Natrag
21.3.2019 00:41

facebook

twitter

google

rss

dulist

Plodovi vojne pobjede

18.2.2012 @ 15:33 Varina Jurica Turk 20 godina poslije
2;2

Podijelite:

Porazivši neprijatelja 6. prosinca 1991. godine, dubrovački branitelji su srušili sve njegove snove o zauzimanju „srpskog“ Dubrovnika, te sve njegove dotadašnje uspjehe na dubrovačkom ratištu pretvorili u odlučujući politički poraz.

Tog dana i agresor je postao svjestan, ne samo da neće uspjeti prisiliti Grad na predaju, nego i da su njegovi strahovi od poraza u mogućim uličnim borbama sasvim opravdani. I pored svega bilo je vidljivo kako je upravo taj strah, a ne želja da se sačuva svjetska kulturna baština čije bi razaranje „ozlovoljilo“ međunarodnu zajednicu, obilježio sva dotadašnja ratna djelovanja na jugu Hrvatske.
           
„STRATEGIJA REALNE PRIJETNJE“

Načelnik Generalštaba JNA Veljko Kadijević u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ pokušava pronaći za svoju i širu javnost, uz nezaobilazno poricanje razaranja Grada, koliko toliko prihvatljivo objašnjenje razloga i motiva za napad na dubrovačko područje. Ocjenjujući učinak „trebinjsko-hercegnovske grupacije“ ističe kako je bilo „nekontrolisanih i samovoljnih postupaka u dejstvima oko Dubrovnika koji su nanosili štetu“, ali i kako je postojalo njegovo „izričito naređenje kojim je fiksirana linija preko koje se nije smjelo ići bliže Dubrovniku“. Tvrdi kako je takvu naredbu donio jer mu je bilo jasno „kako će Hrvatska vojska iskoristiti baš Dubrovnik odakle će tući naše jedinice kako bi mi tukli njih u gradu“. Ujedno Kadijević iznosi i još jedan od iznimno važnih razloga za napad na Dubrovnik, koji do danas u Hrvatskoj historiografiji nije dobio odgovarajuće značenje i pozornost, a radi se o primjeni „strategije realne prijetnje“ koja je provođena tijekom opsade i napada na Grad. Kadijević je mišljenja kako je „blokiranjem Dubrovnika stvorena kontrateža blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske“, te da je izbijanje JNA na područje Stona i Neuma stvorilo ozbiljne pretpostavke za produžetak napada prema Splitu. To potvrđuju i činjenice da su najžešći napadi na Grad vršeni neposredno pred zauzimanje Vukovara, a od samog početka uvijek su pratili stavove međunarodne zajednice, rezolucije Vijeća sigurnosti UN, ili služili za stjecanje boljih pozicija u pregovorima s hrvatskim vodstvom. Za „incidente“, kako naziva bezumna razaranja Dubrovnika, Kadijević „okrivljuje“ Hrvatsku vojsku koja je „brzo bježala“, pa su se njegove snage pokušavajući je „stići“ previše „približile gradu“. Na taj način, vođen „naknadnom pameću“, i nakon svega pokušava prikriti koliko je ustvari navodnim uspjesima na dubrovačkom ratištu JNA željela, od svoje javnosti sakriti brojne neuspjehe i poraze u ratu protiv Hrvatske. U prilog ovoj tvrdnji govori i posljednji pokušaj osvajanja doline Neretve u travnju 1992. godine čime je JNA nastojala nadoknaditi neuspjehe u ostvarivanju operativno-strateških planova na Hercegovačkom području.
 
U OČEKIVANJU SLOBODE

Premda je sve do početka akcije oslobađanja privremeno okupiranih područja hrvatskog Juga, neprijatelj sa istih položaja prijetio Gradu i držao ga u potpunom okruženju, dubrovački branitelji su osjećali kako se bliži trenutak konačne pobjede. Početkom 1992. godine obrambene snage sve više jačaju, a ujedno se značajno poboljšavaju uvjeti življenja stanovništva. Iznova se, nakon višemjesečnog prekida, uspostavlja opskrba vodom, strujom i energentima. Tako je u organizaciji štaba CZ izvršen pregled i punjenje vodom za piće 109 gustijerni ukupnog kapaciteta oko 2500 m³, a „Vodovod“ je očistio i napunio i rezervoar vode na gornjem Konalu. Značajno je poboljšano i snabdijevanje hranom, te su uspostavljene redovite brodske veze, što je doprinijelo da od polovice prosinca 1991. bilježimo sve veći broj povratnika iz izbjeglištva. Vrijeme nakon Sarajevskog primirja, premda ispunjeno stalnim provokacijama neprijatelja, Zapovjedništvo obrane Dubrovnika koristi za jačanje obrambenih snaga kroz popunjavanje postrojbi, sustavno provođenje vojničke obuke i mjera inženjerijskog osiguranja. Na svim raskrižjima i prilaznim cestama prema Gradu inženjerijski vod uz pomoć GP Dubrovnik izgrađuje, prvo drvene bunkere ispunjene zemljom i zaštićene vrećama s pijeskom koje pune dragovoljci i ljudi pod radnom obvezom, a ubrzo i betonske utvrde i zaklone.
 
JAČANJE OBRANE

Zapovjedništvo obrane općine Dubrovnik početkom 1992., prije probijanja okruženja i prelaska u napadna djelovanja, raspolaže slijedećim vojnim snagama: pet satnija raspoređenih od Orsule na istoku do Sustjepana s jednim vodom na Srđu koje su ukupno brojale oko 660 ljudi; snage Odreda mdp Dubrovnik s pridodanim snagama koje su brojale 217 ljudi; plovna sredstva sa snagama specijalne namjene s 44 ljudi; osos i veza s 30 ljudi; satnija mdp s vodom dragovoljaca u rajonu Babin Kuk; zapovjedništvo postrojbe s osiguranjem snage 28 ljudi; vod na otoku Koločepu; vod na otoku Lopudu; topnička potpora sastavljena od 3 borbene vatrene grupe sastava: BVG I (3 MB 82 mm), BVG II (2 MB 120 mm) i BVG III (2 T-76 mm ZIS) i snage Policijske uprave (s pričuvom snage jednog voda u Hladnici) ekvivalenta 150 ljudi.
Budući su borbenim djelovanjima 6. prosinca utrošene sve raspoložive količine topničkog streljiva, zanimljivo je izviješće ZOOD od 19. prosinca upućeno 6. OZ Split u kome je naveden pregled stanja, topničkog i PZO naoružanja i municije. Po ovom izviješću snage obrane Grada raspolažu s dva topa 76 mm (ZIS), bez nišanskih sprava i 120 komada streljiva; jednim kompletom POLK 9k11 sa 6 raketa; jednim lanserom LRS 128 mm sa 2 rakete; 3 MB 120 mm sa 120 mina; 10 MB 82 mm (šest nema nišanske sprave) sa 66 mina; 4 MB 60 mm bez mina; jednim topom 20/3 sa 1000 metaka te 3 topa 12,7 mm sa 4000 metaka.
To je vrijeme, kada u organizacijskom pogledu u Gradu još uvijek „živi“, u studenom 1991. „ukradena“, pričuvna 116. brigada ZNG, a samo „na papiru“ po Zapovjedi 6. OZ Split od 28. prosinca osnovani 75. samostalni bataljun HV. Stvarne teškoće koje nastaju pri ozbiljnijim analizama i ocjenama uspješnosti provedenih priprema za obranu Dubrovnika, prvih oružanih postrojbi i općenito herojske obrane, velikim su dijelom izazvane „nestankom“ 116. brigade, a samim tim i nemogućnošću praćenja kontinuiteta razvoja postrojbi HV na dubrovačkom području do osnutka 163. brigade Hrvatske vojske. Pored brojnih činjenica i dokumenata, kao što su imenovanja zapovjednika, dopisi Zapovjedništava obrana općine Dubrovnik, 6. OZ Split i Glavnog stožera HV, o djelovanju 116. brigade u Dubrovniku svjedoči i sama Zapovijed o osnutku 163. brigade HV od 13. veljače 1992. godine. Naime, ova Zapovijed je upućena na adrese 6. OZ, ZOOD, 75. sam. bat., ali i „Zapovjedništvu 116. brigade HV – Dubrovnik“.
 
 
 
Prilog 1.: Originalna shema uz Zapovijed o osnutku 75. samostalnog bataljuna HV (MSP, Zbirka dokumenta)
Prilog 2.: Bunker, foto Antun Ničetić (MSP, Zbirka fotografija)
 
 
 
 
 
 
 

Komentari





O autoru: Varina Jurica Turk


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana