Natrag
18.11.2018 21:41

facebook

twitter

google

rss

dulist

IN MEMORIAM – BORIS KOSOVIĆ (1979. – 2018.) ‘Valja nama preko rijeke’

27.9.2018 @ 19:40 Dulist Aktualno
5;5

Podijelite:

Postoje ljudi oko nas s kojima dijeliš slične interese, slična razmišljanja ili stavove o koječemu.

Piše: Petar Ipšić

Možda su nas oblikovale iste ploče, dok smo ih slušali na istim smo dijelovima pjesama osjetili titranje negdje iznutra, potrebu da se pokrenemo. Možda se ne viđamo svakodnevno i nedovoljno dobro se poznajemo, čak i posve površno, ali veza se ipak čini i jest puno dublja. Rastanci su teški, posebno oni koji dođu prije svoga vremena. Kako napisati posljednji pozdrav Borisu Kosoviću, a to ne napraviti kroz njegovu glazbu? Glazba je bila Borisov život, a Gruhak je bio taj portal kroz koji je Boris komunicirao.

Glazba je bila Borisov život, a Gruhak je bio taj portal kroz koji je Boris komunicirao. U preko 20 godina nastupanja i više stotina koncerata pjesmom je mnogima od nas obojao mirne ljetne večeri na otvorenom ili zadimljene klupske prostore zimi pjevajući jedino kako je znao – ne štedeći ni atom snage

U preko 20 godina nastupanja i više stotina koncerata pjesmom je mnogima od nas obojao mirne ljetne večeri na otvorenom ili zadimljene klupske prostore zimi pjevajući jedino kako je znao – ne štedeći ni atom snage, ne čuvajući dašak emocije samo za sebe. Bez obzira koliko ga je ljudi slušalo – nekoliko stotina ili nekoliko desetaka, bili to njegovi prijatelji ili potpuni stranci, davao se publici potpuno i trošio je glas bez zadrške. I oni su to znali. A taj glas bio je istinski dar s neba. Morao je toga i Boris biti svjestan, ali nisam siguran koliko je uopće mario za pohvale i stalnu ljudsku potrebu za usporedbama koje dušama poput njegove ne znače puno, ako imalo. Iako se skromnost u knjizi života i naših interakcija još vodi kao vrlina, pogrešno je pripisivati joj manjak ambicioznosti.

Put koji su Boris i Gruhaci izabrali bio je teži, ali napornim višegodišnjim radom cilju su se i primakli. Snimati mjesec dana u američkom studiju, par metara od mjesta na kojem spavate, imati priliku stvarati od zore do dugo u noć, a taj ritam prekidati jedino klupskim svirkama, baš kao što su to puno godina prije radili Bob Dylan i The Band u legendarnoj kući /studiju Big Pink u Woodstocku, to mora da je bilo ispunjenje sna za svakog glazbenika. Vlastiti materijal koji su Boris i momci predstavili na albumu prvijencu ‘Make a Stand’ iz 2011. godine bio je itekako autorski snažan, svirački zreo i znalački snimljen.

Vlastiti materijal koji su Boris i momci predstavili na albumu prvijencu ‘Make a Stand’ iz 2011. godine bio je itekako autorski snažan, svirački zreo i znalački snimljen

Taj album, kao i još neobjavljeni materijal snimljen u Americi u siječnju prošle godine, ali i niz sjajnih covera, predstavljali su portfolio koji je Gruhake trebao još više približiti potpunom cilju – svirati što više i posvuda, svakako van Hrvatske. Najveća zabluda vezana uz njih za brojne ljubitelja rocka i bluesa iz različitih krajeva svijeta, a koji su se s glazbom Gruhaka susreli putem njihovog You Tube kanala, bila je da se radi o glazbenicima koji potiču iz neke od zemalja engleskog govornog područja.

Na stotine komentara koje su oduševljeni ljubitelji Led Zeppelina, Pink Floyda, Rolling Stonesa ili grupe The Who ostavljali ispod tih pjesama potvrđuju istinsko oduševljenje izvedbama gotovo odmah praćeno zaprepaštenjem zbog činjenice da se radi o bendu iz neke tamo lijepe, ali malene Hrvatske, koja nije dom nijednom od tih rock giganata. Obrade tuđih pjesama sklizak su teren. Malo je primjera kada je jedan izvođač uzeo pjesmu drugog autora i napravio je svojom. Jimi Hendrix je to napravio Bobu Dylanu kada je 1968. snimio niti godinu dana staru ‘All Along The Watchtower’, a Johnny Cash je nedugo prije svoje smrti Trentu Reznoru ogoljevši je ‘ukrao’ pjesmu ‘Hurt’. Gruhak su odabrali drugačiji pristup obradama.

Nisu ih išli raditi svojima, niti postoji napisani recept za takvo što, nego su ih svirali s takvom pažnjom prema detaljima kao da ih ne žele povrijediti, nagrditi nekim kvazi avangardnim pristupom. Svirali su ih s lakoćom i punim uvjerenjem, baš kao da su ih sami skladali.

U preko tisuću komentara ispod njihove verzije klasika Pink Floyda ‘Comfortably Numb’ nemoguće je izdvojiti ijedan koji barem otkriva ravnodušnost. Od kada sam 1. travnja 2012. godine svjedočio njihovom nastupu u prepunom Kazalištu Marina Držića posebno me zabavljala životna koincidencija da se trebao pojaviti jedan bend iz Dubrovnika koji će pjesme nikad prežaljenih Indexa najprije svirati u njihovom rodnom Sarajevu pred Sarajlijama, a da nitko nije imao niti najmanje primjedbe.

A i kako bi? Svatko tko je ikada čuo Gruhake kako praše Indexe zna da se takav spoj ne događa često. Program ‘U čast Indexima’ uvelike je doprinio da se i širem krugu ljudi potpuno uvuku pod kožu. I idući put kad se nađem na nekom koncertu na kojem bi i ti bio, osvrnut ću se oko sebe. Tko zna, možda te i ugledam kako se smiješiš na pozdrav, makar okrajkom oka, makar na trenutak. Ništa nije bilo uzalud, ne brini. Vidiš nasmijana lica, znači da si traga ostavio, baš kao što je pjevao Plant u onoj pjesmi, zadnjoj na prvoj strani njihove velike ploče, onoj koju ste tako dobro svirali. A sada snivaj.

‘…dalje sad mogu sam, počinak ovdje ja ću naći, idi ti…’

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana