Kako da se čovjek postavi u slučaju nemira, većih geopolitičkih sukoba, ili izraženije ekonomske krize? Kako da odgaja djecu za 21. stoljeće?
Za “rast” nekih zapadnih ekonomija idealan obrazac je “Disneylandsistem” dr. Vlahušića:
1) STVARAJ DOJAM DA SE NEŠTO RADI – najbolje ulagati u infrastrukturu, gdje uvijek ima posla, a troškovi su nepredvidivi
2) Ako sam sebe ne hvališ, tko će te hvaliti?Misli pozitivno i ulazi hrabro u dubiozne projekte(riječ dubiozno ne dolazi od Dube)
3) Uslugama i zajedničkim interesom od političkih protivnika i medija stvori saveznike. Daj i narodu kakvu igračku.
4) Uđi u izvor novca, jer novac je politička moć. Gradonačelnik se bistro bori za kontrolu zidina, zlatnu koku (ne zlatno tele) Grada
Velike sile se također bore za kontrolu banaka,monopol na tržištu,rude i energente, vodu, komunalna poduzeća, kontrolu medija, kontrolu važnih geopolitičkih točaka, (npr.Gibraltar, Krim, Panama, Tajvan), kontrolu proizvodnje i distribucije hrane, kontrolu političkih stranaka, aktivista, revolucionara…
Jedan od ciljeva “igre” je ovladati većom količinom plemenitog metala; jer novac u opticaju davno već nema pokrića. Slabići poput država u tranziciji prodaju bagatelno svoju supstancu i resurse, javna poduzeća, banke i hotele, zlatne rezerve, uništavaju domaću industriju, obrtnika i seljaka.
Zauzvrat postaju klijentelističko konzumerska društva gdje inteligencija bježi u inozemstvo, omladina u hedonizam, virtualne igre i drogu, srednja generacija u alkoholizam i antidepresive.
Što dakle sa djecom?
Roditelji moraju djelovati složno, posebno na kućnom redu koji se dosljedno sprovodi. Pravila moraju postojati (kao i zakoni u državi), jer bez njih se većina djece (i odraslih) izopači (preosjetljivost, razmaženost, egoizam, pretjerani hedonizam, neodgovornost, povodljivost, nezrelost…)
Na selu je lakše uključiti dijete u svijet rada, ipak i u gradu se može makar odrediti vrijeme za kućne obveze i učenje. Nužno je kontrolirati sadržaje koje dijete prati preko Interneta, kao i ograničiti vrijeme na TV, Internetu, mobitelu i slično. Alternativa tehnologiji je u kvalitetnom sadržaju, kao što su Muzička škola,sport, izleti u prirodu, druženje, razgovor, klasične igre.
Nažalost, naše školstvo zapostavlja odgoje (likovni,tehnički,glazbeni,tjelesni), a naglasak je na znanju, dok je pedagoški aspekt zanemaren i ograničen.
Što god pojedini čovjek mislio o religiji, ona može biti snažan način da se prevlada nihilizam, egoizam i nemoral, ali pri tome treba shvatiti da su svećenici (i popovi, hodže, pastori… )ipak samo ljudi i da dio njih (kao i nas) poslu pristupa šablonski.
Pri odabiru igračaka, slika, knjiga i drugog, treba voditi računa da je dobro ono što pomaže rastu i razvoju, a ne ono što pasivizira, ili je stvar prestiža, mode i sjajne ambalaže. Uvijek kvalitet staviti ispred kvantiteta!
Manja djeca neće shvatiti da je Pinocchio ili Mali princ metafora, ali će C.B Lewis sa npr”Čarobnjakovim nećakom” jasno istaknuti dobro i zlo.
Isti autor je dobar za “tinejđere”,npr.”Pisma starijeg đavola mlađem”, gdje sustavno iznosi kroz “savjete” iskusnog zlotvora pomoćniku kako se sve napada na ljudsko dostojanstvo i sreću.
Postoje knjige koje otrežnjuju, poput Naomi Klein “Doktrina šoka” ili Colemana, autora” Diplomacije prijevarom”.
Dr. Daniel G.Amen izvrstan je primjer za mladež, jer njegove knjige tumače funkcioniranje ljudskog uma i zorno prikazuju djelovanje opijata (droga) na mozak.
Ako ni to ne pomogne, ostaje evanđelje po Luki, strpljiva nada da će se grešnik vratiti; u težim slučajevima pomoću psihijatara, liječnika i komune.
Dobro je i mladima ukazati na posljedice nepromišljenosti u konzumaciji opijata ili prometnim nesrećama, bilo kroz svjedočenja onih koji su sebe (i druge)unesrećili,bilo kroz statistike, posjete liječilištima i slično.
A vi osobno u krizi možete imati uređeno zemljište na selu, prekvalificirati se, raditi dodatni posao, možda i promjeniti boravište (dobro je imati zanat ili govoriti odlično strani jezik) i poboljšati standard. Gradovi, posebice veći, neće moći u budućnosti osigurati kvalitetnu egzistenciju stanovništva. Promjena navika jest najbolja investicija, što znači manje kartica, mobitela, kavana, kladionica, putovanja, te skromniji automobil.
P.S. Naravno, reći ćete, tko je taj da nam pametuje?
Odgovaram – grešnik, dame i gospodo, koji je udario glavom o zid činjenica, izvukao pouke i nastavio tražiti ispravan put.
Kaže Konfucije: “Nije sramota pogriješiti, istinski sramotno je ustrajavati u greškama”.
Teo Trostmann