Slušni aparat

Pop svijetom 2020. vladaju Kanađanke

Kanada, omiljena država filmaša Michaela Moorea, čiji građani imaju više oružja od Amerikanaca, ali nisu njime opsjednuti i nitko ne zaključava svoj kućna vrata, svijetu je podarila brojne istaknute glazbenike. Šezdesetima i sedamdesetima dominirali su kantautori Neil Young, Joni Mitchell i Leonard Cohen te kritici i Martinu Scorseseju omiljeni The Band, dok fanovi prog-rocka ističu grupu Rush kao neprikosnovene bogove muziciranja. U 80-ima nam je ta prostrana i uređena zemlja poznata po ledu, hokeju, jezerima i po ljudskim pravima dala tihe i delikatne Cowboy Junkies, bučne punkere NoMeansNo, stadionsku senzaciju Bryana Adamsa, ali i producenta grupe U2 Daniela Lanoisa. Alanis Morrisette isticala se u 90-ima, a niz uspješnih kanadskih izvođača u novom mileniju nastavili su indie rokeri Arcade Fire, kantautorica Feist i reper Drake.

Početkom tekuće godine posložilo se i da upravo Kanađani dominiraju svijetom pop glazbe. Ugledni i vrlo trendovski orijentiran web zine Pitchfork, koji se u gotovo 20 godina postojanja nametnuo u arbitra svega što je dobro i/ili cool u suvremenoj popularnoj glazbi, od početka 2020. godine u svoju rubriku ‘Best New Music’ uvrstio je jedva 10 novoizdanih albuma. Među odabranim izdanjima čak su dva koja potpisuju kanadske izvođačice, a riječ je o novim albumima Grimes (Claire Boucher) i U.S. Girls (Meghan Remy). Oba izdanja objavljena su za 4AD, legendarnu nezavisnu glazbenu kuću koju su 1980. osnovali vizionari Ivo WattsRussell i Peter Kent i koja, poput malobrojnih, uspijeva ostati relevantna još od zlatnih vremena kada su na popisu izvođača imali velikane poput grupa Bauhaus, Cocteau Twins ili Pixies.

Ne sramim se reći da sam do sada nekako uspio ignorirati glazbu 31-godišnje Claire Boucher, koja je pod imenom Grimes objavila pet albuma, od toga posljednja tri za spomenuti 4AD. Ne sramim se ni reći da mi je pažnju na sebe skrenula nekim suludim izjavama tako tipičnim za milenijalce, ali sam uistinu presretan da je bilo tako jer glazbu koju potpisuje Grimes smatram najvećim otkrićem do sada u 2020. godini. Album ‘Miss Anthropocene’ teško je opisati riječima jer je u 10 pjesama raspoređenih u 44 minute sadržano toliko različitih slojeva koji se posve prirodno sljubljuju u nešto što se može ugrubo definirati kao futuristička vizija electro popa. Bez obzira kakva je glazbena podloga pjesama (generalno je manje iščašena nego na pet godina starom prethodniku ‘Art Angles’) Grimesin glas je kristalno čist i onda kada pjeva razgovijetno (favoriti ‘Delete Forever’ i ‘You’ll Miss Me When I’m Not Around’) ili kada glas koristi kao ravnopravni instrument kao u ‘Darkseid’ ili u završnoj ‘Idoru’, a u stilu spomenutih Cocteau Twins, koji su uz neke druge stare izvođače s etikete 4AD, izvršili očiti utjecaj na njenu glazbu. Grimes se na mračnom, ali prijemčivom albumu dotiče različitih stilova, od dream popa preko industrial rocka i hip-hopa do synth popa i cyber-punka, a u svima se snalazi jednako dobro.

‘Heavy Light’ sedmi je album koji je Meghan Remy, Amerikanka u Torontu, snimila kao U.S. Girls. Baš kao u slučaju Grimes, album je njen treći za etiketu 4AD i prirodni je nastavak vrlo prepoznatog dvije godine starog prethodnika ‘In a Poem Unlimited’. No, za razliku od tog albuma, zahvaljujući kojemu sam se potpuno i trajno zaljubio u glas Meghan Remy, ‘Heavy Light’ snimljen je uz dvadeseteročlani bend, nešto je više organski, manje diskoidan i s više balada, ali jednako očaravajući, ako ne i ljepši. Centralna tema albuma je razgovor koji naše odrasle verzije vode s nama iz djetinjstva s naglaskom na traume iz tog razdoblja, a provlače se kroz tri intermezza. Plesna ‘4 American Dollars’ koja otvara album najviše sliči materijalu sa spomenutog prethodnika i kritika je konzumerizma, a Remy pjeva ‘No matter how much, you get to have, you will still die and that’s the only fact’. Drugim singlom ‘Overtime’ vladaju funk ritam, pozadinski vokali i saksofon Jakea Clemonsa. Među favoritima još su latin funkom obojena ‘And Yet It Moves / Y Se Mueve’, balada ‘IOU’ te pri samom kraju vrlo emotivnog albuma, ‘The Quiver to the Bomb’, koja ulazi u teritorij njujorških LCD Soundsystem. Zanimljive su i pop-kulturne reference pa je tako ‘State House (It’s a Man’s World)’ izgrađena na bubnjarskom obrascu posuđenom iz ‘Be My Baby’ The Ronettes, dok ‘Born To Lose’ parafrazira hit iz iste glazbene ere – furiozni garage rock hit ‘Wooly Bully’.

Foto: 4ad.com

Članak je objavljen u tiskanom izdanju DuLista 18. ožujka 2020.

Pročitajte još

Savršena demokracija Beastie Boysa

Petar Ipšić

Uživo s Roadburna… Iz fotelje

Ivan Jelčić

Fiona Apple snimila je prvi veliki album desetljeća

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija