Natrag
16.11.2018 21:53

facebook

twitter

google

rss

dulist

Dubrovački dogovor je loša politička odluka

19.10.2013 @ 20:45 Ana Prohaska Politika

Podijelite:

Zbog svoje kritike odnosa Vlasti prema pitanju 'Lex Perković', ali i kritike odnosa unutar SDP-a, stručnjakinja za odnose s javnošću i predsjednica strukovne organizacije HUOJ te bivša glasnogovornica Vlade RH u mandatu Ivice Račana Aleksandra Kolarić našla se pred izbacivanjem iz stranke,

što ju je dovelo u centar medijske pozornosti proteklih mjeseci. Za duList govori o vrijednosti komunikacije i demokracije unutar stranaka, stanju u zagrebačkom, ali i dubrovačkom SDP-u te iznosi svoj stav o Dubrovačkom dogovoru.
 
U kontekstu nedavnih zbivanja moram Vas pitati jeste li još uvijek članica SDP-a?
– Jesam. I uvijek ću biti socijaldemokratkinja. Čak i u slučaju da me izbace za godinu dana ću opet zatražiti da me prime u članstvo SDP-a.
 
Na svom ste Facebook profilu nedavno napisala da Vlada Zorana Milanovića, kao i sama stranka SDP 'ne čuje, ne uvažava i ne rješava potrebe građana'. Jesu li u toj Vašoj rečenici sažeti svi problemi koji muče Vladu RH, ali i SDP?
– O tome govorim već nešto više od godinu dana. Ili će se SDP promijeniti ili će nas građani zamijeniti. Građani imaju dojam da vodstvo stranke živi odvojeno od stvarnosti. Ljudi ih doživljavaju kao da ne čuju i ne osjećaju svakodnevne probleme, koji su veliki, s kojima se većina građana suočava. Sama stranka je postala hijerarhijski kruta i zatvorena, vođena na način koji otežava dijalog. Pritom uvijek treba pripomenuti kako SDP nije jednako njegov sadašnji predsjednik i sadašnje vodstvo. SDP je bio prije, a bit će ga i poslije sadašnjeg vodstva. Mi u članstvu SDP-a imamo krasnih ljudi, naše članstvo je socijaldemokratsko i  čvrsto sam uvjerena da se većina članova ne slaže s ovim što se događa u vodstvu. Ono što ne valja i što vidim da je potrebno mijenjati jest način vođenja stranke. Kad nema vertikalne komunikacije onda itko tko ima svoj stav o događanjima ne može dobiti priliku reći ništa. Svi ljudi s različitim mišljenjem, posebno oni stručni u pojedinim područjima, bogatstvo su svake stranke, a ne teret. Ako u jednoj prostoriji imate predsjednika stranke i 16 članova vodstva stranke i svi misle jednako baš o svemu, onda je ovih 16 članova suvišno. Dovoljan je samo taj jedan predsjednik. Vodstvo stranke je izabrano zato da izražava svoje političko mišljenje i stavove. Ne da šute i stalno povlađuju. Posao političara je diskutirati, izraziti svoj stav, govoriti. A ne šutjeti zbog straha.
 
Šutnja u vrhu stranke
 
Tijekom svih ovih događanja koji su u javnosti dobili naziv 'Lex Alex', moglo se primjetiti kako, osim europarlamentarca Tonina Picule koji Vam je koliko-toliko dao za pravo mogućnost obrane, nitko drugi u vrhu stranke nije otvoreno stao na Vašu stranu. Upozoravali ste ih da premijer zemlju ne vodi u dobrom smjeru i poručili im 'zašto šutite'. Šute i u Vašem slučaju.
– Moj tekst, zbog kojeg sam izbačena iz stranke, sadržavao je dvije teze. Prva je da 'Lex Perković' radi štetu nacionalnim interesima i da ga treba povući. To je Vlada i učinila. Druga teza je da u vrhu stranke postoji šutnja i da ona neugodno podsjeća na šutnju HDZ-ovaca. Posljedice šutnje su različite i  to je u mom tekstu sasvim jasno rečeno. Kod HDZ-a posljedica je bio kriminal, dok je kod SDP-a sasvim jasno da nema kriminala, ali su posljedice loše političko vođenje i autoritarnost. A što radi vodstvo stranke? Oni svojim postupkom izbacivanja bez ikakve rasprave, upravo potvrđuju kako sam bila u pravu. I dalje šute. Treba ovdje jasno reći, da Zlatko Komadina nije bio na sjednici, a da je Davor Bernardić glasovao protiv.
 
Vrijedi li Vam još kandidatura?
– Ona nije više važeća, jer na popisu kandidata koje je gradsko izborno povjerenstvo objavilo mene više nema. Uz sve to, Maras me netočno optuživao da sam SDP nazvala 'kriminalnom organizacijom', što nitko tko zna hrvatski jezik ne može iz mog teksta zaključiti. S druge strane, Mrsić me optuživao da pozivam na pobunu u stranci, što je također u cijelosti netočno. Ja sam jasno rekla kako trebaju početi iznositi svoje političke stavove pred Predsjednikom, a ne po kuluarima i pred novinarima anonimno. Njihovi politički stavovi su različiti, oni ih govore 'u offu' novinarima. Tako u jednom nacionalnom tjedniku od prošlog tjedna, novinarka ima čak devet sugovornika iz vrha SDP-a, svi su neimenovani, a među njima ima sigurno i članova Predsjedništva. U situacijama u kojima je u pitanju nacionalni interes, poput 'Lex Perković', nužno je imati hrabrosti i zauzeti stav. Nije mi jasno čega se boje osim straha samog.
 
Primjedba, koju ste u svojoj stranci doživjeli, a koja je uvriježena u svim političkim strankama, jest da se problemi trebaju rješavati unutar stranke, a ne u javnosti.
– To su neka arhaična razmišljanja koja su vrijedila u doba bivše države i jednostranačkog sustava. Normalno je da stranke odgovaraju javnosti. Nisu zasebni organizmi koji se bave sami sobom i nitko o njima ne smije javno govoriti. Osim toga, političari i ljudi koji nisu članovi stranaka, u svim razvijenim demokracijama svijeta javno iznose svoje stavove i nema nikakvih preduvjeta da bi prije toga trebali ići na usuglašavanje u stranku. Osim toga, stranku kojom se sve više upravlja autoritarno nije moguće mijenjati iznutra, jer iznutra ne postoje adekvatni mehanizmi izražavanja kritike i da ta kritika bude prihvaćena. Stranku je moguće mijenjati kombinacijom komunikacije iznutra i izvana tj. korištenjem medija i javnog pritiska.
 
Možda bi se prilike u strankama trebale mijenjati i nekim novim ljudima?
– Apsolutno. Međutim, nisu samo ljudi problem. Veći dio članova stranke i dio vodstva anonimno izražava nezadovoljstvo predsjednikom stranke. Ali ne smatram da je tu riječ o problemu s jednom osobom. Zoran Milanović ima mandat predsjednika stranke još dvije godine. Ja ne dovodim u pitanje legalitet i legitimitet njegovog stranačkog mandata. Ali očekujem, kao i drugi članovi i građani, da stranku počne reformirati, otvarati, modernizirati i demokratizirati, a ne da je vodi u suprotnom smjeru, prema autoritarnosti.
 
Zar nije po dolasku na mjesto šefa stranke Milanović baš zbog tog bio hvaljen?
– Točno, i njegov prvi tadašnji korak je bio izvrstan, što to uvijek napominjem. Otvaranje i uvođenje sustava izbora 'jedan član – jedan glas' je dobar model, ali je takav model donio neravnotežu u legitimitetu, jer se na taj način bira samo predsjednik stranke i organizacija. Sva ostala nacionalna tijela biraju se delegatski. Potrebno je staviti na javnu raspravu u stranci model gdje se sustav 'jedan član – jedan glas' primjenjuje na sva stranačka tijela. To je idući korak demokratizacije na svim razinama.
 
'Svi sa svima'
 
U Dubrovniku je stanjem u SDP-u nezadovoljna bila Olga Muratti, nekadašnja predsjednica ogranka. Muratti je kao razlog izlaska iz stranke zapravo rekla ono što i Vi ističete – problem komunikacije, posebno između vodstva i članstva.
– Dubrovačka politička situacija mi je jako dobro poznata jer sam ovdje često i volim ovaj grad. Mislim da je ulazak SDP-a u Dubrovački dogovor politički pogrešna odluka, ali to nije odluka samo dubrovačkog SDP-a, kao što je neki sada pokušavaju prikazati. Očito je imala suglasnost vrha stranke. Jer kad se ta odluka dogodila i kad se formirala gradska koalicija vrh stranke je o tome šutio četiri mjeseca i nije ništa kritički o tome rekao. Dapače, predsjednik stranke je relativizirao Vlahušićevu nepravomoćnu presudu. Pritisak na vodstvo dubrovačke organizacije nastao je tek u trenutku kad su se lokalni političari pokazali „neposlušnim“ i odbili odustati od kandidature zbog preferiranog kandidata vrha stranke. Muratti se htjela kandidirati, nije pristala odustati. I zato je raspušteno vodsto, a ne zbog koalicije u Dubrovniku. Mislim da SDP mora sam sebi odgovoriti na pitanje tko bira lokalna vodstva stranke. Lokalno članstvo ili vrh stranke u Zagrebu?
 
Zašto smatrate prihvaćanje Dubrovačkog dogovora lošom odlukom za SDP?
– Ako su svi sa svima u koaliciji, a u koaliciji su i dvije najveće stranke, onda politika gubi svoj smisao za građane, jer građani nemaju alternativu. Koalicije poput takve u Dubrovačkom dogovoru čine politiku nevjerodostojnom i podržavaju stereotip građana kako su u državi svi političari isti. A dvije različite stranke, poput SDP-a i HDZ-a, ne mogu imati iste ciljeve. Vrijedi se pritom prisjetiti kako je razlog za tu koaliciju izglasavanje golfa na Srđu. Takva koalicija je loša odluka, i građani zbog toga neće na izborima honorirati niti jednu stranku. Ponavljam da u slučaju SDP-a za to sigurno nije isključivo odgovorna Olga Muratti. A čak i ako jest odgovorna, to nije razlog da joj se onemogući kandidatura. Svaka osoba koja izađe iz stranke, a posebno osoba poput Olge Muratti koja je dugo vremena u stranci, je gubitak za stranku. Jer time stranka kadrovski osiromašuje.
 
Prema svemu sudeći, onaj kojeg je vrh stranke trebao postaviti za novog predsjednika je Oleg Valjalo. Ni sama Muratti nije imala ništa loše za reći o njemu.
– Ne poznajem gospodina Valjala, ali je samo po sebi jasno da o predsjedniku lokalne organizacije mora odlučiti članstvo. Jasno je da se niti jedna SDP-ova organizacija ne može kvalitetno voditi iz inozemstva, dopisno vjerojatno ili preko Facebooka možda?
 
Bez obzira što on očekuje pomoć tajnika u ogranku?
– Onda neka tajnik bude predsjednik. Predsjednik mora živjeti sa svojom stranačkom i građanskom zajednicom, mora biti tu, prisutan, naročito u ovakvoj sredini gdje je SDP slab i gdje ga treba jačati. To traži značajan vremenski angažman. Ali izabrat će članstvo dubrovačkog SDP-a.
 
Kad ste posljednji put dali intervju za duList, u ljeto 2012. godine, niste davali puno šanse na izborima gradonačelniku Andru Vlahušiću, posebno zbog nepravomoćne presude. Ipak, izabran je u još jedan mandat.
– Izabrali su ga građani i činjenica što druge stranke nisu istaknule građanima vjerodostojne niti prepoznatljive kandidate. Ako je izborna utrka bila legalna i legitimna, nikad ne dovodim u pitanje volju građana. Građani su ga izabrali, a zašto, to je neka druga priča. Također je pitanje zašto je u RH moguće s nepravomoćnom osudom sudjelovati u izborima. O tome isto treba razgovarati, jer za bilo koje radno mjesto morate imati potvrdu o nekažnjavanju. Međutim, to je pitanje državnog zakonodavstva.
 
'Anonimni izvori'
 
Na Dubrovačkim medijskim danima proteklog vikenda sudjelovali ste na okruglom stolu 'Vlada i odnosi s javnošću – manipulacija ili nužnost'. Koliko je ta tema vezana za premijerovu zabranu Vladinim institucijama da koriste usluge PR-a?
– Odnosi s javnošću su nužnost u svakoj instituciji, pa tako i u vladinim institucijama. One imaju dodatni pritisak na svoju komunikaciju, očekivan i opravdan, jer ona mora biti dodatno jasna i transparentna. Njihove informacije moraju biti lako dostupne i prije svega cjelovite. Sad se vidi da je ono što je dovelo do te zabrane bila osobna reakcija premijera Milanovića zbog činjenice što se HUOJ očitovao o sukobu interesa posebne Premijerove savjetnice i što je nekoliko stručnjaka, i ja među njima, u medijima stručno analiziralo komunikaciju Vlade i  Premijera. Dakle, kritiziraš komunikaciju premijera i dobiješ zabranu struke; kritiziraš šutnju vodstva, izbace te iz stranke.
 
Je li jedno povezano s drugim?
– Obje odluke je donijela ista osoba, a ja sam akter u oba slučaja. Iako odnosi s javnošću i SDP nemaju međusobne veze.
 
To bi se inače zvalo osobnim obračunom?
– To ste vi rekli. Na to pitanje može odgovoriti samo Premijer. Ja se samo mogu nadati da se Zoran Milanović, kao hrvatski premijer i predsjednik stranke na vlasti, ne služi pozicijom najmoćnijeg čovjeka u državi kako bi se „obračunavao“ sa mnom kao građankom i članicom SDP-a.
 
Što mislite o odnosima s javnošću na poziciji vlasti?
– Uvijek kad je netko u poziciji velike moći, u ovom slučaju je to državna vlast, ima na raspolaganju i mogućnost manipulacije, što ne znači da se to uvijek i događa. Što je komunikacija transparentnija, jasnija i otvorenija, to je razina manipulacije manja. Što više komunicirate imenom i prezimenom, a manje kao 'anonimni izvor', time je manje manipulacije. Upravo je u tim 'anonimnim izvorima' i jedna od ključnih primjedbi struke na rad Vlade. Jer su oni postali dominantno sredstvo komunikacije s medijima, umjesto da budu tu i tamo prisutni. Naravno da je odgovornost i na novinarima, koji takve informacije, koje ponekad znaju biti vrlo agresivne spram pojedinaca, objavljuju bez ikakve zadrške, ne tražeći potvrdu imenom i prezimenom. Nije sporno da ti 'anonimni izvori' oduvijek postoje, ali oni moraju biti potvrđeni još nekim imenovanim izvorom. Kad 'anonimni izvori' postanu sustav komuniciranja jedne vlade, onda je to loše. Jer pod tom krinkom možete svakog napasti, izvrijeđati i netočno optužiti, bez ikakve odgovornosti. A to je teško kasnije demantirati.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana