U odnosu na zadnje izmjene i dopune Zakona o sigurnosti prometa na cestama (“Narodne novine” br. 70/19.) opća i stručna javnost uglavnom je bila fokusirana na povećanje novčanih kazni za određene prekršaje, dok su po strani ostale druge izmjene i dopune, pa tako i odredbe članka 229. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a što je upravo predmet ovoga članka.
U situacijama kada vozač nije neposredno zatečen na mjestu počinjenja prekršaja, primjerice kod nepropisnog parkiranja, odnosno kada je uz upotrebu odgovarajućih tehničkih uređaja zabilježena nepropisna brzina kretanja vozila ili neki drugi prekršaji iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama (“Narodne novine” br. 67/08., 48/10.-Odluka USRH, 74/11., 80/13., 158/13.- Odluka i Rješenje USRH, 92/14., 64/15., 108/17 i 70/19. – dalje: ZSPC), naknadno se prema registarskoj oznaci vozila utvrđuje vlasnik vozila i dostavlja mu se obavijest o obvezi dostave podataka o osobi kojoj je vozilo kritične prigode dao na upravljanje (popunjavanje formulara “Podaci o vozaču” traženim podacima). Često su u takvim slučajevima vlasnici vozila dostavljali podatke o više osoba (primjerice svoje podatke i podatke od pojedinih članova obitelji) koje su toga dana upravljale njihovim vozilima, pa tako i podatke o osobama koje prebivaju izvan RH, a što je stvaralo poteškoće u provedbi prekršajnih odredbi ZSPC-a u slučajevima kada, dakle, vozač koji je počinio prekršaj nije identificiran na mjestu počinjenja prekršaja. Upravo posljednje izmjene i dopune ZSPC-a nastoje dati rješenje za onemogućavanje ovakve prakse vlasnika vozila, pri čemu je povećan i iznos novčane kazne za nedostavljanje podataka o osobi koja je upravljala vozilom.
Odredba članka 229. stavka 3. izvornog ZSPC-a (“Narodne novine” br. 67/08.) propisivala je da je vlasnik odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno dužna na zahtjev policijskog službenika dati vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje. Kasnijim izmjenama i dopunama ZSPC-a iz 2011. (“Narodne novine” br. 74/11.) ista odredba je dopunjena na način da je vlasnik, odnosno, odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno bio dužan, osim na zahtjev policijskog službenika, sada i na zahtjev službene osobe jedinica lokalne samouprave (prometnog redara) koja obavlja poslove iz članka 5. stavka 4. ovoga Zakona (poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila), dati vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje. Kroz cijelo to vrijeme, odnosno do zadnjih izmjena i dopuna, prekršajna odredba članka 229. stavka 7. ZSPC-a propisivala je novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 do 5.000,00 u slučaju da vlasnik vozila, osoba kojoj je vozilo povjereno ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, s tim da su izmjenama i dopunama iz 2014. (“Narodne novine” br. 92/14.) u istu prekršajnu odredbu dodane riječi: »u roku od 15 dana,«. Na ovom mjestu možemo dodati kako je taj prekršaj od 1. lipnja 2013., kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (“Narodne novine” br. 39/13.), ušao u režim obaveznog prekršajnog naloga, a što je za sobom donijelo i određene posljedice, sukladno mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona (primjerice: trogodišnji zastarni rok, nedopuštenost žalbe protiv prvostupanjske presude).
Međutim, Rješenjem problematike prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama iz 2019. koji je na snagu stupio s 1. siječnja 2020. je člankom 40. ZIDZSPC-a mijenjan članak 229. ZSPC-a, a s ciljem nalaženja modusa da se onemoguće vlasnici vozila da dostavljaju podatke o više osoba koje su upravljale njihovim vozilom na dan kada je počinjen određeni prekršaj iz ZSPC-a, s čime se nastoji povećati efikasnost procesuiranja i sankcioniranja prekršaja i samih prekršitelja. Tako sada odredba članka 229. stavka 3. trenutno važećeg ZSPC-a propisuje: „Vlasnik vozila dužan je, na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave koja obavlja poslove iz članka 5. stavka 4. ovoga Zakona, dati vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, a pritom se dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje.“
Ovom promjenom bi trebao biti riješen prijepor u slučajevima dostave podataka za više osoba, odnosno trebala bi predstavljati modus kojim bi se onemogućilo vlasnike vozila da dostavljaju podatke o više osoba koje su upravljale njihovim vozilom na dan kada je počinjen određeni prekršaj iz ZSPC-a, što implicira zaključak kako su sada prema tako dopunjenoj odredbi vlasnici dužni dostaviti podatke o točno određenoj osobi koja je kritične prigode upravljala njihovim vozilom. Dakako, da se onda i od ovlaštenih tijela očekuje da u što kraćem vremenu od utvrđivanja određenog prometnog prekršaja od vlasnika vozila zatraže davanje vjerodostojnih podataka o osobi koja je upravljala njihovim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, te da se na taj način otkloni problem proteka vremena od počinjenja prekršaja do traženja podataka o vozaču. K tome, očekuje se da se i sudska praksa uskladi s ovakvom izmijenjenom odredbom članka 229. stavka 3. ZSPC-a.
Osim toga, važno je istaknuti da je izmijenjena i odredba članka 229. stavka 7. ZSPC-a na način da je povećan iznos novčane kazne za prekršaj nedostavljanja podataka o osobi koja je upravljala vozilom. Naime, prema izmijenjenom članku 229. stavka 7. ZSPC-a, za razliku od ranije kada je bila propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 5.000,00 kuna, sada je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit za prekršaj vlasnik vozila ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Na ovaj način isti prekršaj izlazi iz režima obaveznog prekršajnog naloga, a što za sobom donosi i određene posljedice, sukladno mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona (primjerice: četverogodišnji zastarni rok, dopuštenost žalbe protiv prvostupanjske presude).
Više pročitajte ovdje.