Natrag
21.4.2019 00:05

facebook

twitter

google

rss

dulist

KONAVLJANIN MATIJA NOVAKOVIĆ Mojih mjesec dana na ‘Putu svetog Jakova’

11.4.2019 @ 18:52 Hrvoje Curić dulist IN
5;5

Podijelite:

Matija Novaković Konavljanin je koji se prošlog ljeta odlučio za hvalevrijedan pothvat. Naime, odlučio se prijeći Put sv. Jakova. Pješačka je to ruta od 800 kilometara koja prolazi kroz jug Francuske i Španjolsku, primarno hodočasnička ona je zahtjevna, izazovna, ali i, kako i sam kaže, iskustvo života. S DuListom je podijelio svoje iskustvo na hodočašću.

Možete li našim čitateljima objasniti što je zapravo ‘Put sv. Jakova’?

Camino de Santiago je originalni naziv za taj put. U prvom redu to je hodočašće kojim bi vjernici trebali ići putem sv. Jakova i pokloniti se njegovom grobu i moćima u Santiago de Compostellu. Taj put zapravo nije linearan, on ima više pravaca poput sjevernog, srebrenog ili portugalskog. Najduži je francuski put, dug 800 kilometara. Zove se tako jer je polazišna točka zapravo sami jug Francuske. U prvom danu tog puta prelazite Pirineje i idete prema samom sjeveru Španjolske do katedrale sv. Jakova.

To zvuči kao strašno dug put, koliko dugo je potrebno za prijeći ga?

U principu se on prijeđe za nekih mjesec dana. To bi značilo da u prosjeku pješačenjem prijeđete između 25 i 30 kilometara. Povoljno je što kada čovjek dođe tamo nema ništa organizirano. Nema nekih turističkih vodiča i nekoga da vas vodi za ruku. Morate se sami organizirati, ali i sami sebi postavljate tempo. Vi ste ta osoba koja bira svoj put, brzinu pješačenja, mjesta koja ćete posjetiti kao i kada ćete spavati.

Kako ste se odlučili za tu veliku odluku da pođete na ovaj put?

To je zaista velika odluka i trebalo mi je neko vrijeme da se odlučim krenuti. Čak pet godina prije nego li sam se uputio puno sam istraživao o njemu i razmišljao, a saznao sam za njega prije deset godina. Dvije godine sam planirao i kada se sve poklopilo krenuo sam na put.

Koga sve možemo sresti na Putu, radi li se isključivo o vjernicima hodočasnicima?

Po mom iskustvu ljude koje sretnete na putu možete, manje-više, smjestiti u tri kategorije. Prva kategorija su ljudi koji su vjernici, koji idu na njega iz vjerskih i duhovnih razloga. Druga bi bila poprilično velika kategorija ljudi koji su su došli do određene točke u životu kada se žele osamiti i hodajući tim putem srediti sebe i svoj život, ili taj put rade jer su bolesni pa traže spas. Treća kategorija, nažalost najveća, to su čisti avanturisti. To su grupe ljudi, mahom mladih i studenata koji jeftino borave po hodočasničkim hostelima i prate taj put više iz razloga dobrog provoda. Najčešće smetaju drugim hodočasnicima koji su na njemu iz nekih ‘viših’ razloga.

No osim osobnih razloga, Put sv. Jakova je zapravo nešto prelijepo za vidjeti zar ne?

Tako je, jer put je 1993. proglašen UNESCO-ovom svjetskom kulturnom baštinom. Ne zato što ljudi pješače, već jer je od 11. stoljeća, kada je utemeljen, na njemu napravljeno preko 2000 vjerskih i svjetskih objekata, bolnica i sličnog. On obuhvaća nevjerojatne krajolike i arhitekturu. Kako čovjek njime prolazi zaista ne može ostati ravnodušan, od vinograda do ravnica i predivnih šuma.

Kakva su Vaša iskustva s drugim ljudima na putu?

Što se tiče lokalnog stanovništva oni su jako dobri domaćini i skoro uvijek će vam se javiti s pozdravom ‘Bon camino!’ što znači ‘Sretan put!’. Mislim da su i oni svjesni koliki značaj za njihova mala mjesta i sela ima Put i koliko turistički pomaže. Što se tiče ljudi koji hodočašće, napomenuo bih kako sam putem sreo jednu obitelj iz Osijeka s kojom sam imao lijepo iskustvo, a većina ljudi odmah ima poštovanje prema vama kao suputniku.

Put je dug 800 kilometara, sada kada ste ga odradili koja je vaša prva asocijacija na njega?

Definitivno ekstreman fizički napor. Ne mislim to kao lošu stvar, ali vidite, ja sam na njega išao u srcu ljeta i to su ogromne vrućine. Kada se nađete na nekakvoj pustopoljini gdje imate jedino mali seoski puteljak i ništa osim polja žita oko vas zaista nije lako. Još kada shvatite da kroz takvo mjesto morate hodati petnaestak kilometara bez da ikoga sretnete putem zaista nije lako. Čovjek da bi krenuo na njega mora biti fizički spreman to odraditi. Osobno nisam imao nikakvih zdravstvenih problema osim žuljeva. Onaj tko prođe taj put bez žuljeva, laže. Nemoguće je proći toliko puta pješke s 10 kg opreme na leđima bez žuljeva i u jednom trenutku cijele noge su mi bile u njima. Radi se o preko 40 tisuća koraka dnevno i zaista nije za svakoga. Najvažniji dio opreme za takav put jest obuća, gdje sam ja naravno pogriješio (smijeh). Kupio sam skupe tenisice koje su se pokazale groznim za takav put i već nakon tri dana u njima je nemoguće bilo hodati. Odustao sam od njih i ostatak puta sam prešao u najobičnijim sandalama.

Mislite li da bi mogli poći na još neki put sada kada je ovo iskustvo iza Vas?

Najveći mi je problem dobiti slobodno. Kako sviram u Simfonijskom orkestru teško je uskladiti slobodne dane, odnosno godišnji jer na njega idemo kolektivno. Tu su i financije. Treba se i financijski osigurati za ovakav put, pogotovo jer je Put sv. Jakova jako komercijaliziran zbog tih silnih ‘avanturista’ pa ćete teško proći ‘lišo’ na njemu. S treće strane, mjesec dana, koliko sam ja imao na raspolaganju za proći ovaj put, je zapravo jako malo vremena u kojem možete vidjeti sve ljepote koje on nudi. Kada bih krenuo opet, definitivno bih se bolje pripremio i osigurao si dva mjeseca.

Komentari





O autoru: Hrvoje Curić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana