Na zidinama nema mikroasfalta, još. U idućih dvadeset godina zidine će donijeti više milijardi kuna, dovoljno za otkup i obnovu spomenika kulture, dvoraca, kuća, svega iz doba Republike.
Povijest se ponavlja: neće biti prvi put u tisućljetnoj dubrovačkoj povijesti da nešto dobro ustukne pred navalom surove, primitivne snage. Vjerovao sam da ćemo nakon svih ovih godina uspjeti stvoriti zajednicu otpornu na takve napade, koja će zaštiti ono najbolje i najkvalitetnije što smo naslijedili od prethodnih generacija. No, kako se čini, etika već odavno ili ne postoji uopće ili je ima jako malo u političkom životu Grada.
S druge strane, čini mi se da većina gradske inteligencije na ovaj ili onaj način ovisi o gradskoj upravi bilo da je na gradskom proračunu, u gradskom prostoru, ima neku koncesiji ili nešto slično. Slavni dani borbe za Grad,kada je gradska inteligencija pokrenula Ljetne igre kao odgovor na surovu, primitivnu snagu, izgleda, nepovratno su otišli.
Dugo vremena sam pratio rad Društva prijatelja dubrovačke sredine. I premda nisam bio njihov član, jer to mi prvenstveno udaljenost nije dopuštala, ponosan sam bio na njih i njihov rad. Ponosan da smo bar u nečemu bili jedinstveni u ovim krajevima, među rijetkima u svijetu. Zamislite civilnu udrugu kojoj je jedini interes (bio) zaštiti povijesnu baštinu, proučiti je, obnoviti, sačuvati, promovirati u svijetu. Zaštiti je od opasnosti prekomjerne komercijalizacije. Zamislite ljude koji to rade bez novčane naknade, a preko računa im prolaze deseci milijuna kuna. Zamislite ljude koji pomno biraju izvođače radova koji isto tako s ljubavlju i minuciozno (premda plaćeni, za razliku od članova Društva) obnavljaju i najmanji kamen neke kapelice ili tvrđave. Zamislite udrugu koja će platiti obnovu tuđeg inventara samo zato što je riječ o našoj kulturnoj baštini poput prozora na Kneževom dvoru ili vrata na Sponzi, koja će otkupiti neku zgradu unutar zidina u ime svih nas, kako bismo ju sačuvali za neku buduću općekorisnu namjenu. Znam, svaki put kada to zamislite pojavi vam se pred očima onaj ovalni znak „Popravlja društvo prijatelja dubrovačke starine“.
Znate li koliko su sati slobodnog vremena, znanja i mudrosti članovi Društva uložili u sve to? A znate li koliko su novaca uložili u svu ovu ljepotu koja nas svaki dan okružuje i po kojoj smo poznati diljem svijeta? Ne znate? Ne znam ni ja. A ne znam jer se Društvo nije voljelo hvaliti. A valjalo se brijemenu akomodavat. U ova gruba vremena, kada se političari hvale kojekakvim nedomišljenim glupostima, oni objavljuju samo štura godišnja izvješća, jer izgleda, bila im je tlaka razgovarati s novinarima. Bila im je tlaka organizirati tribine i okrugle stolove na kojima bi se pohvalili učinjenim, zarađenim, uloženim, otrgnutim od zaborava i spašenim. A imali su se itekako čime pohvaliti. Bila im je tlaka, a nije smjela biti…
Da im nije bila tolika tlaka kokolavati javnost, da im nije bila tlaka biti malo veći političari (a nipošto im se ne može zanijekati da sve ove godine nijesu bili političari), moglo je Društvo biti veće i od gradonačelnika i od gradske uprave. Nedodirljivo. Jer proračun Društva bio je veći od dijela proračuna Ministarstva kulture namijenjenog za financiranje različitih kulturnih događanja u Hrvatskoj, onaj isti proračun koji tako svrbi našeg gradonačelnika. Da su bili malo otvoreniji prema javnosti, nitko ih se ne bi usudio dirnuti, nitko se ne bi usudio predložiti izmjene i dopune zakona kojim se definira obnova i sanacija šteta od potresa kako bi ih se „maknulo“.
Da su se malo više otvorili javnosti, da su malo više primijenili staru, dobru dubrovačku diplomaciju, Dubrovnik je mogao biti svjetski restauratorski centar, svjetsko referentno središte u kojem će se raspravljati ne samo o žbuci koju su u Društvu otkrili, a koja je najbolje zamjenjivala staru dubrovačku zidarsku masu, nego i o brojnim drugim problemima i dostignućima svjetskih konzervatora i restauratora. Ima li boljeg mjesta na svijetu za to? Moglo se Društvo nametnuti kao neizbježni sugovornik kad god je riječ o baštini u Hrvatskoj. Tolika je stvarna snaga Društva, samo da im nije bila tlaka sve ovo raditi, da bi trebalo biti gotovo nemoguće da bilo tko, tko nije član Društva, bude imenovan pomoćnikom ministra kulture zaduženom za baštinu. Da su bili malo agilniji, svako mjesto u Hrvatskoj s nešto starijom kapelicom, a kamoli ne s nekim većim i značajnijim spomenikom kulture imalo bi jedno takvo društvo, a njihovi članovi dolazili bi na redovite radionice u Grad, naučiti kako se skrbi i o baštini i kako ju se čuva od ljudi nahvao.
Republika je propala kada je ostala bez kvalitetnog ljudskog potencijala, kada se njeni diplomati više nisu mogli nositi s neprijateljem. Jesu li se članovi Društva pretjerano zatvorili u sebe i u svoje veličanstvene projekte da su zaboravili na vlastitu diplomaciju? Ima li Društvo nekog Marojicu Kabogu ili Nikolicu Bunića? Jer dubrovački dogovor očito nema pravi odgovor na problem koji se nadvio nad Društvom, a spiritus movens tog dogovora u Društvu vidi samo smetnju do novog izvora proračunskih prihoda.
Samo nas nekoliko odluka koje su već u proceduri dijeli od pitara po gradskim mirima. Zaboravite nove projekte poput dovršetka obnove stonskih zidina ili Sokol kule, obnovu brojnih fortifikacija i ostalih spomenika iz vremena republike jer za to jednostavno neće biti novaca. A “velikodušno” prepuštenih deset ili dvadeset milijuna kuna neće imati tko koristiti, a niti će moći napraviti puno, jer Društvo nije skrbilo samo o gradskim mirima…
Ukoliko se gradska inteligencija ne trgne i ne poduzme nešto na spašavanju rijetko kvalitetne građanske inicijative koja je u posljednjih šezdeset godina ostavila velikog traga, život Dubrovnika će ostati siromašniji, a proračun bogatiji. Još jednom ćemo potvrditi hrvatski paradoks da smo gladni, a opet siti svega. Samo negativna kampanja neće pomoći puno.
Ukoliko nešto ne poduzmemo, moći ćemo samo konstatirati:
Drago Društvo, neka ti je vječna slava i hvala! Ožalošćeni Dubrovčani i dubrovačka baština.
Zoran Pucarić