Natrag
20.11.2018 15:04

facebook

twitter

google

rss

dulist

O kvartu uz Zidine, čeljadi, životu i igrama po skalinima i uz rubinet

21.9.2016 @ 17:20 Boris Njavro Ulicama moga Grada
11;11

Podijelite:

‘A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđahu’, reći će Petrunjela, a Marin Držić zapisati i spomenuti Peline u svom ‘Dunda Maroju’, kao što spominje razne kvartove i ulice Grada u svojim djelima, i u ta doba i danas mnoga istog imena.

Ulica Peline najsjevernija je u Gradu, ide paralelno s Ulicom Prijeko i sa Stradunom, uz sjevernu stranu Zidina, spajajući na svom početku, jer tamo je prvi kućni broj, sam vrh ulice Zlatarske i završetak svih ulica kvarta Prijeko, dolje od crkvice Svetoga Jakova Pipuna, te lagano uz skaline i podeste pored Buže i dalje sve gore do Minčete, koja sva ova stoljeća mirno, kao ona čvrsta obrambena šahovska figura zvana ‘top’ kojoj i sliči, nadgleda sa strane i gore s visine sve što se zbiva i igra na tabli naših života u Gradu.

Pelicari
Nekad se ova ulica zvala Na Peline, a ime je u narodu dobila od riječi koju i Držić spominje, pellile, nastale od imenice pel, latinski pellis, talijanski pelle, što bi značilo koža, uz nastavak naziva možda od imenice pelicar, što bi značilo kožar, te je valjda svim tim nazivima zaokruženo i ime ove ulice podno Zidina, pellili, imenica koja označava mjesto gdje se radi s kožom, štavionica. I tako je dobiveno ime Peline. Istina, ima priča i kako je ovo ime došlo od Slavena i ljekovite biljke kadulje ili pelina, koja se također tu sušila i prodavala, a brala na padinama Srđa, ali kako se zna da je upravo na Pelinama sušena koža i od nje činjene razne stvari, očito je nastanak imena vezan za taj stari obrt. Kao i cijelo Prijeko, prvotno zvano Prijeki, tako su i Peline kao dio tog kvarta Grada, regulirane i određene Statutom iz 1272., kada je i donesena odluka o zabrani daljnjeg sušenja životinjske kože i tu Na Pelinama, kao i uopće unutar Zidina. Kao i uvijek, pa i u naša vremena, kad se donesu neki novi zakoni i regule treba vremena da se čeljad na to navikne te su se kože na Pelinama sušile sve do 1296., kada konačno i zadnji pelicari, kožari sele u Pile, točnije na Kolorinu. Zapisi kažu kako su ipak još neki kožari trgovali na dijelu Pelina sve do 1322., pa i oko crkve Svetog Vlaha i na Luži, što im je konačno zabranjeno 1557. godine. Razlog svih tih odluka i stroge primjene preseljenja van Zidina bio je ponajviše nesnošljiv smrad koji je nastajao od životinjske kože. Na Peline umjesto kožara na njihovo mjesto i u male im radnje često smještene u same Zidne s ulazom s ulice doseljavali su i trgovali drugi obrtnici, a skoro do naših dana između mnogih pamtimo tu razne sjajne marangune.

Čeljad s Pelina
Donji dio Pelina, do Buže, i čeljad koja tu živi ili je i ne tako davno živjela, spominjali smo u ovom điru ulicama, dolje s kućnim brojem 1 obitelj Vujačić, pa Brković na broju 2, na broju 4 Capursi, Kozlić, Šarić, stari znani pekar Ivo Vojvodić koji je tu imao i svoju pekaru, na broju 6, zadnjem parnom kućnom broju ove ulice živjela je obitelj Bulić, a na broju 5, na vrhu Ulice od Buže ili Boškovićeve živio je legendarni Tomo Šeparović, kojem smo već posvetili priču u ovom điru. Dalje se ide Pelinama put Minčete, sve gore do hlada jedinog zelenila i drveta ulice, nespole obitelji Prohaska, koji žive na zadnjem broju ove ulice. Nekim redom, sve znana i draga imena Grada, od broja 7 i obitelji Marlais, tu je jedno vrijeme živio i Feđa Šehović te dalje sve neparnim kućnim brojevima, jer parnih ovdje više nema, s te strane su Zidine, obitelj Čokljat, pa na broju 11 gospođa Marija Kralj, dalje na 13 je Antonije Đukić pa opet Capursi, Jerković, Lučić, Puhjera, Tomić, Zedniček je na 15 i na vrhu Antuninske, dalje na 17 su Kalinići, Mirkovići, na 19 obitelj Vuleša, obitelj Gangai na 23, u tom nizu puno obitelji više nema, što partilo zauvijek, što odselilo negdje, spominjemo na broju 29 obitelj Brune Dizdar, te dalje prema Minčeti obitelji Franić, Hajdić te smo došli u tom nizu do obitelji Prohaska, iznova u hlad njihove nespole i podno Minčete. Pogled đirom preko Pelina ide na cijeli Grad, sve se vidi, pa i ono manje vidljivo, kao đardini Dominikanaca i Franjevaca, a pričom sjećanja o tome kako je nekad bilo, kako se i tko je sve tu živio, kako je živjelo i kako se igralo, spuštamo se nase, od kuće do kuće, uz stare fotografije i pojašnjenje Zorana Prohaske i kćeri mu Ane.

Rubinet
‘Uvijek je bilo živo ovdje kod nas na Pelinama, puno čeljadi je tu bilo, nekad, svakako puno više nego danas. Družilo se, zajedno kava pila, navečer ljeti odmarali bi svi vanka, a djeca bi se igrala, najviše pred nonama, ali i roditeljima, igrali bi predstave, igre, ma sve bi bilo zajedno i živjelo zajedno!’, sjeća se Zoran, spominje kako bi ih u igri prekinuo netko stariji i zamolio da im pođu kupit nešto ‘doli na Stradun!’ i ‘stala bi igra, nema šanse da bi se starijima ta molba odbila, te na brzinu, nas nekoliko doli do Straduna, u butigu, kupi što treba i nase na Peline, uza skale, opet u igru! Ma svak’ je svakome pomagao!’, Zoran će, dok pokazuje staru fotografiju na kojoj se vidi kako on i susjed iz Plovanih skalina Neno Čorović pilaju drva gospođi Mariji Lukić po sred Pelina. ‘To je ovoj slici, kao dokaz, a toga je bilo svaki dan i svakome!’ Pitam ga sjeća li se ove gospođe sa slike, koja se penje skalinima na Zidine, a on će na to tek ‘nema pojma, iskreno, godine su prošle!’ Njegova kćer Ana pokazuje malu družinu djece, u pauzi od neke igre, za slikat’ se, pa sliku nje i Maje Milković, kad su s ‘Malim raspjevanim’ bile 1992. u Italiji i posjeti Svetom ocu, a tu je slika njena brata Josipa s Vidom Kaznačićem na nekom rođendanu. Spuštamo se niz skaline i preko podesta do Buže, uz nova Zoranova sjećanja, središte okupljanja bio je mali rubinet u Zidinama po sred Pelina, ‘do šezdesetih godina nije bilo vode po kućama, tamo bi se išlo za uzet vodu doma, ali i za prat robu, pa i sušit je, te bi je none i majke tamo uz zidine ostavljale na tiramole. Nitko od nas djece tada se ne bi igrao pored te robe, da ne uleti lopta u nju, jer to ne bi bilo lijepo, poštivao je tada svako svakoga!’ I tako, dođosmo pred Bužu, o kojoj smo već pisali, te dalje kroz nju, na kratko ostavit’ Grad, izać’ iz njega preko Tenisa, pa putem pod Minčetom i niz Posat do Pila, iako van Zidina, duhom i poviješću dio Grada, a onda nase na Stradun u đir.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana