Slušni aparat

Najprodavaniji album u irskoj povijesti

Da biste dodirnuli zvijezde vrlo često morate puzati u blatu. To je na svojoj koži osjetio i David Gray, vlasnik najprodavanijeg albuma u irskoj povijesti. Možda bi čovjek na prvu promislio da titula nacionalnog broja jedan pripada jednom od remek djela grupe U2 ili, primjerice, lepršavom etno-popu The Corrsa, ali ne, albumi rock mesija iz Dublina zauzimaju četvrto i petnaesto mjesto, a muzikalna obitelj Corrs uspjela se učvrstiti tek na 12. mjestu. David Gray čak nije ni Irac, rođen je u blizini Manchestera, a ako pripadate mlađim generacijama, ne grizite se što za njega nikada niste niti čuli. No, bez obzira na to uz Davida Graya veže se jedna od najljepših priča o uspjehu u modernijoj povijesti popularne glazbe, gotovo jednako zadovoljavajuća kao ona u kojoj je Reprise Records (podružnica Warnera) odbio objaviti ‘Yankee Hotel Foxtrot’ grupe Wilco koji su se onda sa snimljenim albumom uspjeli izvući iz ugovora i godinu dana kasnije isti objaviti za Nonesuch Records, također podružnicu Warnera, koji su na koncu isti album (veliki komercijalni i kritički uspjeh) platili dvaput, jer dvaput je dvaput.

Mladić s gitarom i folk-rock pjesmama. Nije baš recept koji u povijesti nije isproban, još od doba Boba Dylana, jednog od temeljnih uzora Davida Graya. Prvijenac ‘A Century Ends’ Gray je za Virgin Records objavio 1993. godine, a nasljednika ‘Flesh’ godinu dana poslije. Iako je doživio određeno prepoznavanje u krugovima štovatelja singer-songwriterskog izričaja ozbiljniji uspjeh mu je izmicao pa su mu se u Virginu zahvalili. Idući album, ne bez sarkazma, nazvan ‘Sell, Sell, Sell’ objavio je 1996. za eMi. Prolazi nešto bolje od prethodnika, ali nedovoljno dobro da bi ispunio očekivanja izdavača pa se Gray, tada 28-godišnjak, drugi put u dvije godine nalazi bez ugovora, a to znači i bez sredstava za iole dobar studio. Kao protagonist blues pjesme Jima Morrisona s albuma ‘L.A. Woman’ koji je toliko dugo bio na dnu, Davidu Grayu nije preostalo ništa drugo nego da se zaključa u svoj londonski stan s gitarom, pianom i samplerom te da prilično ogoljene pjesme, koje je snimio uz pomoć prijatelja i multi instrumentalista Craiga McClunea, objavi samostalno na vlastitoj etiketi iHt Records.

Aha, pomislili ste, trud se isplatio i sad je sigurno uspio. Ne, ni to nije upalilo. Top listama su 1998. godine vladali Fatboy Slim, Robbie Williams, Madonna, Celine Dion, All Saints, Five, Aerosmith i Matchbox Twenty… i nitko nije mario za ogoljene, emotivne pjesme još jednog tipa s akustarom. Nitko, osim iz nekog razloga Iraca, jer album ‘White Ladder’ probija samo top ljestvice u toj državi, ali globalno malo je tko čuo za Davida Graya. I tako dolazimo do konstatacije s početka teksta o zvijezdama i blatu, a da bi priča bila i činjenično točna u nju uvodimo i prijatelja. Da, nekada je prijateljska ruka sve što trebamo, a Davidu Grayu pružio ju je američki kolega Dave Matthews s kime je Gray nekoliko godina ranije bio na turneji promovirajući album ‘Sell, Sell, Sell’. I tako naša priča postaje vrijednom pripovijedanja. Dvije godine nakon što je Gray samostalno objavio svoj četvrti album, Dave Matthews ga s kataloškim brojem 001 reizdaje na svojoj novoosnovanoj etiketi ato Records i gle čuda – ‘White Ladder’ preko noći pronalazi put od uspjeha i postaje svačiji omiljeni album, a reizdanja singlova ‘Babylon’, ‘Please Forgive Me’ i ‘This Year’s Love’ te kasnije ‘Sail Away’ osvajaju top liste i srca obožavatelja diljem svijeta, uključujući tržišta u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. Ono što je najvjerojatnije u toj priči je da nitko ne zna zašto. Uspjeh se jednostavno dogodio, objašnjenja nema.

Ono što ‘White Ladder’ izdvaja od dotadašnjih uradaka Davida Graya jesu elektronski premazi većine pjesama na koje se autor bez benda i studija vrlo vjerojatno odlučio iz ekonomičnih razloga, no bez sumnje dijelom se radilo i o stilskom odabiru po uzoru na tada vrlo zamijećene izvođače Beth Orton i pogotovo Everything but the Girl koji su magistrirali tzv. folktronicu. Kako onda tako i danas, ‘White Ladder’ zvuči kao ultimativni album te 1998. godine, ili 2000., ovisi kada ste ga prvi put čuli. No, ako do sada niste, uronite u jedinstveni album koji je u Irskoj osim spomenutih U2 i The Corrs, prešišao Abbu i Beatlese, Michaela Bublea, Oasis i Coldplay, Adele i Eda Sheerana…i još uvijek nosi krunu najprodavanijeg albuma ikada.

Pročitajte još

Finska – država s najviše metal bendova

Ivan Jelčić

Djevojka koju su zvali Glas

Petar Ipšić

Nikad nije prerano za album godine

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija