Aktualno

Nuncijata dobila butigu, promet će se ‘rješavati’ obećanjima za izbore

Nakon Čokolina, Gruža, Bosanke i Kantafiga, put nas je ovaj put namjerio na Nuncijatu na koju smo se uputili u sparno jutro. Ovo naselje nedavno je napokon dobilo svoju dugoželjenu butigu osnovnih namirnica. To nam je bio svojevrsni povod za uspeti se i u ovaj predio grada te porazgovarati sa stanovnicima kako bismo saznali koliko im znači nova butiga, ali i koji ih problemi još uvijek tište. Odlučile smo se s Libertasove trice ‘iskrcati’ stanicu ranije i shvatile kako je doći do Nuncijate ‘prava lutrija’. Naime, sa stanice treba prijeći na drugu stranu ceste što je gotovo nemoguće, a to legalno napraviti ne dolazi u obzir jer nigdje od Mosta dr. Franja Tuđmana pa do same Nuncijate i dalje nema ocrtanog pješačkog prijalaza. Stanovnici i turisti hodaju uz cestu, kamioni, automobili, šleperi ih zaobilaze i sviraju im ne bi li ih upozorili da pripaze kako ne bi došlo do nesreće. Riječ je, naime, o magistrali, svako malo negdje je zavoj u kojem automobili ‘projure’ tik do pješaka.

A, o nepoštivanju ograničenja brzine kretanja da i ne govorimo. Mnogi vlasnici kuća i apartmana s donje strane imaju i parkinge, međutim, ne vide problem u tome da njihovi limeni ljubimci ‘vire’ s tog parkinga te zauzimaju dio pločnika. Kako tek onda proći neokrznuto, a ususret vam ide, primjerice, šleper, što smo i same iskusile. Također, na magistrali je jako bučno pa osim što se zbog nepreglednosti uopće ne može vidjeti ide li vam automobil iz oba smjera ususret, ne može ga se također ni čuti. Nakon desetominutnog čekanja i nekolicine pokušaja, uspjele smo pretrčati (!) magistralu te konačno doći na stanicu Nuncijate i uspeti se u naselje. Zastrašujuće iskustvo. Ne možemo ni zamisliti kako je malodobnoj djeci koja svaki dan magistralu pretrče nekoliko puta. Na prvi pogled izgledalo je kao da je ovo naselje toliko mirno te da nećemo susresti puno domaćih ni turista. Uskoro se pokazalo potpuno suprotnim. Toliko je prometno da se stalno nešto događa. Naš đir započeli smo u novoj butizi gdje nas je dočekala uvijek nasmiješena vlasnica Enesa Džubur. Kako nam je otkrila, udala se na Nuncijati te na njoj živi preko 30 godina. Dugo godina bavila se ugostiteljstvom i na poticaj djece i supruga odlučila je ohrabriti se i otvoriti svoju butigu.

-Svi ovdje imaju apartmane, nitko nije imao slobodan postor za butigu i tako smo u vlastitom prostoru odlučili otvoriti prehrambenu butigu. Inače, male trgovine teško uspijevaju jer im je najam velik. Već je jedna trgovina ovdje zbog toga zatvorena, nitko ne da prostor u najam ispod tri – četiri tisuće kuna, a ti toliko jednostavno ne možeš zaraditi mjesečno. Ne mogu staviti cijenu sladoleda na 20 kuna kao da smo na Stradunu. Moram biti realna jer drukčije neću uspjeti – rekla nam je Džubur. Njezin je otac prije Domovinskog rata držao butigu ispod nebodera u kojoj je Enesa radila sa sestrom, ali ju je nakon smrti supruge zatvorio. Enesa se tada vratila ugostiteljstvu te je radila kao konobarica. Taj joj posao, priznaje, nedostaje, ali ipak velika joj je prednost raditi ‘na svome’.

-Dok sam radila u ugostiteljstvu ne bi obitelj skoro ni vidjela. Svi smo bili skupa, ali imali smo jako malo vremena kojeg smo mogli kvalitetno zajedno provesti. Imam unučicu od 2 i pol godine i ne bih je po tjedan dana skoro vidjela, a sada mi je ovo velika prednost. Pomalo ide, ljudi se još nisu navikli, ne znaju svi da je ovdje butiga. Nemamo zasad sve što oni traže, ali trudimo se, nabavit ćemo još artikala. Ipak, nije se još rodio tko je svima ugodio i toga smo svjesni. Netko još uvijek ide u druge butige radi pola kune. Dolaze nam domaći i turisti. Uzimaju kruh, mlijeko, ja ne očekujem da će mi doći kupiti spenzu od tisuću kuna. Moramo biti realni. Ljudi su ipak sretni i zadovoljni što za kruh ili mlijeko ne moraju ići negdje daleko kad im prifali. Rekla mi je jedna susjeda koja, otkako smo otvorili, stalno dolazi nešto kupiti ‘ma ne bi ti za sto kuna silazila dolje u butigu kad je ovdje imam’ – istaknula je Džubur te dodala kako su građani zadovoljni cijenama, a neki je čak kritiziraju da su joj čak preniske, a pogotovo sladoleda koje je spomenula.

-A, ne mogu biti bezobrazna i ‘nabiti’ cijene. Kod nas kupuju, trebam biti fer i korektna. Što se tiče radnog vremena, tijekom tjedna i subotom radim ujutro od 7 do 12 i od 17 do 20, a nedjeljom i blagdanima od 7 do 12. Dostavljači su nam dobri, ali s obzirom da na je prilaz ovdje jako uzak ne žele riskirati uvijek pa nam robu ostave na autobusnoj stanici. Ali, doći će i to na svoje, ipak tek činimo početne korake – ispričala nam je Džubur.

Kao dugogodišnju stanovnicu Nuncijate i nju ‘žuljaju’ mnoge stvari u njezinu naselju. Neprestano šalju apele, ističe, a posebno je zabrinjava, kao što smo i očekivali, situacija s prometom na magistrali.
-Svake godine jedno dijete nastrada na magistrali, to je užas. Prije tri godine ovdje je nastradao jedan dječak. Djeca prelaze, a ljudi voze bezobrazno. Prilaz s magistrale je katastrofalan i uopće se ovo pitanje ne rješava. Ipak, aktualni gradonačelnik i suradnici dosta su toga i riješili, ali problem je i dalje prisutan. Djeca nam ne mogu samostalno prelaziti put, stalno ih moramo odvoditi i vraćati iz škole jer se brinemo za njihovu sigurnost. Užasno nam je zbog toga. Godinama obećavaju pothodnik… Ali mislim da od toga neće biti ništa – ističe vlasnice butige i dodaje: ‘Ma moraju nešto napraviti’.

-Da netko od njih živi na Nuncijati sve bi ovo odavno bilo rješeno. Mi smo sami financirali asfaltiranje puta s magistrale, nikada prije nije bio asfaltiran. Bio je makadam. Sami smo našli rješenje jer nitko uopće ne misli na male ljude – potužila nam se Džubur.

‘Znali smo prije svakoga u dušu’
Prisjetila se također kako je na Nuncijati nekoć bilo svega deset kuća, a kada se njezin muž u ovome naselju rodio, bile su samo dvije kuće i crkva. Mnogo se toga od tada, priznaje, promijenilo, a osjete to i drugi stanovnici. Ne samo da se izmijenila vizura, već i lokalno stanovništvo, a danas sve vrvi turistima. U samo desetak minuta otkako smo započele naš đir, tim mirnim naseljem zavladala je vreva turista i građana.
-Ovdje ima toliko gostiju da ne možete povjerovati. Ovakvo čudo nisam nikad vidio. To je procesija svaki dan. Da vidite popodne kad idu na plažu, dolaze s ogromnim kuferima, a budu tu dan-dva – istaknuo je gospar Kemo Burina s kojim smo porazgovarali dok je s prijateljem nešto pomalo radio u garaži. Ovaj dugogodišnji stanovnik Nuncijate također osjeća veliku promjenu u svome naselju. -Da vam pošteno kažem, znao sam prije ovdje svakoga u dušu, i mačke i kučke, a sad od toga ništa. Doselili su sve neki drugi ljudi, nitko se ne zna, ima i stranaca. Nemamo, doduše, u naselju problematičnih ljudi što nam je ipak drago – rekao nam je Burina te se prisjetio kako je to bilo na Nuncijati kada se tek doselio. Stigao je ovamo 1970. godine i bio je među prvom četvoricom koja su u ovom naselju gradila kuće. Svi su mu se, ističe, čudili tada ‘ma, tko to baš gore gradi kuću’ jer bilo je to tada neobično.

-Bilo je to radničko naselje, imao sam baraku u kojoj sam držao strojeve i morao sam zato imati kuću u blizini puta. Ma, cirkus je ovdje cijeli život. Muči nas gore onaj prijelaz, ne možemo normalno prijeći cestu. Pretrčimo i molimo Boga da nas netko ne udari. Najavljuju nam neki plan, a sad hoće li, to je pitanje. Kod zgrade za branitelje planiraju neki ulaz i izlaz. Nadamo se da će od toga nešto biti. Problem nam je i rasvjeta, nema je skoro nigdje, a ovi glavni stupovi izgledaju kao da su postavljeni prije sto godina. Asfaltirali su nam doduše put pa je i to nešto. Prije su to bili jadi, ljudi bi proklizavali, nije se moglo alavija spuštat’ autima, davali bi gas pa bi to cvililo usred noći – rekao nam je Burina. Prije samog postavljanja asfalta i ovog su puta vrijedne ruke stanovnika Nuncijate ‘sredile’ put. Naime, prisjećaju se mnogi od njih kako su tu prije bili skalini od makadama te se nije moglo s automobilom prolaziti. Oni su ga pak poravnali i nasuli. ‘Nema ovdje sekunde mira da neće proći neki motor ili automobil, stalno je prometno’ – govori nam Burina dok od njega krećemo dalje u đir.

‘Tražit ćemo helikopter’
Za Dubrovnik se redovito kaže da ima previše skalina, a posebno se na to ‘žale’ turisti. Ali, strme uzbrdice Nuncijate nisu ni ravne skalinima. Na upravo jednoj takvoj uzbrdici susreli smo stari bračni par koji se mukotrpno uspinjao prema svojoj kući.
-Treba nam izaći do raskrižja, nije nam lako. Jutros smo krenuli u 6.30 s ‘tricom’ i išli se kupati na Babin kuk i sad se treba uspet’. Tako nam je svaki dan – ističe nam ovaj bračni par. Gospođi je 85, a njezinom suprugu 82 godine. Na Nuncijatu su doselili također sedamdesetih, a sa svojim sugrađanima dijele iste ‘boljke’ ovog naselja. Svoj smo đir nastavile dalje do jednog kraja Nuncijate odakle se pruža veličanstven pogled na Elafite, Gruž, more… Mnogi za njega kažu da je to najljepši pogled možda i u cijelome Gradu. ‘Imamo najbolji pogled, sve vidiš, samo se ne vidi Grad’ – ponosno su isticali mnogi. Usput smo sretali izvorne stanare Nuncijate, ali nisu bili voljni išta komentirati. ‘Ja sam tu otkad je Nuncijate, ali ne bih ništa komentirao. Ne želim se nikome zamjerati’, odgovorio nam je jedan od njih. Ni naše inzistiranje nije ‘upalilo’, iako smo mu pokušali objasniti kako nije riječ ni o kakvom zamjeranju, već da nas samo zanima kako ljudi ovdje žive i što ih muči. Naišli smo i na nekolicinu mladih ljudi koji su jednako reagirali. Nisu s nama željeli podijeliti svoje dojmove. ‘Nemojte mene’ i ‘Žurim na posao’ bili su njihovi odgovori iz ‘rukava’.

Ali, put nas je namjerio u kuću obitelji Avdić s kojom smo ‘pretresli’ sve ono što se na Nuncijati događa. Rekli su nam najprije da su mislili da smo ‘strankinje’ (vjerojatno jer smo šetale okolo s aparatom), a potom su nas vrlo ljubazno ugostili na svojoj taraci. Gospar Hajrudin Avdić na Nuncijatu je došao 15. rujna 1970. s 28 godina. Tada je odlučio napustiti Hercegovinu zbog male plaće koju je primao u jednoj građevinskoj tvrtki. Zadnja plaća koju je tamo primio iznosila je svega 25 tisuća tadašnjih dinara, a u Luci Dubrovnik gdje se zaposlio po dolasku, kao početnik je dobio 80 tisuća dinara. U Luci je radio sve do mirovine. Godine 1975. počeo je graditi kuću i, sagradivši prizemlje, već je u lipnju 1976. u nju i uselio. Gospar Avdić i njegova oba sina bili su dragovoljci u Domovinskom ratu što nam je ponosno istaknuo te nam pokazao svoju iskaznicu, odličje i spomenicu. Na Nuncijati jako lijepo žive, ali i oni osjećaju probleme ovog naselja kao i ostali. Oni se svakako ponajviše tiču upravo prometa.

-Najgore nam je što nemamo alavija puta. Dok je bio Vlahušić, obećao nam je napraviti put do crkve, a Franković nam je potom rekao da će ga napraviti odozdo, od autobusne stanice. Ne vjerujem da će od toga išta biti. Nas vam se ovdje svi sjete pred izbore, tada nam naveliko obećavaju ne bi li dobili glas. A, nakon izbora – ništa ili malo što ispune. Vlahušić nam je tako drž’o govore o asfaltiranju Nuncijate, a nije nam nikada asfaltirao ni jedan centimetar. Doduše, kad je došao Franković na vlast, odmah je asfaltirao cestu – priznao nam je gospar Hajrudin kojeg svi od milja zovu Hako. Njegova snaha Minka Avdić posebno nam se potužila na opasnosti koje za mještane, a posebno djecu, ‘vrebaju’ na magistrali.

-Strašno je za prijeći iz Sustjepana prema Nuncijati, ono je borba, užasno. Trebalo je napraviti pješačku stazu ili nešto što će osigurati sigurnost pješacima. Razmatra li itko više o onome pothodniku? Neka stave semafore ili pješački, barem nešto. Najstrašnije mi je ono skretanje s Mosta dr. Franja Tuđmana iz Sustjepana prema Nuncijati. Stavili su na magistrali ograničenje od 50 kilometara na sat. Kako se približavamo naselju ograničenje je 70 kilometara na sat, ali nitko to ne poštuje. Ako netko iz smjera Sustjepana naleti 150 na sat, dok ti iziđeš, može te pokupiti. Nitko od vozača nas ne poštuje. Nema na tom potezu doduše ni preglednosti. Zašto ne bi metar brda odlomili od onoga što nije pregledno, da možemo vidjeti dolazi li tko prema nama? Ovo je kao Divlji zapad. Kompletno od mosta do ovdje ništa nije riješeno. Napravili su autobusnu stanicu preko puta, ali Grad je dužan osigurati nesmetano kretanje, kako vozaču, tako i pješaku. Na Nuncijati ima 100 kuća, a oni su samo stavili znak da vozači znaju kako se u blizini nalazi igralište, kako se tuda kreću djeca, ali to nije rješenje jer to vozači ne doživljavaju. Ovo je magistrala, a ne neka lokalna cesta. Trebala bih stati na jedno 50 metara i upozoravat’ vozače da stanu da mi dijete sigurno prođe. Ma tražit ću da nam uruče helikopter! Možda će tako za nas biti sigurnije – mišljenja je gospođa Minka. Dodaje kako se na Nuncijati uvijek za nešto moralo boriti. Najprije je to bio autobus, a liniju su im uveli tijekom 90-ih. Dotad su, istaknula je, ljudi sve nosili ‘na ruke’ i pješke ‘teglili’ spenzu i sve ostalo.

-Imamo stvarno želju da Nuncijata napokon postane dio Grada. Treba nas sve motivirati. Lijepo je da smo napokon dobili butigu, to smo dugo željeli. Sigurno u naselju ima potencijala za
još štošta, samo da netko potakne ljude, da mu nešto, neke uvjete. Ovdje je toliko kuća, apartmana i podstanara. Moglo bi se nešto učiniti – rekla nam je gospođa Minka.

Vratit ćemo se u proljeće
Nakon ugodnog druženja i velikog gostoprimstva obitelji Avdić, u nastavku našeg đira odlučili smo zaustaviti neke od brojnih turista koji su se kao rijeka ‘slijevali’ niz nizbrdice Nuncijate. Tako smo ‘naletili’ na Evu i Andersa iz švedske Uppsale koji su tri dana boravili upravo na Nuncijati.
-S Nuncijate se pruža prekrasan pogled. Kada smo tek došli jednostavno sam se morala zaustaviti, fotografirati i poslati doma sliku da vidi obitelj na kakvo smo divno mjesto došli. Ipak, s prometom smo se namučili. Loše je riješen kao i drugdje. Mislim da bi cesta trebala biti šira, previše je prometno, nije sigurno za putnike – otkrila nam je svoje dojmove Šveđanka Eva. Njezinom su pak suprugu Andersu dah ‘oduzeli’ brojni skalini i uzbrdice koje nije očekivao i uz koje se nije bilo lako svakodnevno penjati.
-Sviđa nam se Dubrovnik i mislim da ćemo se ponovno vratiti u proljeće jer nam je sada prevruće i jako je velika gužva. Išli smo u povijesnu jezgru, ali smo se umorili od tolike gužve. Išli smo nakon toga na kupanje na Babin kuk i tamo nam se jako svidjelo. Bili smo i u Splitu, Trogiru, Hvaru i stvarno vam je država prekrasna – rekli su nam Eva i Anders te dodali kako pod hitno treba ponuditi neko prometno rješenje za ovaj dio Grada.

-Vjerujemo da je problem u novcu. Mnoge europske zemlje misle puno o okolišu i sličnim stvarima, ali novac je ono što ih najčešće spriječi. Govore o projektima, ali ništa se ne događa. Čini nam se da je kod vas sličan scenarij. Ipak, zanimljivo nam je ovdje bilo vidjeti da ljudi imaju uglavnom po dva automobila i to velika, luksuzna i redovito motocikl, dva na svome parkingu – istaknuli su nam simpatični Šveđani. Nakon višesatnog điravanja Nuncijatom, otišle smo pune dojmova zahvaljujući ljudima koje smo sreli i koji su nas ugostili te rado s nama porazgovarali. Ipak, osim nove butige, lijepo uređenih kuća i apartmana, nismo uočile neki drugi sadržaj koji bi možda dodatno obogatio život mještana, ali i turističku ponudu ovog predjela. Sve u svemu, ovo vrlo dinamično i u svakom pogledu prometno naselje, čeka neke bolje dane kada će se napokon obećanja koja su im dana ispuniti, a svakodnevica stanovnika i njihova sigurnost konačno doći ‘na svoje’.

Tekst i foto: Maria Prkut i Leona Rašica

Iz tiskanog izdanja od 31. srpnja 2019.

Pročitajte još

TRIBINA POKRENULA BROJNA PITANJA Je li sustav zaboravio branitelje?

Dulist.hr

Lukša Peko seli u novi atelje. ‘Hvala Gradu, ali moram poći’

Maria Prkut

Polaganjem vijenaca u more odana počast poginulim mornarima

Zvonimir Pandža

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija