Proslavili smo dan našeg parca, Svetog Vlaha, ove nedjelje. Blagdan je „pao“ baš na taj dan, pa je došlo čeljadi sa svih strana.
Čak i iz daleka, jer je i njima, a ne samo nama, bio neradni dan. Tako prođe i naša Festa, život ide dalje, brzo dani dolaze i prolaze, teško je uhvatit ritam događanja. A ovih dana nastavak je karnevala, maškara. Na sve strane pjeva se i pleše skriveno pod maskama i poručuje, glasno govori sve ono što se inače i ne smije. Tek skriveni pod maskom neki imaju hrabrost. I imat će je sve tamo do ultima, utorka 12. veljače, kad u ponoć sve staje. Te se izjutra budimo u životu realnosti kojeg živimo. Bez maske, kada se iznova tako ponizno pomirujemo s ludostima koje nam se događaju.
Mijauču li, mijauču!!
Ni mačke ni veljača više nisu što su nekad bile! Nekad bi mačke najčešće povezivali uz veljaču, al' zadnjih godina traje „to“ i kod njih kroz cijelu godinu. Mijauču li, mijauču! Noćima kroz godinu. Kad god im „ono“ dođe na pamet. I nekako uvijek ispod prozora „spavaće“. Možda bi i njima trebali dati koji savjet u sklopu ovog toliko spominjanog Zdravstvenog odgoja. Bar bi mirnije spavali. Evo jedan dobar baš vezan za ovaj „odgoj“; osmogodišnji dječak pita prijateljicu: "Što ćeš ti tražiti od Djeda Mraza za Novu godinu?" Ona mu odgovori: "Jednu Barbiku! A ti?" – upita ona njega. On će: "Ja ću tražiti jedan tampon!" A ona će: "Što ti je to "tampon"?" Te joj on pojasni svoju želju: "Pa ne znam točno… ali na TV-u kažu da kad imaš taj tampon onda možeš ići na plažu svaki dan, voziti bicikl, praviti tulum, trčati, raditi sve što ti se sviđa, a da nitko ništa ne primijeti!" Tako je to kad djeca previše gledaju reklame na TV!
K'o i čeljadi, i mačaka je sve manje u Gradu. Nema ih ni za vidjet ni za čut. Pa se unutra, u zidinama u ove zimske puste dane čak i može mirno spavat. Bar to. I golubova je sve manje. Te kad ih vidiš okupljene oko nekog, odmah to treba slikati, kao dokaz da ih ima i da još uvijek netko o njima brine.
Nije to više to!
Branko Mandić ih prvo hrani ispred portuna kuće u kojoj živi, u ulici Između polača. Prva vrata na desno kad se u ovu ulicu uđe od Crkve svetog Vlaha. Tu ga jedan smeđe bijeli redovno čeka. Samo sleti s krova do njega. Onda ih Branko hrani oko Orlanda. Tu malo odmori, sjedne pod noge starog Orlanda i gleda ih dok jedu rižu koju im daje. Uvijek u maloj torbici nosi kesicu riže. Pa krene u đir preko Straduna. Tu ga između šetača golubovi ne prepoznaju. Al' čim izađe kroz Vrata od Pila kaže mi „Sad gledaj što je slijetanje!“ i eto ih opet sa svih strana oko njega. U tom điru priča mi kako ga zaista prepoznaju čim ga vide, neke čak i on zna, predstavlja mi ih. I kaže kako je golubova u Gradu sve manje i manje. Zna još čeljadi koja im iznosi stari kruh i što li već za hranit ih. Ali tužno priča ovaj dio priče.
Inače Branka zna sva čeljad u Gradu. I šire. Možda je i najmanje čeljade u Gradu. Zbog koljena i noga koje se nisu razvile kako treba. Osim golubova, voli i glazbu. I sjajan je gitarist. Dugo je svirao u raznim bendovima, jednom čak i s Dokom i „Crnom udovicom“. Znali smo ga zezat kako je „najmanji gitarist na svijetu“! Doma još uvijek ima i gitaru i pojačalo, al' odavno nije zasvirao. „Nije to više to!“ tek će.
Potresi i seobe
Branko je poveznica ovih ulica Grada, od Pracatove, preko Zuzorine i Između polača. Od rođenja je živio u ulici Cvijete Zuzorić, na broju 1, u onoj velikoj zgradi gdje je već dugo Zavod za obnovu. Na prvom katu živjela je obitelj Violić, njihov i naš Dubo znani je stolnotenisač. Na drugom katu bio je Omladinski dom „Pajo Čerović“, tu bi se vikendom skupljala mladost, igrala šah, tenis, a taj klub slavu za sva vremena stječe kad postaje prva dubrovačka diskoteka, gdje je muziku puštao Vjeverica. Istina, samo petkom, od 7 do 9 navečer. Kat iznad živio je Branko s obitelji. Pa im baš i nije bilo tiho! Treslo bi se itekako. Priča Branko: "Majka bi sišla doli i rekla Vjeverici „Daj stišaj to malo!“, a on bi joj reko' „Oću, oću teta Stane!“, al' bi opet nastavio". Nakon dvije godine ta prva diskoteka je prestala s radom.
A onda je baš zatreslo s potresom travnja 1979. godine. Popucali zidovi, otpale funjestre, popustio pod. Iselili su ih sve iz te zgrade, po hotelima, prvo Stadion, pa Belvedere, pa Vis 2., nekoliko godina. Pisali su i tražili da ih se vrati doma, u Grad, a u tom čekanju su čuli kako se u svoju zgradu više vratit neće. Tamo su se uređivale kancelarije za Zavod za obnovu. Na „humano preseljenje“ negdje drugo nisu pristajali, čekali i dočekali, te ih 1983. vrate u Grad, ali u stan na trećem katu u ulici Između Polača. S pogledom na Stradun. Od tad su tamo. Na prvom katu je Matica umirovljenika, na drugom katu već godinama nema nikog. Jezivo prazan i vrlo oštećen stan koji pripada „Blagom djelu“. S pogledom na Zvonik, Orlanda i Stradun. Za koga se čuva? Dalje skalama penje se Branko polako do svog stana, na treći kat, u potkrovlje. Pa kad šetamo u điru Stradunom, možda nas i on odozgo gleda.