Peškafondo

Moja Hrvatska

Lijepa je bila moja Hrvatska posljednjih dana. Ljepša nego inače. Sva ponosna, rascvjetala i nasmijana. Ponosna i velika, ponosna i bezbrižna, ponosna i ponizna, ponosna i puna zajedništva. Jedinstvena. Kao rijetko kada. Još od ‘95., od ratne Oluje se nije osjetio takav domoljubni naboj. I sve to zbog Vatrenih, zbog povijesnog uspjeha, zbog nogometa. Proslavili smo srebro kao zlato.

I Dubrovnik je slavio. Izašao na ulice i napokon pokazao svoju dušu. Zaboravio barem nekoliko dana na apartmane, na cruisere, na gunđanje zbog gužve, na nedostatak parking mjesta, na bahate taksiste, na zaradu. Dubrovnik je tih dana bio jednostavan i otvoren, mali, a veliki Grad. Svjestan svoje veličine, nasljeđa, a pritom skroman i pun mjere. A sve to nam se posljednje desetljeće zagubilo, dok smo u trku pokušavali zgrnuti što veći profit.

I sad slijedi otrježnjenje i povratak u stvarnost. I veliko pitanje. Hoćemo li uspjeti zadržati ovaj neopisiv osjećaj i pretočiti ga u zbilju. Ili…? Ili ćemo se vratiti u brutalnu kolotečinu u kojoj nam političko-birokratski aparat diktira ritam življenja. Guši nas i nameće ljudima mrska lica, pravi od njih nezadovoljnike, čangrizave starce. Od sutra ćemo opet pričat o politici, političarima, porezima, novim zakonima koji su zadnjih dvadesetak dana ispod ‘radara’ izglasani u Saboru. Bit ćemo šokirani, mrzovoljni, opet umorni, pesimistični. Zatvoreni i u svom filmu. Ovdje u Gradu brojat će se euri i planirati kupovanje novih ‘kvadrata’ koje će se za sljedeću sezonu pretvoriti u apartmane. Po Slavoniji će se, nažalost, brojati prikupljene boce, one koje su potrebne za preživljavanje.

A Hrvatska može bolje. Zaslužuje sanjati otvorenih očiju. To smo dokazali. I tako nam malo treba poticaja. I bilo bi dobro 15. srpnja 2018. zapamtiti kao dan, ne samo najvećeg sportskog uspjeha u našoj povijesti, već dan kad je Hrvatska pokazala da može, zna i umije bolje. Da zaslužuje živjeti ljepše. Može stvarati ponosnu Hrvatsku kojoj se cijeli svijet divi.

Baš tog 15. srpnja 2018. Hrvatska je dobila novu priliku. Jednu intravenoznu injekciju pozitive i samopoštovanja. Stvorila je temelj za prekretnicu i sad je na političarima da ju iskoriste. Da na valu optimizma čestito i ponizno počnu voditi svoj narod. Kao Dalić Vatrene. Bez fige u džepu, politikanstva, političkog podmetanja, guranja podobnih, a ne sposobnih i potkradanja kakvim nas već desetljećima doje i opterećuju.

Vatreni su na pozornici na glavnom zagrebačkom trgu pred po’ milijuna razdraganih lica grlato zapjevali – ‘ovdje nitko nije normalan’, a oni (političari) će stvarno biti nenormalni propuste li ovu priliku. Jer možda nam je posljednja. Nakon ovog Hrvatska može biti i ostati bolja! Ili će generacije sa sjetom pričati – bila jednom jedna Hrvatska, jednom davno bio je i 15. srpnja 2018., dan kad smo bili ponosni.

Adio vam

Pročitajte još

Tragikomedija u 6 činova

Barbara Đurasović

Suspenzija i indokrinacija

Barbara Đurasović

Trebinjci, Sirijci, Filipinci…

Barbara Đurasović

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija