Zanimljivosti

‘JA SAM TI’ Pročitajte nagrađeni literarni uradak dubrovačke gimnazijalke

Povodom manifestacije Noć knjige 2019. nakladnička kuća Znanje, portal za knjigu i kulturu Moderna vremena i Prva gimnazija Zagreb organizirali su literarni natječaj za učenike srednjih škola pod nazivom „Ja sam pisac”. Treću nagradu odnijela je Dubrovkinja Margarita Koši inače učenica Gimnazije Dubrovnik. Njen uradak ‘Ja sam Ti’ prenosimo u cijelosti. Uživajte u čitanju!

‘Pognuvši glavu, nisam gledao kamo idem. Svu  je moju pažnju, kao i svaki drugi dan zadnjih nekoliko mjeseci, zaokupio čovjek koji je materijalizirao moju tajnu opsesiju. Ni u jednom trenutku nisam ga gubio iz vida prateći ga istreniranim oštrim pogledom.

Kretao sam se, kako su me davno naučili, nečujno, peta, prsti, peta, prsti, peta, prsti… Puštao sam stopalima da se prilagode, da se izobliče i potpuno prionu uz podlogu, uz to vražje kamenje na tom groznom Trgu Kolektiva.
Moja zakukuljena silueta i lice, sasvim skriveno iza poluprozirne crne tkanine, smetali su ljudima natisnutima oko mene. Nisu me mogli pročitati – ja im to nisam dopuštao – i to je u njima budilo onaj iskonski otpor koji su osjećali prema svemu što predstavlja misterij.
Iako bi mi na trenutke zasmetala kapuljača i pretamni nabori, nisam je uklonio.
Ipak me je djelomično štitila od njihovih prezirnih pogleda. Nastavio sam gledati tamnu siluetu. Starac se danas kretao začuđujuće brzo, pa sam nastavio koracima sjeći kroz beskrajnu Masu poput britve, življe nego dotad.

Srećom, ljudi su oko mene najednom postali zaokupljeni nečim drugim. Kao jato ptica koje najednom promijeni smjer, tako su i oni svi najednom okrenuli glave blago ulijevo i oštro uvis. Na trenutak ispustivši starca iz vida, okrenuo sam glavu u istom smjeru i ugledao Zbor obasjan zrakama Sunca. Zbor su činili ljudi (kako je barem bilo rečeno, danas nitko stvarno nije siguran gdje povući granicu između čovjeka i stroja) koji su služili izravno Kolektivu, Onome Gore, Onome Koji Gleda.

Zbor je danas gramzivo privukao svu pažnju poslušne Mase. Masa, the Mass, tako su ih danas označavali. Nekoć bi te ljude bolje opisivao blaži, miroljubiviji pojam poput grčkog demos ili običnog puk, ali danas su tek sitni crvi, hrana za Kolektiv – Masa. Poslušna masa bez mozga, volje i onog najvažnijeg – bez jezika, sredstva koje bi im omogućilo da se okupe i pobune.

Zbor je u tom trenutku stajao na središnjem balkonu veličanstvene zgrade, na stotinjak metara od tla, i obraćao se Masi vidno energičnim gestikulacijama. Morao sam suspregnuti smijeh jer mi je sva ta pomutnja oko mene nalikovala na groteskni ples: Oni Gore izvodili su dobro koordinirane i naučene korake i pokrete, a Oni Dolje bi, svaki put kad bi Zborovođa izveo svoju finalnu veliku gestu podizanja ruku iznad glave, gromoglasno zapljeskali. Zaglušujuća buka zapljusnula bi Trg, koji je sve dotad bio u grobnoj tišini, prekrivajući prigušene zvukove kihanja, zijevanja, brzog ispuhivanja nosa i svega što bi moglo omesti One Gore za vrijeme izvođenja njihova mahnitog plesa.

I činilo se da nikome nije smetao – osim, izgleda, meni – bolni nedostatak govora.

Govor se već dugo vremena – kako su nas barem uvjeravali – nije mogao čuti ni u kojem ljudima nastanjenom kutku Svemira. Govor – mrtav. Zamijenile su ga jednostavne geste koje su ljudi razmjenjivali u rijetkim trenutcima prisnosti.

Svi tragovi pisanja bili su izbrisani ili duboko pod zemljom, pretvoreni u prah i pepeo.

Sjećam se kad sam posljednji put vidio slova. Često mi bljesne ispred očiju to davno sjećanje. Snježnobijeli papir u rukama. Odgajatelj me nepomično, ozbiljnim pogledom prati dok ga otvaram. Masno otisnutim slovima na snježnobijelom papiru ispisane dvije riječi – William Thimms i tek nekoliko brojki koje izgledaju kao identifikacijski broj. Pogledam Odgajatelja i vidim da su mu se one njegove dvije okomite bore nabrale na čelu, a zatim ga čujem kako mi govori da se od tog dana nadalje moram sam snalaziti u životu. 
Bio je to moj prvi i posljednji put da držim ispisani papir u ruci (a znao sam ih vidjeti u rukama Odgajatelja). Još se sjećam koliko sam bio iznenađen time koliko su slova zapravo lagana jer bio sam uvjeren da će par kapi tinte otisnutih na papir pridodati nekoj važnosti i težini samog lista. To je bilo one godine kad je Zbor odlučio da su Sirotišta prepuna i suvišna. Nešto više od dva desetljeća kasnije zbog nekoliko pogrešaka u životu i isto toliko neuspjelih pokušaja da ih ispravim sam, završio sam tu gdje sad jesam. Trebalo je preživjeti. A to sam mogao jedino tako što sam pristao biti treniran za rad u Tajnoj službi organizacije kojoj sam se tajno, ali gorljivo protivio.

Srećom, današnji način nadziranja nije ni približno toliko temeljit kao davne ’84. jer Kolektiv posjeduje toliku moć da je odlučio kako ga ne zanima tajno mišljenje njegove Mase koja broji bilijune ljudi koji su mu odani. Zahvaljujući tomu uspio sam prikriti svoju podvojenost i svoj dvostruki život. Umjesto da sam pogubljen kao izdajica (jer ne samo što mislim nego mislim drugačije), uspeo sam se do „tek“ nekoliko stotina renkova ispod samog Kolektiva. Naravno, i dalje sam skoro na dnu. Dosad se niti jedan član Zbora nije udostojio obratiti mi se. Zapravo, jedina osoba s kojom sam ikad vodio ono što bi moderni električni pravilnici danas nazivali „poslovnim znakovnim jezikom“ jest narednik Stillwater.

Misli su mi počele lutati dok sam se gubio ulicama Grada zahvalan što mi kapuljača štiti lice ne samo od prezirnih pogleda nego i od vjetra koji je dobivao na snazi.

Nisam se umarao slijedeći ga. Tijekom aktivnog svakodnevnog promatranja i praćenja zaključio sam da Winston Smith zasigurno ima problema s nogom jer je često zastajkivao i šepao. Ipak, zaključio sam da gajim neku čudnu vrstu poštovanja prema starcu. Strahopoštovanja čak. Winston Smith, živuća legenda, čovjek koji se samrtnim krikom toliko uvjerljivo „preobratio“ na njihovu stranu da su ga pustili da živi. Poštedjeli su njegov bijedni život.
Vjerojatno se sada kaje, proklinje svoj skoro životinjski nagon za životom te godine. Možda se čudi kako se toliko toga naizgled promijenilo, a u stvarnosti su stvari u srži ostale iste, ako ne i gore.

Mogao sam predvidjeti kad će i u koju ulicu zaći – toliko sam dobro poznavao njega i njegove dnevne putanje i rutine.

Winston mi je nalikovao na zrcalnu, malo stariju verziju sebe i bio sam siguran da bi on dijelio moje mišljenje – ako bi me ikad uspio vidjeti, svoju vlastitu sjenu koja vreba iza njega.

Ulice grada još uvijek su odjekivale koracima ljudi koje je današnja proslava izmamila van iz njihovih udobnih, tihih domova. Dok sam pažljivo gledao oko sebe, osjetio sam nelagodu uočivši  glavu koja je stršala iznad mase i mimikom me podsjetila na zadatak koji sam danas konačno trebao izvršiti. Zadatak je bio pratiti i izbrisati Winstona po naređenju Zbora.
„On im je trn u oku,“ pokazao mi je Stillwater, „i to jedan od mnogih.“
Ali, iako na glasu kao jedan od najefikasnijih brisača, ovaj sam put odugovlačio s izvršenjem zadatka do zadnjeg dana jer, dok sam ga pratio, shvatio sam da im ovaj čovjek smeta jer misli isto što i ja. Samo, ja sam svoje misli mnogo bolje skrivao odavno naučivši sve taktike preživljavanja.

Išao sam dalje, Smith je i dalje šepesao nekoliko metara ispred mene. Opazivši da ga lagano gubim iz vida, potrudio sam se progurati kroz valove ljudi, stao sam nekome na prste, brzo i hladno pokazao klasičnu gestu isprike i nastavio hodati.
Najednom, Winston, taj gad, okrenuo se i namignuo mi. Namignuo!

„Dakle,“ pomislio sam, „zna da ga pratim. Kako?“

Krenuo sam dalje za njim. Najednom više nije bio toliko predvidljiv. Vodio me iz jedne uličice u drugu, i kad bih god pomislio da me vodi u neku slijepu ulicu, pojavio bi se neki uski, mračni prolaz u još jednu vijugavu i bučnu ulicu. Winston se svojom odjećom i stavom sasvim uklapao u svoju okolinu i uobičajenu gužvu koja je obitavala u nižim četvrtima poput ove, dok se moja crna zakukuljena silueta isticala i grabila pažnju ljudi oko mene. Oni, odjeveni u šarenu odjeću, u potrganim cipelama i kaputima, pretankim za ovaj hladni dan, neprimjetnim su trzajima dlanova, migovima i nečujnim pomicanjima usana upozoravali druge na prisutnost člana Službe. Unatoč nedostatku govora, primijetio sam, vijesti se i dalje brzo šire.

Instiktivno sam osjetio da nam se uloge okreću i da ja više nisam sasvim lovac, a on lovina. Ipak, nastavio sam ga pratiti sve dok nismo došli do posve tihe ulice, najtiše dosad.

Napokon je zastao, okrenuta lica prema zidu koji je ovaj put stvarno zatvarao slijepu ulicu.
Zastao sam i ja. Nije se žurio okrenuti. Čekao sam.
Zavukao je ruku duboko u džep i izvadio cigaretu i šibice. Pustio sam ga da pripali cigaretu usporenim pokretima ruku.

A tada sam čuo njegov glas: „Znaš li zašto si ovdje?“ Zatim se okrenuo.
Prvi sam ga put pogledao ravno u oči. Toliko sam naučio o njemu samo iz njegovih gesta i mimike, ali za nemoćnog starca nikad ne bih pomislio da ima tako topao i, povrh svega, snažan glas.
„Ne”, iznenadio me još više vlastiti glas, pušten prvi put nakon godina i godina strogog treninga i samodiscipline, kao da nije pripadao meni. Najednom me preplavio strašan strah od gubitka samokontrole.
Jedan pogled na Winstonovo lice otkrio mi je da on uopće nije bio ni prestrašen ni iznenađen. Nije izgledao kao da ispred sebe gleda u Zborskog mehaničkog psa koji mu je došao prekinuti vratnu žilu.

„Kako znaš da te neću izbrisati?“ pitao sam ga zbunjeno.
Nije mi ništa odgovorio, već je, teško uzdišući, sjeo na tlo i leđima se naslonio na ulični zid. Izgledao je umorno. Sklopio je oči. Čekao sam da ih ponovno otvori i progovori. Progovorio je tiho, ali razgovijetno:
„Znam. Znam, jer sam prepoznao po tvojim gestama da i ti govoriš. Znam, jer smo pronašli bočice tableta koje nikada nisi imao hrabrosti unijeti u sebe, vjerojatno zbog te gorljive želje za životom koju također vidim u tvojim očima. Želiš bolji život, Williame, i mi ti to možemo pružiti.“
„Tko ste to vi?“ upitao sam ga.
„Misliš da te ne mogu znati, da nisam siguran kakva si ti zapravo osoba. Pokazao si mi što možeš jer, koliko god ti pažljivo promatrao mene zadnjih nekoliko mjeseci, moji ljudi su tebe još temeljitije pratili. Na kraju krajeva, moja generacija bila je ta koja je mogla iz izraza lica čitati misli, pogotovo one koje izražavaju nepoštovanje ili mržnju prema određenom ustroju vlasti. Veliki Brat jučer, Kolektiv danas, a Bog zna što sutra. A ti, ti si svoje mišiće lica potpuno izobličio mržnjom i odbojnošću prema njima i svojoj profesiji, ne mogu biti ponosniji na tebe nego što jesam.“
Slušao sam ga u nevjerici primjećujući oko sebe sjene koje nisam dotad uočio.
„Znaš, dosta me podsjećaš na mene u tvojim godinama. Da ne znam, rekao bih da si mi vlastiti sin…“ Uzdahnuo je gledajući zamišljeno u daljinu.
Nisam znao što reći, pa sam se spustio i sjeo kraj njega, skinuo kapuljaču i uperio pogled nekamo u smjeru uličice koja je vrvjela životom.
„Sigurno ti se gadi činjenica da Kolektiv od tebe čini poslušno pseto. Ljudi danas, sinko, nisu ništa više od pasa“, rekao je nudeći mi cigaretu.
Prihvatio sam je znajući da s dimom prihvaćam i njegovu još uvijek neizgovorenu ponudu.

Njegovu ponudu koja će mi promijeniti život. 

Nakon što mi je dao vatre, naslonio sam se leđima na zid i počeo razmišljati o budućnosti.
.
Sve je bolje nego biti pseto Kolektiva.
…’

Učenica: Margarita Koši
Škola: Gimnazija Dubrovnik
Mentorica: Matilda Perković, prof.

Pročitajte još

SLUČAJ TRAGEDIJE U HE DUBROVNIK Rukavini i Starmanu dokinut istražni zatvor

Dulist

Jahtom Rarity legendarni rocker uplovio u dubrovački akvatorij

Zvonimir Pandža

DORH OBJAVIO DETALJE Istražni zatvor 49-godišnjaku koji je prijetio prometnim redarima

Dulist