac u isto vrijeme… On bi bio pomorac ko dundo, i volio bi imati kučka k’o drugi dundo, i on bi u konačnici bio mali školarac… Znate zašto? Jer želi naučiti sve to, ne zato što njegovi roditelji to žele… zanima ga i šta će biti u školi kad krene i koliko će ići u školu? Ne pitaj mene to rekla sam k’o iz topa, koliko ti budeš htio, toliko….

Hvala svima koji su bili uz mene kad se to moje stvorenje rodilo, i tada ste svi bili tako pozitivni… Riječ hvala nema jačinu toliku kao kad baš ti svi ljudi koji su me okruživali (od doktora, profesora, pedagoga, psihologa, psihijatara, mojih mentora svih područja života, vodoinstalatera, keramičara, pomoraca, pitura itd… I do teta u butizi koje su mi vedrim licem i vrijednim rukama pomogle staviti spenzu u vrećicu) možda bas ovdje vide koliko su vrijedni da upravo zahvaljujući njima moje dijete nije ostalo bez majke, muž bez žene, roditelji bez kćeri, svekar i svekrva bez nevjeste, braća bez sestre, susjed bez susjede… Ovo se nije daleko, dogodilo se tu, na našem jugu Hrvatske, u našoj bolnici, u sred naše turističke sezone, na našoj cesti od Konavala, Cavtata, Župe dubrovačke, Gruža, Batale, Medareva, Metkovića, Čepikuća, Trnove, Podimoća, Ravnog, Stoca, Mostara i do Širokoga Bijega…. Završit ću svoju priču s citatom iz jedne knjige koju sam kupila sama sebi još dok sam bila u pubertetu…

Ta šta sam ja bez drugih?

ŽIVOT JEST ŽIVOT S DRUGIMA!
ŽIVJETI S DRUGIMA ZNAČI:S NJIMA SVE DIJELITI.
NE SMIJEM IM NANOSITI NIKAKVU BOL.
MORAM IH PRIHVATITI,
PRIZNATI,
MORAM IH POLJUBITI.
BEZ DRUGIH ŽIVOT, LJUBAV, SREĆA PUKA SU UTOPIJA!
MI SMO MEĐUSOBNO POVEZANI TISUĆAMA NITI.
JEDAN ŽIVOT VISI O DRUGOME ŽIVOTU,NI JEDAN SE NE RAZVIJA BEZ DRUGIH.
RAZVIJATI SE MOGU SAMO POMOĆU NJIH,DRUGIH.
POTREBNI SU MI DRUGI NE SAMO ZATO ŠTO MI TOLIKO ZNAČE.
TREBAM IH ZATO ŠTO I SAM MOGU ZA NJIH NEŠTO UČINITI.
IMAM OČI DA OTKRIJEM DRUGE, UŠI DA SLUŠAM, NOGE DA NJIMA POĐEM,RUKE DA IH PREMA NJIMA PRUŽIM I SRCE DA LJUBIM…

Phil Bosmans „Cvijeće sreće moraš saditi sam“

Autor životnog iskustva i priče ‘S 30 godina diplomirala ŽIVOT’: Državljanstvo: 100 % hrvatsko, spol Ž’

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana