Natrag
17.11.2018 22:36

facebook

twitter

google

rss

dulist

GORDANA BULJAN FLANDER Promijenili smo stav da se ‘to događa tamo negdje u Americi’. Nasilje je među nama

28.10.2018 @ 20:32 Mia Njavro Aktualno
3;3

Podijelite:

Nemojte šutjeti, tražite pomoć! Jer ako ne tražite pomoć, odrasli nekad i ne prepoznaju da je ta pomoć potrebna – poruka je naše priznate doktorice, prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander, koju neprestano ponavlja tijekom dugogodišnjeg rada s djecom i mladima.

I ponavljat će, kaže, uvijek. Njezin život i rad obilježila je borba protiv nepravdne nad mladima, a brojni susreti sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom rezultirali su danas jednom od najboljih ustanova za rad s njima, Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba koja radi više od trideset godina.

Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. sc Gordana Buljan Flander ove godine je, u srpnju, odnijela i značajnu titulu – onu za ‘Ženu godine’. Izbor je to bio časopisa ‘Zaposlena’, a razlog nagradi je dugogodišnji predani rad naše doktorice.

Najbolji ‘proizvod’ Poliklinike je Hrabri telefon, anonimni pomagač, prijatelj, slušatelj, ‘rame za plakanje’, alat kojeg je čak i Vijeće Europe prepoznao kao model dobre prakse, te je predstavljen i UN-u. O svom radu, ali i razvoju pomoći mladima od devedesetih naovamo, pričala nam je za DuList, a saznali smo odgovor i na neka mračnija pitanja o nasilju u – Dubrovniku.

Vi ste ‘naše gore list’, u Dubrovniku ste često, održavate panele, tribine… Apelirate, savjetujete kroz Vaš rad. Možete li prokomentirati kakva je zapravo situacija u Dubrovniku danas što se tiče nasilja nad i među mladima?
Nove institucije su tu, ali – vlada li još uvijek ona vibra koju ste jednom spomenuli, a to je kako smo mala zajednica i zato radije biramo otputovati u Zagreb na savjetovanje kod Vas? Pa zapravo, prije dvadeset i petnaest godina, pa i deset, ljudi iz grada su radije dolazili u Zagreb jer im je bilo neugodno da ih vide kod psihologa u Dubrovniku. Danas više nije takva situacija, dapače – ljudi hoće tražiti psihološku pomoć, no i oni sami kažu kako zapravo ne znaju kome se u gradu obratiti. Možda bi trebalo jasnije komunicirati tko u gradu radi s djecom, tko se čime bavi… Kako bi roditelji znali kad i kome se obratiti.

A tko najčešće dolazi kod Vas?
K nama dolaze ako je riječ o zlostavljanju, ako su u pitanju visokokonfliktni razvodi, ako misle da u Dubrovniku ne mogu dobiti konkretnu pomoć te djeca koja prožive situacije o kojima možemo govoriti kao o ‘bullyingu’, odnosno zlostavljanju djeteta u školi te djeteta koje je izloženo vršnjačkom nasilju. Zapravo, dosta je različitih slučajeva koji dolaze k nama…

Koliko Dubrovnik dobro ili loše stoji u odnosu na sve vrste nasilja među i – nažalost – nad djecom? Jesmo li mi kao zajednica još uvijek u redu, otvoreni ili imamo težih slučajeva…?
Kad sam radila istraživanja uvijek bih uključila Dubrovnik. I kad sam radila ona o raširenosti seksualnog, fizičkog, emocionalnog zlostavljanja nad djecom, i kad sam radila ona o bullyingu, te ona o tome kako predškolska djeca provode vrijeme pred ekranima – u sve to bio je uključen Dubrovnik i uglavnom, situacija je ista kao u drugim gradovima. Ni bolja, ni lošija.

Zapravo, ovdje sve djeluje harmonično, kao da nasilja uopće nema.
Iz onog što vidim iz mojih istraživanja, potpuno je jednaka situacija kao i u svim drugim gradovima.

Možete li dati savjet(e) našim institucijama kako bolje reagirati? Gdje se zapinje?
Institucije u Dubrovniku malo lošije komuniciraju nego što bi trebale, no to je nekakva opća razina, zaista. Svugdje je isti problem komunikacija s djecom te komunikacija među institucijama. A dvije ključne riječi su multidisciplinarnost i intersektorska suradnja. Znači, dijete mora dobiti multidisciplinarnu i dijagnostičku i tretmansku pomoć. Ako je izloženo bilo kakvom obliku nasilja, ono treba biti multidisciplinarno obrađeno. Ako je već došlo do posljedica, dijete treba razgovarati sa svima koji mu mogu pružiti pomoć – od psihologa, dječjeg psihijatra, socijalnog pedagoga… A onda je nužna intersektorska suradnja, obavezno, Policija, škola, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove i roditelji.

Zatvaramo krug…
… u kojem se dijete osjeća sigurno. To je taj krug povjerenja u kojem bi se dijete trebalo osjećati zaštićeno i sigurno. Nažalost, nije uvijek tako.

Nažalost, brojna istraživanja i iskustva pokazuju nam kako oni najbliži krugovi djetetu budu oni koji ga najčešće i izdaju?
Upravo tako. Onda se čudimo što dijete nikome ne vjeruje. Postoji i jedan dvosjekli mač u današnjem svijetu, ubrzana komunikacija koja sve više ulazi u intimu djeteta, društvene mreže… Ali, ona bi mogla biti dobar kanal i za pomoć djetetu? Itekako ju možemo iskoristiti za pomoć djetetu! Imam dobar primjer za to – Hrabri telefon.

I dan danas pričamo o urbanom, aktivnom alatu za pomoć djeci, nastalom 1997. godine. Kako on danas funkcionira? Dobar je model, prepoznat na visokoj razini. Tu je i nagrada.
Na Hrabrom telefonu radi se 21 godinu, i djeca neprestano zovu. Ali, volonteri se sve više prebacuju na Internet, na društvene mreže, online savjetovanja, chat, oblike komunikacije koji su djeci bliski. Pratimo trendove, a djeca se lakše povjeravaju. Brzo i lako dobiju savjet, a osjećaju se kao da su ‘na svome terenu’.

Institucije u Dubrovniku malo lošije komuniciraju nego što bi trebale, no to je nekakva opća razina, zaista. Svugdje je isti problem komunikacija s djecom te komunikacija među institucijama. A dvije ključne riječi su multidisciplinarnost i intersektorska suradnja

Sjećate li se prvog poziva na Hrabri telefon?
Ne, moram priznati, toliko je poziva i pacijenata da se ne sjećam koji je bio baš prvi, ali slučajeva se sjećam. I sjećam se koliko je bilo teško početi s Hrabrim telefonom prije 21 godinu, jer sam ga osnovala kao telefon za zlostavljanu djecu, a prije 21 godinu je postojao stav: ’ U Hrvatskoj baš i nema zlostavljane djece, to se događa tamo negdje u Americi’ – i zato je bilo tako teško. Imala sam plakat kojeg sam htjela staviti u škole, gdje je pisalo: ‘Ako ti govore ružne riječi, ako te tuku, ako te diraju tako da se osjećaš neugodno, nazovi Hrabri telefon’. Nijedna škola prije 21 godinu nije htjela staviti taj plakat jer su rekli da je prejak i presnažan taj tekst. Što vi vidite prejako i presnažno u tom tekstu? A danas sve škole imaju te plakate. I možemo reći kako se klima u društvu promijenila i da klima o zaštiti djece ipak ide na bolje. Ali ima još puno prostora za poboljšanje!

Djeca danas – kad pričamo i o zlostavljačima i o žrtvama – što se promijenilo? Je li danas nasilje direktnije, bolnije…?
Čini mi se kako je nasilje sve okrutnije, jer su danas djeca izložena uopće okrutnosti u svom okruženju, u društvu. Što im mi nudimo? Nasilne heroje! Tko se potuče ili je kriminalac, općenito je nasilan, dobije naslovnicu. O filmovima i videoigricama ne moramo niti govoriti. Zapravo šaljemo poruku djeci, ponajviše dječacima: ‘Ako si nasilan, postat ćeš popularan’. A adolescencija je vrijeme kad mladi žele biti popularni odmah, ovdje i sada. Kako ćeš brže biti popularan nego da se ponašaš nasilno ili da nešto napraviš za što ćeš dobiti ‘lajkove’? I onda postaješ popularan tu sekundu. A poruka curama je: ‘Ako si seksualizirana, bit ćeš popularna’. I onda se čudimo zašto se oni tako ponašaju. Pa mi odrasli smo odgovorni za to!

Mislite li da bi roditelji trebali vršiti više nadzora nad djecom, kontrolirati njihov, primjerice, Facebook profil?
Što se tiče nadzora roditelja, istraživanja su pokazala kako djecu zaista treba pratiti do recimo osme, devete godine, sve ono što djeca rade na Internetu. Uz nadzor, istodobno je to vrijeme kad treba u potpunosti ostvariti kontakt i odnos povjerenja s njima, jer do 11 ili 12 godine više neće puno učiniti oko toga.

Bez obzira što ne smijete, zbog prirode Vaše struke, komunicirati konkretne slučajeve, čini se kao da ste stalno ‘na vagi’.
Jesmo…

Zapravo ne postoje dva ista slučaja?
Uvijek kažem: ‘Ne ulazeći u konkretan slučaj…’ Jer nijedan slučaj nije isti. Ne, ne postoje dva ista slučaja… Ali reći ću vam ovo – susrećemo se sa zaista teškim slučajevima.

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana