Život na jugu

Gostovanje

Od sredine siječnja, kad je grom uni­štio telekomunikacijsku mrežu, zatvo­rio se jedini kiosk ‘Tiska’ na otoku pa novine na njega više ne dolaze. Pitanje je hoće li se ponovno otvoriti ili će ga preuzeti netko drugi.

To mi omogućava da pišem što poželim, i tajne, jer mala je šansa da će ih pročitati netko tko o njima išta znade. Ali, nisam ja takav. Držat ću se poznatih činjenica. Ostva­rila mi se želja da odvedem svoju mljet­sku klapu Kurenat na koncertno gosto­vanje u rodni grad. Prvi datum bio je oko mojeg rođendana, no pomaknuli smo termin jer se poklapao s jarenjem koza oko kojeg ima neodgodivog posla za neke moje članice. Svi koje sam tra­žio organizacijsku pomoć u Varaždinu velikodušno su se odazvali. Još me nisu zaboravili. Prečasni Najman koji nam je ustupio župnu crkvu Svetog Nikole kao koncertni prostor, Pepi koji je dao svoj hotel za smještaj, Ljiljana kao moderator, Višnja koja je medij­ski popratila i svi oni koji su saznali za koncert te na njega doveli poznate. Pomogla nam je klapa Palma, mladi studenti koje vodi moj prijatelj i doju­čerašnji pjevački drug. Dizajnirao sam plakat fotografirajući radnu verziju pla­kata na ruševinama hotela u Mlinima i napisao uvodnu riječ. Nazvao sam kon­cert ‘Putovanja’, aludirajući pritom na sva mjesta kud te duh može odnijeti, a da se ne makneš sa sjedišta u publici. Odazvao se pozivu čak i varaždinski biskup. Sve nas je pozdravio na početku.

Naš mljetski don Stipo održao je misu prije koncerta. Crkva je bila puna, čak i stajaća mjesta. Sve nebeske i zemalj­ske silnice, sva radost i tuga, neutaživa čežnja skupile su se tu večer da bi stvo­rile čaroliju koju smo samo dobro pro­miješali i poslali u publiku. Kaže Ana, moja baritonka, da ne može ništa o koncertu reći jer se ničega ne sjeća. To je čin umjetničkog stvaranja; kad sve traje u trenutku kad se događa i ništa ne ostane kada taj trenutak prođe. Možda ipak ostaje, nekako spremljeno u pre­velikim skutima i okrajinama baroknih kipova na oltaru, negdje u katakom­bama ispod crkve ili tabernakulumu, nešto od onih duša koje su se dale prije nas, pa onaj koji dolazi poslije ima od njih koristi. Možda smo izvukli pokoje tonove svih koncerata održanih ovdje i iskoristili ih za izvedbu, a možda smo upravo sada sazrijeli pjevački i umjet­nički da smo mogli održati koncert za koji se svi slažemo da jest najbolji koji smo ikad ispjevali. Kaže mi Monika, profesorica klavira u Varaždinu, odmah nakon koncerta i kasnije u razgovoru, da je nevjerojatna energija i emocija koju smo donijeli. Svakih se nekoliko taktova pogledavala s našom zajed­ničkom prijateljicom do sebe, vrhun­skom pjevačicom i voditeljicom zbora u toj crkvi sa suzama u očima. Nisu važne više intonativne niti harmonij­ske nesigurnosti. Nije važan ispušteni ton ili čak dio pjesme, kad sveukupna slika funkcionira upravo i zahvalju­jući tim nedostacima. I moja talijanska učiteljica klavira, čuvši snimku jedne pjesme, potvrdila je snagu zajedništva koja se osjeća u našem muziciranju. Nakon što je sve prošlo, i nakon što su me izgrlili i pozdravili pridošli iz proš­losti, od osnovnoškolskog profesora glazbe, do srednjoškolske profesorice hrvatskog jezika koja me tada prepo­znala i stavila kao pjevača u mjuziklu, medicinskih sestara s odjela, svih pri­jatelja i kolega, sva tenzija priprema i samog koncerta iscurila je iz mene. Zaostala je samo neka neobična tuga. Ugostio nas je nakon koncerta župnik onako po domaći, obilno sjevernjački. Još se dugo pjevalo u župnom dvoru. I biskup je ostao s nama skoro do kraja. Danima dolazile poruke zahvale za nezaboravnu večer. Nikad jug nije bio tako blizu sjeveru. I dogodila se neobična stvar. Pustili su me. Prvo sam dobio poruku zahvale od Varaž­dinca, rodom iz Dalmatinske Zagore, i komentar da je čuo u mojem pjevanju sto postotnog Dalmatinca. Onda su mi moje sestre sa bivšeg odjela samo na kratko poželjele da se vratim ponovno k njim, kažu iz sebičnih razloga, ali da im je nakon ovog koncerta postala jasna moja sreća, te kako više za mene nema povratka natrag. Čak je i čovjek, koji me do jučer zvao da dođem raditi u njegovu privatnu polikliniku, zbog ovog koncerta, ljubavi i zajedništva koju je osjetio, odustao od mene. Je li moguće da sam se toliko promijenio? Jesu li me promijenili ti ljudi kraj mene? Gdje je onaj stari ja koji se nikako nije osjećao pripadajućim ovom podne­blju, pjesmama o ljubavi prema moru, kamenu i zemlji, meni toliko neshvatlji­vima? Je li moguće da se slomio u meni sav otpor prema ovom nelakom otoč­kom životu, da sam se konačno predao i da se nekim čudom promijenio izri­čaj mojeg rodnog genoma, srednjoeu­ropskog, austrougarskog, uštogljenog, opreznog i zatvorenog? Je li mi se more i otok naselilo pod kožu da više nisam onaj koji sam bio? Je li moguće da je ovo bilo to konačno opraštanje bez obzira na niti koje me povlače i upornu nostal­giju koje se ne da, otresti? Ne znam. Nije niti važno. Volio bih da se ovaj koncert u Varaždinu ponovi, ali da nas ovaj put netko pozove zbog lijepog sjećanja, jer ja tamo više nisam domaćin.

Pročitajte još

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car

Pitanje jezika

Siniša Car