Predstava „Kralj Lear“ Šerbedžijinog Teatra Ulysses idućeg vikenda odigrat će se u sklopu „Dubrovačkih Ljetnih igara“, a lokacije će između ostalih biti i na „Skalinama od dominikanaca“ te taraci tvrđave „Ravelin“.
Tako, naime, stoji u najavi predstave „Kralj Lear“ u Dubrovniku na službenoj stranici Teatra Ulysses, prepunoj grešaka, a zapravo neznanja o Gradu. Već u samom naslovu „’Kralj Lear’ gostuje na Dubrovačkim Ljetnim igrama“ pronalazimo neistinu, budući da je festivalska zastava spuštena prošlog ponedjeljka. Drugo što bode oči jest krivi naziv festivala (Ljetni s velikim Lj?), čijim dijelom su tako rado htjeli biti, a ipak nisu. No dobro, netko će reći: nemojmo im zamjeriti, možda je riječ o ‘tipfeleru’.
Ipak, dokaz da autor teksta zbilja ne zna službeni naziv festivala koji se u Dubrovniku tradicionalno održava već 65. ljeto može se naći u samom tekstu najave, gdje se komodno ostavljaju sva tri mala slova (‘dubrovačkimk ljetnim igrama’).
Nadalje, u opisu lokacija na kojima će se predstava odigrati pogrešno se navode „Skaline od dominikanaca“. Osim što nisu skaline, već skalini (ali to možda ne mora znati baš svatko izvan Dubrovnika), autor opet promašuje velika i mala slova pa veliko stavlja na ‘Skaline’, a malo na ‘dominikance’. Eh, što bi mu na to rekao naš Ibrica…
A onda – biser! Iduća lokacija bit će taraca tvrđave ‘Ravelin’! Pa iako se, tehnički gledano, svaka samostalna isturena utvrda u fortifikacijskom smislu zove revelin ili ravelin, minimum znanja o Dubrovniku i njegovim svjetski poznatim zidinama bio bi sasvim dovoljan da se tvrđava na istočnom ulazu u povijesnu jezgru nazove pravim imenom.
Na stranu što se ovaj projekt kao ‘strateško mjesto nacionalne kulture’ već godinama izdašno financira iz državnog proračuna (400 tisuća kuna godišnje zadnje dvije godine – novac hrvatskih građana, time i građana Dubrovnika) i što će im Javna ustanova Dubrovačke ljetne igre odraditi gotovo čitav tehnički dio posla (tzv. koprodukcija – novac građana Dubrovnika).
Samo ovaj jedan tekst, ova nepismena najava jedne predstave, govori dovoljno o Šerbedžiji, njegovom teatru, a zapravo najviše o nama samima.