Kultura

IVICA KIPRE ‘Nemojmo podcjenjivati publiku. Estetika je bitna, ali važniji je sadržaj’

Publikacija ‘Zlatno libro – Bajke, predaje i legende iz dubrovačkog kraja’ u nakladi Dubrovačkih muzeja nakon onog siječanjskog, hrvatskog izdanja krajem lipnja zaživjela i u engleskom ruhu. Za prijevod ukupno 14 pripovi­jetki zaslužan je Graham McMaster, a posrijedi je ‘literatura’ za najmlađe koja kroz jednostavan tekst, vještu pripovjedačku dinamiku i mnoštvo maštovitih oslika ukazuje na bogatstvo i važnost očuvanja lokalne usmene baštine. Kako je popularizirati među mališanima, imaju li nove generacije uopće sluha za tradiciju te o ulozi etno­grafa u preispitivanju društvene zbilje kao i iznalaženju rješenja aktualne pro­blematike poput depopulacije Lijepe Naše porazgovarali smo s njenim suau­torom, etnologom i kustosom u žitnici ‘Rupe, Cavtaćaninom Ivicom Kipre.

Građu ste s kolegicom Aleksan­drom Piteša crpili iz rukopisne ostavštine Baltazara Bogišića od prije poznate široj javnosti. Što vam je bila nit vodilja prilikom odabira tekstova?
Zahvaljujući zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu uspjeli smo dobiti cjelovit uvid u bogatu usmenu baštinu koja uključuje bajke, predaje i legende, te njihove brojne suvrstice ispripovije­dane najčešće od strane domaćih žena iz Župe, Konavala, Cavtata i Dubrov­nika. Zapise bajki predaja i legendi na njegovu inicijativu prikupljali su njegovi suradnici Katina Kazilari, Ivo Miljan i njegova sestra Marija Pohl. Dio spomenute građe već je bio objavlji­van i obrađivan kroz znanstveni apa­rat djelatnika Instituta za etnologiju i folkloristiku, između kojih treba ista­knuti akademkinju Maju Bošković Stulli, prof. dr. sc. Ljiljanu Marks te dr. sc. Suzanu Marjanić. Spomenute znan­stvenice dale su veliki doprinos valo­rizaciji naše usmene baštine u europ­skom kontekstu. No, za razliku od već objavljenih bajki, predaja ili legendi, naša namjera je bila pozabaviti se onima koje još nisu objavljene ili su pak javnosti jako malo poznate. Odlu­čili smo to napraviti tako da ih predsta­vimo i približimo djeci širom Hrvatske pa čak i djeci u inozemstvu. To smo mogli postići jedino ako lokalni idiom, lokalni govor prebacimo u književni jezik kako bi bile svima razumljive te da ih adaptiramo, odnosno na neki način prepričamo. Pored rukopisne građe u Muzeju i zbirci Baltazara Bogišića, a sli­jedom rada na drugim temama iz tradi­cijske kulture, naišao sam na pojedine predaje i legende koje su izdali drugi autori, no zbog nedostupnosti publika­cija ili šire neprepoznatljivosti autora takve usmene poslastice nisu bile pred­stavljene široj javnosti. Primjer toga je i konavoska predaja ‘Svete verige’, tj. ‘Sveti lanac’ Vida Vuletića Vukasovića objavljena u ‘Bosanskoj vili’ 1911. koja koristeći simbolički govor upućuje na postojanje i kontinuitet kultnog druš­tvenog i sakralnog mjesta Konavala na mjestu današnjeg samostana sv. Vlaha u Pridvorju. Nadalje, tu je i njegov rad ‘Prizrijevanje’ koji okuplja čudesne pri­povijetke, legende i predaje iz šireg dubrovačkog kraja, radovi Pauline Bog­dan Bijelić iz Konavala te Nikole Zvo­nimira Bjelovučića s Pelješca. Nakon odabira bajki i njihove adaptacije tre­bali smo odabrati likovni pristup koji bi grafički upotpunio slikovnicu. Odlučili smo da naglasak ipak bude na samom tekstu koji posjeduje bogat imagina­tivni kapital te ga nismo htjeli optere­titi i zasititi bojama, odnosno ilustraci­jama. Htjeli smo pustiti da tekst djeci govori sam, onako neposredno, da im probudi maštu, stoga smo se odlučili da prateće ilustracije budu crno-bijeli crteži. Tako je uz kolegicu višu peda­gogicu Aleksandru Piteša i mene kao autore projekta i adaptatore za jedin­stven izgled slikovnice zaslužan umjet­nik i restaurator papira Robert Kralj. Njegovi divni crteži čudnovatih likova i zanimljivih kompozicija i planova tako su se prirodno stopili da možemo govo­riti gotovo o neodvojivom organskom tkivu teksta.

Imaju li mladi interesa za etnograf­sku baštinu. Kako je približiti toj vrsti publike?
Dakako da imaju. No za razliku od odrasle i obrazovane publike, djeca uvijek traže ono nešto više, a to se ne može naučiti niti u jednoj školi. Puno je teže voditi radionice s malom dje­com nego radionice ili predavanja s obrazovanim građanima. Djeca ne prihvaćaju površnost, čistu faktogra­fiju, dosadna i ukočena izlaganja. Ona uvijek slobodno propituju, iskrena su. Ako želite raditi s djecom, morate zai­sta znati puno. Veliku ulogu u približa­vanju etnografske baštine djeci danas čine različita sredstva multimedije, mi smo još tu u povojima. Ipak moram reći da Dubrovački muzeji nastoje svake godine pojedini segment baštine oplemeniti kroz upotrebu suvremenih tehnologija. Tako npr. kao dio stalnog postava u prizemlju imamo i multime­dijalni animirani prikaz korištenja žit­nice te aplikaciju 3D šetnje kroz žitnicu Rupe na kojem sam i radio. Nadam se da će sljedeće godine biti još ponešto. Pored tog potrebno je djecu što više stavljati u kontakt sa samim predme­tom, poticati taktilne doživljaje, ali i upoznavati ih sa znanjima i umijećima koji karakteriziraju našu nematerijalnu kulturnu baštinu, duhovnim kapita­lom našega identiteta, kako bi i oni u budućnosti bili, ako ne nositelji takve baštine onda barem njezini poznava­telji. Za to nam mogu pomoći brojne radionice kao što su one pletenja pomi, penganja jaja, izrade tradicijskih kolača, pletenja, vezenja, igara, pjeva­nja, crtanja i ostale. Vrlo je važna i što veća isprepletenost muzeja s odgojno-obrazovnim ustanovama, vrtićima, školama, ali i fakultetima. Tu bi se općenito dalo više poraditi. Mi više od tri godine, u sklopu Međunarodnog dana muzeja organiziramo Malu školu etnologije u kojoj sudjeluju djeca iz škola i udruga koje uz stručnu pratnju vodimo po selima dubrovačkog kraja i tamo im na licu mjesta predstavljamo pojedine aspekte naše kulture. Djeca koja žive u gradovima, danas su odvo­jena od takvog života pa je ovo jedini način da im se probudi interes i svi­jest o tradicijskoj kulturi. Gotovo da bi mogli reći da bi se uloga muzeja mogla najbolje procijeniti po onome što daje mladima i djeci.

Teme koje obrađujete su šarolike. Izdvojite nam one osobito Vam drage. Kako teče proces njihove obrade, odnosno što prethodi konačnom rezultatu?
To su najvećim dijelom one iz pod­ručja duhovne ili nematerijalne kul­turne baštine. S obzirom na to da već dugo vremena, od prve godine studija, ima tome više od 12 godina, sustavno obilazim cijelo naše područje od Kona­vala, Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja, Pelješca i Mljeta. Tako na terenu istražujem, pitam, propitujem različite aspekte naše tradicije. Skupilo se tu više od šest tisuća sati audio građe, koja će nadam se biti objavljena u vidu razni tematskih publikacija, a onda i pohranjena u nekoj od institucija ili ustanova koje će to znati pravilno valo­rizirati. Sada tu već ima toliko materi­jala da se njim mogu baviti čitav svoj život. Svakom radu prethodi opsežna priprema, a zatim dani provedeni na terenu. Svaki izlazak zahtijeva uronja­vanje u život zajednice. Od izuzetne je važnosti da istraživač posjeduje sposob­nost socijalne adaptacije na okolinu, da ju poznaje te je upoznat s građom, da zna što pitati i kako voditi konverza­ciju. Često u strahu da ću izgubiti pri­liku da ponovno razgovaram s pojedi­nim kazivačem, priznajem znam biti i malo dosadan, pa ih znam zadržati i po dva do tri sata, ali opet sebi to nekako racionaliziram: ‘Ivica to je za višu svrhu!’. Trenutno radim na temama iz područja Narodne medicine i vje­rovanje te Vernakularne arhitekture. Naravno, bavim se i drugim iz pod­ručja tradicijskog svjetonazora, znanja i umijeća te antropologijom prostora i turizma. S obzirom na to da u Etno­grafskom muzeju uz kućni inventar te Zbirku predmeta uz običaje, vjerovanja igre i folklor, provodim i prigodna istratradicijsko rukotvorstvo i obrte vodim živanja iz područja pokladnih običaja, svadbenih, uskrsnih i božićnih običaja. Također, dugo sam se bavio proučava­njem ‘Maškarate od ferala’ ili dominala u Cavtatu, Župskog karnevala, karne­vala na Pelješcu i Mljetu. Uz navedeno radim na svojoj doktorskoj disertaciji na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju pri Filozofskom fakul­tetu Sveučilišta u Zagrebu koja se bavi kulturnom ideografijom prostora južne Dalmacije, dakle svim umnim i fizičkim tvorevinama koje su oblikovale poje­dine lokalitete kao okosnice životnog prostora zajednice. Imao sam priliku posjetiti više takvih lokaliteta u Hrvat­skoj, Sloveniji, Ukrajini u sklopu razli­čitih projekata. ­

Kakvo je uopće stanje na terenu? Na koji način obični građani mogu sudjelovati u očuvanju narodne baštine?
Na terenu se građa koju mi kao etno­lozi skupljamo od živućih ljudi, tj. usmena povijest nažalost vrlo brzo gubi. Općenito, jezik kao usmeni medij je u sferi opće digitalizacije zapostav­ljen. Sve što imaš reći se piše, a takav način izražavanja uvjetovan je određe­nim konvencijama koji dokidaju druge aspekte žive komunikacije. Tako govor postaje artificijelan, ostaje samo suhi tekst bitno lišen životne kontekstua­lizacije. Zbog toga mi sve snimamo, ako je moguće audio i video. Etno­logija i antropologija kao struke su nažalost u našem Gradu zapostav­ljene. Zapravo, uopće se niti ne razu­mije koliko je širok i složen okvir dje­lovanja te tema za koje su etnologija i antropologija relevantne. Osim znan­stvenog diskursa ove struke pozivaju na društveni angažman i po tome su dio zajednice. Već duže vremena čitam u novinama, rade se brojni projekti financirani nacionalnim, međunarod­nim ili sredstvima europskih fondova, koji se bave temama tradicijske kul­ture, općenito kulture, ili čak poglavito nose etnografski predznak, a da etno­lozi u njima uopće ne sudjeluju. To se ne smije događati. Jedno je znanost i struka, a drugo amaterizam. Mnoštvo stvari se prezentira na krivi način, pri­daju im se pogrešna značenja. Pojedine stvari uopće nisu dio naše tradicijske kulture i identitet, a takvima ih pred­stavljaju oni koji nemaju potrebna zna­nja, u čemu im pomaže sveopća brza medijalizacija. Nitko im nema reći ili se boji reći da to nije tako. Treba dati glas struci. Svaki čovjek može pomoći očuvanju baštine prvenstveno tako da živi naučeno i to prenosi na svoju djecu. Tradicija nije nešto statično i djeca će opet u ono nasljeđeno ugraditi nešto svoje novo, drukčije i time će se naš kulturni bazen obogatiti. Potrebno je posvetiti više vremena starijima i imati sluha jer se od njih može mnogo toga čuti i naučiti, budući da njiho­vim gubitkom nestaje memorija jed­nog života, grada, sela, kraja. Važno je očuvati takve fragmente usmene povi­jesti. Građani mogu doprinijeti kroz donacije vrijednih predmeta, fotogra­fija, rukopisa Dubrovačkim muzejima koji će o njima preuzeti trajnu skrb i prezentaciju budućim generacijama.

Je li život u maloj sredini poput Cavtata poticajan za jednog kultur­nog antropologa? Gdje vidite mje­sta za napredak?
Konavle su oduvijek bile inspirati­van i zanimljiv teren za jednog etno­loga zbog čega postoji respektabi­lan broj etnografskih članaka. Velik je broj entuzijasta koji se u Kona­vlima, na ovaj ili onaj način bave tra­dicijskom kulturom, istina, danas je malo sustavnih i znanstvenih dopri­nosa na tom polju. Moram istaknuti da su se Muzeji i galerije Konavala s ravnateljicom Antonijom Rusković otvorili javnosti i razradili vrlo dina­mičnu programsku shemu. Gospođa Rusković nije etnolog ili antropolog, ali je pokazala veliko zanimanje, ljubav i izvjesno razumijevanje za tradicijsku kulturu i njezino očuvanje. Nadam se da će na tom tragu nastaviti razvijati Zavičajni muzej Konavala, ponajprije kroz suradnju sa stručnim djelatni­cima, etnolozima i antropolozima koji su zapravo jedini educirani da tradicij­sku baštinu sagledavaju i razumijevaju u njezinoj kompleksnosti koja nadilazi granice lokalnog. Nadalje, volio bih da se potakne i snažnija suradnja između Dubrovačkih muzeja, koji su u sustavu matičnosti nadležni za ostale muzejske ustanove na području naše županije, i Zavičajnog muzeja Konavala, jer bi se time stvorile nove perspektive interdis­ciplinarnih, međulokalnih, zajedničkih istraživačkih projekata. Podvukao bih, dakle, potrebu osnaživanja istraživač­kih, stručnih i znanstvenih pothvata, općenito unutar ustanova, jer je to jedini jamac pravilne interpretacije baštine koja nas okružuje. Ti dopri­nosi i zaključci moraju se jasno vidjeti u segmentu prezentacije. Deskriptivno ili etnografsko poimanje, umjesto etno­loškog, koje se bavi tekstom, a ne kon­tekstom, odnosno građom izoliranom od fenomena života muzejski je relikt iz 19. i 20. stoljeća te odavno napušten način promišljanja. Popularizacija kulture okosnica je suvremene muze­alnosti, ali s obzirom na to da ovdje istupam kao etnolog, volio bih u toj prezentaciji vidjeti i neke nove dopri­nose stručnjaka kroz analitički ili inter­pretativni diskurs koji može i mora biti predstavljen jednostavnim jezikom. Eto, to nazivam nadogradnjom izlože­noga. Naravno da su veće ustanove u puno boljoj situaciji da to ostvare, iako to često i ne čine. Na kraju nemojmo podcjenjivati svoju publiku, estetika je bitna, ali važniji je sadržaj.

NOSAČ ZVUKA ‘ZLATNO LIBRO’
Pripovijetke postavljene u glazbeni kontekst zavičajnog kraja
Slikovnica ‘Zlatno libro – Bajke, predaje i legende iz dubrovačkog kraja’ autora Aleksandre Piteša i Ivice Kipre u izdanju Dubrovačkih muzeja jedinstvena je i po nosaču zvuka. Audio je snimljen u studiju dubrovač­kog sveučilišnog radija UNIDU, dok je cjelokupna pro­dukcija i završna obrada materijala bila u rukama Žarka Dragojevića. U ulozi pripovjedačice pojavljuje se Nika Lasić, glumica Kazališta Marina Držića koja je u surad­nji s autoricom maštovite glazbe i efekata Paolom Dra­žić Zekić smjestila tekst u odgovarajući zvučni prostor izrazite topline, mističnosti s naglašenim zavičajnim elementima.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 24. srpnja 2019.

 

Pročitajte još

Met Opera na velikom platnu Dvorane Visia

Dulist

NAKON TOM JONESA I IL VOLA U Dubrovnik stiže Andrea Bocelli

Dulist

DIVLJAŠTVO NA PILAMA Vrijeđao, odgurnuo i pljunuo djevojku pa ‘zaradio’ kaznenu prijavu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija