Život na jugu

Dizajnirani organi (2)

Stali smo dakle kod stanovanja. Tatjana, ginekolog koja je otišla iz varaždinske bolnice pola godine ranije, preselila supruga i malog sina u Richterswil, i dovukla Sašu u istu bolnicu, našla je stan za najam u njihovom susjedstvu, pet minuta hoda do bolnice. Novoobnovljeni stan koji mi je legao na prvu, doduše bez pogleda na jezero, ali s velikom terasom koja gleda na zelenilo uz susjedne zgrade. Sjedeći na terasi nekoliko puta me je morala upozoriti da stišam svoj temperamentni i glasan ton govora, da ne bih uzbunio to nevjerojatno tiho susjedstvo. Platila je i parkirno mjesto u garaži, doduše komplicirano za manipulaciju pa sam odlučio da ću parkirati automobil na označenom praznom parkiralištu ispred zgrade, kako bih lakše unosio stvari u stan.

To sam učinio odmah po dolasku kad sam iskrcavao doseljene stvari te ponovno nakon što smo opet napunili automobil kupovinom iz Ikee (dobiješ kuhinju s aparatima, perilicu i sušilicu rublja, ostalo moraš sam namjestiti). Navažao sam se tako po trgovinama i ostavljao auto na tom vanjskom parkiralištu, dok nisam primijetio poruku na vjetrobranskom staklu ispisanu rukom na papiru istrgnutom iz bilježnice na crte, duboko zataknutu ispod brisača da je trebalo vremena dok ju ne spazim. Vlasnik parkirnog mjesta, na engleskom jeziku, obavještava me da ukoliko ne maknem automobil unutar 12 sati s njega, obavjestit će o incidentu ‘dizajnirane organe’ (…designed organs would be informed.). Jesu li ti ‘dizajnirani organi’ eufemizam za policiju, odnosno tko su oni (netko tko je zadužen da trava bude pokošena, pokreće satove na kolodvoru?) nisam se puno zamarao nego sam poslušno, ali razjaren zbog nerazumijevanja pragmatičnog pristupa problemu iznošenja stvari iz automobila novopristiglog susjeda, preparkirao auto u garažu. Bjesnio sam i kad je Saša prokomentirala: ‘Ali ja bi se tako ponašala i u Hrvatskoj, ne treba mi strah od sankcije da bih se ponašala civilizirano.’.

Bjesnio sam jer postoji osim reda i tolerancija na nered ukoliko je on, kao što je u ovom slučaju bio, samo privremen i opravdan. Ili je tolerancija ovih 12 sati? Hvala mu na tome. ‘Ako su država ljudi, Švicarci sigurno nisu sol zemlje!’, pomislio sam ponovno negativistički. Možda sam do tog trenutka, očaran pozdravima stranaca na ulici, mahanja rukom vozačima s kojima se mimoilaziš na uskoj cesti (kao u mojem selu, moguće svim selima na brdima, ceste su neprimjereno uske), izobiljem svih vrsta, pomislio da postoji nekakva mogućnost da se ovdje skrasim. Zaboravio sam da je ideja reda, kao vrhunskog dosega čovječnosti, vrhunska iluzija, da zapravo svjedočim predstavi ‘uređenog društva’, a otpor koji sad prema njemu osjećam (ja koji sam za sebe smatrao da sam stvoren za uređeno društvo), zapravo posljedica samoobmane, dokaz da sam anarhist u svojoj srži.

Posljednji znak da je vrijeme da se vratim na otok, meni koji znakove dobivam i čitam, bio je na stoliću s časopisima u bolničkoj čekaonici. Javljala je Saša svoj konačni dolazak šefici odjela, a ja sam došao pogledati njezino novo radno mjesto. Radi se o bolnici, jednoj od dvije u Švicarskoj, koja se temelji na antropozofi ji Rudolfa Steinera (doktorica s kojom sam razgovarao nije znala da je rođen u Donjem Kraljevcu u Međimurju, u čiju sam rodnu kuću prije dosta godina odveo svoje prijatelje iz Njemačke) pa postoji odjel za euritmiju i antropozofsku masažu. Postoje i intravenski pripravci na biljnoj bazi (Weleda, kod nas se kupuje u supermarketima), koji se u bolnici koriste, a koliko znam ne postoje za njih relevantna klinička ispitivanja. Dakle nered apsolutni.

Ovdje kod nas se jasno zna, na moju veliku radost, što radi službena medicina, a što komplementarne metode koje možda pomažu, no za to ne postoji dokaz prema smjernicama. Tamo, što možda i nije loše, odlučuješ sam što ćeš sa svojim životom i nikoga nije briga za ishod. Možeš dobiti i eutanaziju. Prelistavajući časopis u kraćenju vremena do dogovorenog sastanka (kašnjenje), naletjela je Saša na članak o Mljetu nekog očaranog gosta, kojeg je vodila naša mlječka’ vodičica Andreja, majke Švicarkinje i oca otočanina, nedavno preseljena na otok iz Švicarske (LaTavola, No 4/2018). ‘Ne možeš pobjeći!’, govorio mi je glasno taj članak, slike jezera i otočića Svete Marije. Zato sam, kad je konačno došla i upoznali se, odgovorio ‘Nein!’ na pitanje tražim li možda i ja posao koji aktualno imaju baš za jednog internistu. Neke stvari mogu pričekati ako su meni namijenjene.

Na povratku, čekajući vlak koji će me odvesti na aerodrom u Zürichu, pokraj jezera koje si uobražava da je more pa njime plove trajekti s jedne obale na drugu, počela je padati kiša nakon tih nekoliko sunčanih dana. Promatrao sam te lijepe ljude na peronu koji su u taj jutarnji sat kretali na posao i školu. Još jedna mizascena običnog života koji je svugdje isti, bez obzira na kulise. Kako su minute od očekivanog dolaska vlaka prolazile na satu perona, a on nije dolazio, ponovno pronađeno veselje u meni je raslo. Zakasnio je dobrih 3 minute u dolasku. Kao što sam ja promatrao njih, tako su možda i oni gledali tog nasmijanog čovjeka na kiši. Još nešto. Želio sam, kao pravi prijatelj, posjetiti muzej moderne u Schaffh ausenu (Hallen für neue Kunst), da vam mogu napisati kako sam bio kraj skulpture staklenog iglua Maria Merza, one u kojoj je junak knjige iz jedne od prethodnih kolumni (Rat i rat) konačno našao mir, no muzej je zatvoren 2014. godine.

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija