Natrag
19.12.2018 09:11

facebook

twitter

google

rss

dulist

FOTO “U Kongu možeš plakati cijeli dan”

8.6.2013 @ 17:30 Baldo Marunčić Aktualno
20;20

Podijelite:

Neki poslovi su drugačiji, drugi uzbudljivi, treći po život opasni, a neki kombinacija svega navedenog. Takav je i posao fotoreportera i jednog od glavnih aktera servisa photodox.com Zorana Marinovića, Pločanina s dugogodišnjom dubrovačkom adresom.

Njegov objektiv svjedočio je ljepotama i tragedijama od jednog kraja planete do drugog, a kakva su mu iskustva s albino Afrikancima i kako je izgledao susret s bratom Pabla Escobara podijelio je u razgovoru s duListom.

Kako bi sebe opisali u dvije rečenice?
– Fotoreporter. Ne bavimo se samo fotografijom nego se ipak, trudimo pokazati jedan niz i slijed. Trudimo se odraditi jednu priču od početka do kraja.

Kad ste počeli raditi?
– Prvi dokumentarni film koji smo radili bio je 1998. godine u Sierra Leoneu – dijamanti iz pakla. Afrika me zapravo prati cijelo vrijeme, ali me zna ponekad i umoriti. Sva ta putovanja od Latinske Amerike do Azije zapravo su odmor od Afrike. Ona je surova i troši te. Kad nakon nje snimam nešto u Kolumbiji ili Laosu – to mi je kao izlet. Indija mi je kao Uvala Lapad. Jer Afrika je tvrda i zapravo kao ured mi je postala. Budu dobri i loši dani.
 
Lijepa i surova

Zašto Vam je fokus Afrika?
– Ona je lijepa i surova, vrlo je teška za snimati, a to može biti izazov. Ja kažem da je Kongo najteža zemlja na svijetu za fotografiranje, a Indija najljepša. Baš me Kongo zato privlači, jer je teško i tužno, ali Afrika je u globalu lijepa. To je najljepši komadić kugle zemaljske. Nažalost cijeli zapadni svijet ima interes u tom kontinentu, ona se iskorištava i izluđuje. Naš posao kao fotoreportera je da zabilježimo tu svakodnevnicu, tu istinu. Zato mi je Kongo posebno zanimljiv. Za njega se kaže da je prokleto bogata zemlja, a od 1996. godine tamo je ubijeno preko šest milijuna ljudi.

Što Vam je fokus rada u Kongu?
– Svaki mobitel u svijetu u sebi ima komadić minerala iz Konga, ali u zemlji je nasilje. Frakcije paravojske nažalost drže tu zemlju, a stanovnici tamo umiru da bi mi imali bolje mobitele i laptope. Bitno je spomenuti kako u Kongu živi osam časnih sestara iz Hrvatske koji su već dole 40 godina i njima pomažem. U Male braće je postavljena i humanitarna izložba kao jedan od načina kako pomoći tim ljudima.
 
Ratnici i vještice
 
Kakva su Vaša iskustva iz Konga?
– Ta je zemlja nepredvidljiva, sumorna, teška sparna i vrlo opasna. Ljudi su izluđeni ratom, ali zapadne zemlje ne žele čuti te brojke. Zanimljivo u isto vrijeme je bio genocid u Kongu i Ruandi gdje je poginulo milijun ljudi,  kao i u Srebrenici gdje je poginulo osam tisuća ljudi. O Srebrenici se jako puno pisalo, a o Kongu jako malo. Jasno je da je to tema kod nas, ali u nekim svjetskim razmjerima ovo iz Afrike je trebalo jače odjeknuti. Nije. Nepravdu čini to što ljudski život u Europi i Africi nije jedan te isti, nema istu vrijednost. S druge strane zemlja se neprestano iskorištava.
Ja kad sam dole u društvu sam s jednim hrvatskim vojnikom Goranom Jamanom, koji radi na razoružavanju lokalnih milicija, i često smo sretali te dječake koji hodaju okolo s kalašnjikovom. To je jedino što imaju, odnosno što će imati u životu je taj kalašnjikov. Policija i vojska tamo nemaju plaću i moraju otimati ako žele nešto za sebe, u cijeloj toj priči su ta djeca koja su potpuno neobrazovana, nose te pušketine okolo i zapravo vrlo opasna jer su nepredvidljivi. Oni su u konačnici samo djeca, ali nemaju u svom sklopu odnos između uzroka i posljedice. Oni će napraviti nešto sada ne razmišljajući što će biti poslije. Otvorit će vatru na tvoje auto ne razmišljajući tko si ti, želiš li im pomoći ili nešto drugo.

Koji je najmlađi 'ratnik' kojeg ste vidjeli?
– Već sa nekih 11 ili 12 godina. To su djeca koja dnevno pojedu eventualno šaku riže. Mi djeci čitamo bajke, a ta djeca slušaju cijelo vrijeme pucanje i bombe. To je njihova bajka, i nemaju odnos između dobra i zla. Zakinuto im je djetinjstvo, a to je najgora stvar koja im se mogla dogoditi. U tim malim kućicama nema Pepeljuga i Snjeguljica, imaš glad i nasilje i neimaštinu. Nasilje je lajt motiv za Kongo.

Kako ste se osjećali kad ste prvi puta radili prilog o 'dječacima ratnicima'?
– U Kongu, ali i cijeloj Africi možeš plakati svaki dan. Možeš se ujutro probuditi i plakati. Nekada ne možeš ni slikati jer ti suze idu niz oči. Ne možeš izoštrit, ne možeš zumirati. Mi živimo u sigurnom svijetu, u svijetu sigurnosti i blagostanja i ne možemo ni percipirati što se sve događa tamo. Ja sam tu neki most koji spaja dva mjesta.

Koji Vam je događaj ostao možda najviše u sjećanju, barem što se tiče Konga?
– Teško je izdvojiti… Jedan dan ulazim u ured sestre Mirabilis Vlašić i vidim djevojčicu kako izlazi i plače. Pitam je što se dogodilo i ona mi objašnjava kako je ta djevojčica došla do osmog razreda osnovne škole i mora platiti maturu koja košta dva dolara. Jedan dolar joj da Caritas, a drugi dolar joj mora dati obitelj. Ta djevojčica po dolar ode u selo udaljeno 40 kilometara od grada u kojem živi. Tamo je zarobe pobunjenici, oca joj ubiju dok je pokušava spasiti, nju siluju šest mjeseci i kad ostane trudna onda je puste natrag. I cijela ta priča se događa zbog jedanaest kuna.  To je ta negativna priča koju ljudi najviše čuju. No Afrika može biti i lijepa, priroda i običaji su jedinstveni.

Što je afrička stvarnost, ta negativna ili pozitivna strana?
– Stvar je u tome da Afrika ima ono što cijeli svijet želi. To je najbogatiji kontinent. Tamo ljudi umiru od gladi, leže na zlatu i lože tikovinu.Nažalost stanovnici Afrike nemaju nikakve koristi od tog bogatstva, oni rade za hranu. Zamislite cijeli dan kopati dijamante za večeru.
 
Kongo je osim dječaka ratnika poznat i po tzv. djevojčicama vješticama?
– Da… djevojčice koje optuže da su vještice spale. U tim kućama često bude i do desetoro djece, a ne postoji mogućnost da se oni svi othrane. Zbog toga ih se rješavaju na način da ih proglase vješticama,a to najčešće budu najmlađe djevojčice. Ako ih netko ne uspije spasiti oni ih zapale.  Neki rođak npr. kaže da ih je vidio kako lete na nebu, truju izvore vode i slično. Postoje centri koji im pokušavaju pomoći i reintegrirati ih u neki normalan život, ali teško je….
 
Albino United
 
Da se odmaknemo malo od Konga, na svojim putovanjima naišli ste i na jedan neobičan nogometni klub?
– Da, u Tanzaniji postoji Albino United. To je dosta nevjerojatna priča. U Africi je dosta raširen animizam i ljudi se bave tim vračanjima i najveći učinak možeš imati ako imaš tijelo od albinosa. Ona vrijede i po 60 tisuća dolara, a to je dolje nezamislivo bogatstvo. Albinose čak ne smatraju ljudima nego duhovima, pa smatraju i da im ne mogu naštetiti – na kraju krajeva ne možeš ubiti duha! Oni su se skupili i igraju nogometom protiv magije. Žele pokazati da su ljudi, sportaši i da imaju emocije. To im teško ide, a cijela ta priča je potpuno apsurdna. Oni igraju na igralištima na gdje je sunce cijeli dan, a njihova koža je strašno osjetljiva, imaju loš i vid stoga nisu neki nogometaši ..imaju stotinu problema ali se ne predaju i pomalo postaju legende. Za nevjerovat je da imaju tek nekoliko tenisica, i onda netko nosi lijevu, a njegov suigrač desnu tenisicu.  Pola ih je boso, ali ne odustaju. Inače, zbog nekog nepoznatog razloga u Tanzaniji se rađa sedam puta više albinosa nego igdje drugo na svijetu.

Koliko je njihova borba uspješna? Uspijevaju li se demistificirati u očima njihovih sunarodnjaka?
– U nekim dijelovima sjevera Tanzanije ih mora čuvati vojska, ali u nekim gradskim sredinama, zbog utjecaja nevladinih organizacija, ta percepcija se ipak mijenja. Ali u ruralnim dijelovima ih mora čuvati vojska. Vjerovali ili ne, 2010. su ministru u vladi našli nogu od albinosa. Oni jednostavno vjeruju da će im tijela albinosa donijeti nadnaravne moći.

Kakva iskustva iz Azije i Latinske Amerike donosi Zoran Marinović, kako je izgledao njegov susret s bratom zloglasnog narkobossa Pabla Escobara i zašto je promijenio mišljenje o Che Guevari nakon susreta s osobom koja ga je zarobila čitajte u novom broju tjednika duList, koji se od srijede nalazi u prodaji.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana