Natrag
26.4.2019 11:55

facebook

twitter

google

rss

dulist

NIKOLA NALJEŠKOVIĆ NALE O književniku i astronomu, po kojem se zove jedna ulica Grada

20.1.2016 @ 22:44 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Nakon što smo ušli u još jednu Novu u godinama naših života sa ‘region – nacionale pevaljkom’ Sevkom, koja baš i nije dala truda tu noć ni opravdala veliki neopravdano uloženi gradski novac, pitam se tek jel’ kome palo na pamet smanjit joj honorar zbog očitog ‘nezalaganja’, ove nedjelje odoše i ‘event kućice’ sa Straduna, čime su i dani novogodišnjih festa došli kraju.

O tim kućicama i mjestu za njih svakako bi se do naredne Nove trebalo pametnije promislit, jer Stradun je ipak obilježje i saloča života Grada, a ne neka kafanska palanka. Ima još nešto za kraj, ove nedjelje posjetio nas je i ‘pravi’ Djed Mraz, onaj iz Laponije. Valjda organizatorima tog ‘eventa’ ovaj naš domaći Djed Mraz kojeg je iznova pred Božić ponudio Kera i Nazbilj ekipa nije pravi ni ‘nazbilj’! Bi što bi i bit će što će već bit, prođe još jedna festa, a pred nama je najvažnija Festa Grada, ona Svetog Vlaha, te se između festa, ovaj ‘siromašni’ siječanj redovno prazna špaga, lagano vratimo u našu svakodnevnicu. Prijestupna je godina, pred nama i godina naše 13 – te Vlade. Iako je zapravo svaka ta Vlada tek ‘prolazna nepogoda’ za običan narod, podatci su to za dobro razmislit’! Ima jedna stara poslovica koja kaže: ‘Na mostu se ne gradi kuća’, što god promislili o tome, ali svašta nas čeka u ovoj Novoj koja je tek počela. Živimo u vremenima ograničene slobode kretanja, elementarnog prava svakog čovjeka, malo tko igdje smije putovati zbog straha od bomba ovih ISIS luđaka kojih je Europa puna. A nas na početku čeka ulazak u još jednu ulicu Grada, znanu nam po publicitetu s lijeva na njenom početku, gdje često zastanemo za vidjet tko više nije s nama. Ulica je to Nalješkovićeva, po još jednom znanom liku stare i velike Republike, značajnom po puno toga, ali i po tome što je upravo on osmislio ‘prijestupnu’ godinu.

Život pun nedaća
Nikola Nalješković, znan i po svojim nadimcima Nale i Živon, rodio se u bogatoj dubrovačkoj trgovačkoj obitelji tog vremena po zapisima između 1505. i 1508. godine, a umro u prosincu 1587. godine u svom rodnom Dubrovniku iz kojeg je za života rijetko i tek na kratko odlazio. Znan nam je i kao član tada vrlo štovanog bratstva Antunini, kojem je pripadala i njegova obitelj, ali svakako i kao vrlo značajan starohrvatski književnik, učeni pučanin, te matematičar i po svojim istraživanjima posebno po stare dane vrlo važan astronom svoga doba. Sve svoje škole završio je u Dubrovniku, rano ostaje bez oca koji umire 1527. u vrijeme jedne od nekoliko kuga koje su poharale Dubrovnik, te preuzima brigu o obitelji, kao i o obiteljskim trgovačkim poslovima. Zapisano je kako je tih godina kao mladi trgovac putovao Sredozemljem, ali bez puno koristi, te je 1538. objavio bankrot dotadašnjeg trgovačkog poslovanja. Tih godina puno toga nije mu išlo na dobro, zbog neriješenih financija završava u zatvoru, gdje provodi punu godinu dana, ali i napušta ga dotadašnja zaručnica Lukrecija Zuzorić. Iz zapisa o njegovu životu čitamo i kako ga je njegova Lukre napustila za vrijeme svadbene povorke pobjegavši iz budućeg života s njim ravno u samostan! Nakon izlaska iz zatvora i svih tih nedaća, radi kao pisar u državnih službama tadašnje Republike, te jedno vrijeme i kao mjernik – geometar u okolnim dubrovačkim mjestima. Konačno se 1550. i oženio za blisku rodicu Niku Nalješković, koja ni prezime nije morala mijenjati, s njom nije imao djece, ali je dobio dobar ženidbeni miraz, te je ostatak života proveo financijski bezbrižan baveći se književnošću i astronomijom, zbog čega je i važan za našu povijest.

Književna dijela
U tim zrelim godinama svojim književnim radom Nalješković je ostavio veliki trag za cjelokupnu hrvatsku književnost. Značajan je prije svega, po mišljenju mnogih koji su o njemu pisali, što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao ‘hrvatskim’, ističući hrvatsko ime; ‘tim narod Hrvata vapije i viče’. Jedan je od zadnjih srednjevjekovnih pisaca rane dubrovačke književnosti koji je svoja djela pisao poluštokavsko – čakavski, točnije jekavskom čakavicom, govor kojeg u današnja vremena jezikoslovci bilježe tek rijetko kod starijih na Lastovu i Janjini na Pelješcu. Jezikoslovci na ovu temu bilježe i kako bijegom i selidbom pred Turcima tog vremena u tada slobodni Dubrovnik veliki broj izbjeglica iz zaleđa sa sobom donosi i štokavicu, koja lagano prevladava narednih godina, javni govor postaje sve više štokavski, što je vidljivo već u djelima mlađeg Marina Držića. Iza sebe Nalješković nam je ostavio veliki broj poslanica, pisama – pjesama u stihu upućenih mnogima, posebno velikom hrvatskom piscu Hvaraninu Petru Hektoroviću, s kojim se redovno dopisivao i koji ga je i posjetio u Dubrovniku. Taj susret svakako ima veliki značaj, Hektorović je boravio desetak dana u Dubrovniku, domaćin mu je bio Nalješković, upoznao je mnoge tadašnje dubrovačke pisce, a dosta vremena je proveo i sa Vetranovićem, tada najštovanijim dubrovačkim piscem. Svoje kancone, ukupno 178, pisao je tada popularnim petrarkističkim stilom, sabravši ih u tri ciklusa; Pjesni ljuvene, Pjesni bogoljubne, te ponajbolje Pjesni od maskerate. U njima je na satiričan i vrlo oštar način opisivao tadašnji Dubrovnik, posebno plemstvo i vlastelu koju očito kao Antunin nije volio, dok su mu ‘Maskerate’ nabijene vrlo otvorenom erotikom. Značajan je i po svojih sedam ‘bezimenih’ komedija, koje je ‘nazvao’ tek rednim brojem, a koje su također na svoj način velika kritika tadašnjeg dubrovačkog plemstva, te su na svoj način i značajan doprinos hrvatskoj dramskoj književnosti.

Afera plagijata
Za Nalješkovića je svakako zanimljiva još jedna priča, ona o prvom plagijatu u hrvatskoj književnosti i aferi koja je iz nje nastala, priča u koju su upleteni on, Vetranović i tada mladi Marin Držić, o čemu smo pisali u priči o velikom Mavru. Nalješković je živio u isto vrijeme kad i Vetranović i nešto mlađi Marin Držić, s prvim je prijateljevao i surađivao, ali s mlađim Držićem nije imao nikakav kontakt. Iako su živjeli u istom gradu u isto vrijeme, tek su ih dijelile neke godine, nikad nisu surađivali, čak ni tada popularne poslanice nisu slali jedan drugom. Nalješković je bio veliki prijatelj sa Marinovim bratom Vlahom Držićem, kojeg posebno hvali u svom znanom dijelu o astronomiji, zatim Nalješkovićeva supruga – rodica Nika bila je sestra Jele, supruge drugog Marinova brata, Vicka Držića, ali njih dva očito nisu bili ‘u dobre’. Nisu bili ni ‘poetično’ bliski, mlađi Marin redovno je kritizirao Nalješkovićev književni rad smatrajući ga piscem ‘blago slatkaste lirike’. U svojim djelima jedan drugog nikad nisu hvalili, dapače ni spomenuli. Po nekim osvrtima teoretičara dubrovačke starije književnosti, upravo je Nalješković napao Držića da je plagirao Vetranovića u svojoj ‘Tireni’, iz čega je i nastala spomenuta afera. Vetranović je tada branio mladog Držića, a odgovor, po nekima čak i samog Držića, došao je kao napad na Nalješkovića kako je zapravo on plagirao Vetranovića u svojoj Komediji broj III. Svakako, ova afera zvana ‘Tirena’, prvi navodni plagijat hrvatske književnosti, još više je udaljio dva značajna dubrovačka pisca, koji su i dalje šutke živjeli jedan pored drugog u istom gradu.

Reforma kalendara
Uz književnost, Nikola Nalješković se veći dio svoga života bavio i astronomijom, 1579. godine objavio je u Veneciji na talijanskom jeziku traktat u dijaloškom obliku ‘Razgovor o nebeskoj sferi / Dialogo sopra la sfera del mondo’. Posvetio ga je dubrovačkoj vladi, koja ga je za to nagradila dragocjenom srebrenom posudom. Ova knjiga mu je donijela toliku slavu da ga je Papa Grgur XIII pozvao da sudjeluje u raspravi o reformi kalendara. Kako je Nalješković već tada bio suviše star za putovanje u Rim, poslao je svoj pisani prilog, koji je po jednom zapisu bio dočekan aplauzom i oduševljenim uzvicima svih okupljenih. Nalješković je zastupao mišljenje kako bi se tadašnji kalendar trebao ispraviti uvođenjem ‘prijestupnog dana’, samim tim i ‘prijestupne godine’! Problem je bio što je tada godina zapravo trajala 346 dana, 6 sati, 48 minuta i 46 sekundi. Papa Grgur XIII 1582. godine okuplja astronome, naučnike i matematičare kako bi riješili taj problem, jer je Cezarova godina kraća od sunčane godine i svakih 128 godina se stvarala razlika od jednog dana. Do tada stvorilo se već 10 dana razlike, te Papa iz tog razloga predlaže izmjenu kalendara. Nalješković je poslao prijedlog o rješenju problema na 26 stranica koji je zapravo i prihvaćen u potpunosti, a novi je kalendar izglasan 5. listopada 1582. godine. Prvi njegov princip je bio da se sa 5. pređe na 15. listopad, kako bi se nadoknadilo tih 10 ‘nestalih’ dana. Tisućljetne godine tako su postale prijestupne, kada se rezultat dijeljenja sa četiri završava nulom. Već 1600. bila je prestupna, također i nama bliža 2000. godina. Time je spriječeno da se stvara razlika, tek za nekih 2600 godina će se stvoriti razlika od jednog dana. Dubrovačka republika, Venecija i druge talijanske države prihvatile su taj kalendar veoma brzo nakon donošenja, a narednih godina i mnogi drugi, te je naš Nalješković zapravo autor pojma ‘prijestupne’ godine u koju smo upravo ušli.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana