Ulicama moga Grada

O placeti igara i ljubavi ispod Minčete, o čeljadi ulice i glumcima Grada

S pogledom na visoku i fascinantnu utvrdu Minčetu, jedno od obilježja Grada, po sredini ili na spoju ulica Medovićeve ili Fratarske i zadnje u nizu Ispod Minčete, placeta je zvana Gomila.

„Ne zna se točno kako i zašto je dobila to ime, ali nekako je logično vezivati ga za vrijeme iza Trešnje 1667., kada je sličnih gomila bilo na nekoliko lokacija po porušenom Gradu. Tu se odbacivao šut sa srušenih kuća, kasnije je poravnato i ostalo kao neki trg, placeta, kako li već ih zovemo! Tako je i na Andriji, tako je i na Zelenoj placi, na Pustijerni…“ pojasnit će gospar Tomislav Šuljak, dok sjedimo na subotnjoj jutarnjoj kavici u „Fontani“. Za Mirej Stanić, koja je od rođenja tu, ispod Minčete, Gomila je mjesto igre, odrastanja, sjećanja, to je njen đardin, dvorište, igralište… Puno toga.

Placeta susreta i igara
„Na Gomili smo se igrali od malih noga. Nama djeci to je bio centar svijeta, na Gomili je sve počinjalo, sve završavalo, tu bi se nalazili prije škole, pa zajedno niz skale, prije kupanja, prije naših igara, a kasnije i prije đira po Stradunu. Svaki dan, svako popodne kad bi prošlo „rogato podne“ i stariji se odmorili, svako večer, bilo bi nas i po dvadesetak. I ne samo moja generacija, već i prijašnje, a i ove mlađe koje su dolazile iza nas. Na Gomili smo igrali svoje predstave, izmišljali svoje igre!“ u dahu će Mirej, kasnije glumica u ST „Lero“, a već godinama u našem teatru KMD. I nastavlja Mirej sjećanjima: „Valjda su tu na Gomili i moji roditelji počeli svoju životnu igru, jer oboje su iz ove ulice, Ispod Minčete, zapravo, oboje su sa Gomile!“

Njen otac Đuro Stanić s obitelji živio je na broju 2, baš na Gomili, „pomorac, iako je radije htio biti glumac“, a njena majka Paulina živjela je na broju 6, te je i ovo jedna od onih lijepih ljubavnih priča od malih dana koje završavaju brakom. „Majka Paulina je od Bengurića, otac Ivo i majka joj Marija, moji nono i none su iz Konavala došli do Grada. Dugo godina majka je radila u „Atlasu“, ali nećeš je lako vidjet ovih ljetnih dana, sklonila se od gužvi u Mokošicu, rijetko dođe do Grada. None je od Bokarica, a nono je bio nogometaš, igrao je u „Slavena“, moja majka im je jedino dijete“ pojašnjava Mirej svoje obiteljsko stablo. Živjeli su na broju 6, gdje sada živi Mirej i sestra joj Ursula s obiteljima, njih dvije su tu od rođenja.

„Dugo smo u našoj kući imali stanare, obitelj Kesovija, gospar Vlaho koji je svirao violinu, te njegova sestra Nikica, kasnije udana Mustapić, dugo godina zaposlena na Radio Dubrovniku. Gospar Vlaho je bio profesor violine i mene je učio svirati, tako da je kuća odzvanjala glazbom po cijele dane, što od njegovog, što od mog sviranja. Tome dodaj i sestru mu Nikicu, pa moju prijateljicu Jelenu Barbarić, koje su svirale klavir, pa bi ulica vazda odzvanjala glazbom!“

Čeljad podno Minčete
Nakon Gomile ulazimo u zadnju ulicu Prijekog, Ispod Minčete, te krenu prisjećanja na čeljad te ulice. Na Gomili, na broju 1 kuća je Matičevića, velika prelijepa kuća s glorijetom u staklima, „to je nadođontano naknadno na kuću, davno nekad…“ Kuća je to po kojoj su mnogi i Gomilu nazivali Matičevića placeta. „Sjećam se da su tu živjele Macaja Matičević i sestra joj Dube, učiteljica, odavno je to prazno.“ Pored njih Mato Rajčević i majka mu, stara teta Luce. Na broju 3 živi Vlaho Kmetović, a na broju 5 nekad je živjela obitelj Fišer, sad je tu Antonio Čorak, vrijedni sin velikog gospara Grada Anđelka Čorka, kojeg će te redovno sresti u điru Stradunom.

Na tom broju 5 je i Pave Gleđ, a do nedavno je tu živjela i njena kćer, na žalost rano preminula, Mare Maltarić. Na broju 7 živjeli su Jakšići, znana obitelj u Gradu, prije svega po gosparu Šimunu Čiću, ali i ostalih, svakako i po sinu mu Srećku. „Oni su posebna priča za sebe! Imali su ključ od igrališta podno Minčete i otvarali svakome kad bi tko išao igrat se!“ u glas će i Mirej i Zore i Tomo. Tu je ostala Čićova kćer Jelena, koja radi u „Starina“ i sin joj Marko Stanić, a na završnom broju 9 ove ulice s neparne strane je Vlaho Gverović. Na Gomili, na broju 2, živjela je none od Mirej, obitelj njenog oca.

Nekad je tu živjela i Maruška Đurović, koja je bila učiteljica Mirej u osnovnoj školi, „ma sve oko mene bili su mi učitelji i nastavnici“, a sad je tu, na broju 2 obitelj Šilje. Na broju 4 nekad su živjeli Srećka i Antun Grum, kasnije su se vlasnici mijenjali, a zadnji vlasnik je to iznajmio za hostel. Iza zgrade krije se prelijepi đardin, dio pripada broju 4, a gornji dio broju 6, gdje živi Mirej i sestra joj Ursula s obiteljima. I eto nas i na broju 8, zadnjem s ove strane ulice, gdje živi Nina Jakšić, te izlazimo pred ulaz na igralište, podno Minčete i na Peline.
Glumci Grada
I tako, pričamo pomalo o svemu, ponajviše o čeljadi i zgodama iz tog dijela Grada. A kako spominjemo Igre, naš teatar, Mirej i glumu, naš dragi Tomo priča nam kako je prije dolaska do „Fontane“ u điru Stradunom sreo gospara Mišu Martinovića, igrom slučaja u istim majicama, bojom i markom, „ma vazda smo nas dva bili u dobre, posebno kad smo glumili u teatru!“ Prisjeća se kako je to bilo, nakon studija i diplome, čekajući posao Tomo je dvije godine glumio u našem kazalištu. „Posebno je bilo sjajno kad bi Mišo i ja igrali u Šehovićevom „Škercu“, tamo kraj pedesetih, početak šezdesetih godina, iz te uloge kasnije je nastao moj Dunda Pero na Radio Dubrovniku. Sjećam se kad smo igrali u Splitu, od pljeska nismo mogli glumit’!“

Da, da… glumio je sjajno naš Tomo, pa i na Igrama, čeljad je možda to i zaboravila, ali evo još jedna zanimljiva priča iz života velikog lika Grada, gospara Tomislava Šuljka. „Puno toga sam u životu i počinjao i radio, slikao, pravio kipove, pisao pjesme, otvarao izložbe, eto i glumio, al’ nikad ništa nisam objavio, ni do kraja odradio. Moj veliki prijatelj Milan Milišić je možda za mene najbolje rekao: „On je od „nečinjenja“ napravio filozofiju života!“ A za kraj ovog đira jedna važna nadopuna, vezana za fotografiju objavljenu u prošlim „Ulicama“, one s početka Medovićeve, objavljene bez imena dva lika na njoj, naslonjena na zidove. Znao sam da je onaj lijevo Haso Čampara, ali nitko mi nije znao reći tko je onaj drugi. A onda nam je u „Fontani“, u hladu Uske ulice to „došapnuo“ gospar Ilko Kačić, tata naše Etice iz ARLazareti: „To ti je Vinko Pešice, otac Darka iz „Maestrala“! Vidiš kako su veseli bili, pa su zidove morali pazit’ da ne padnu!“ A kao nadoknada propuštenog, evo ih opet, slika i njihova imena.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija