Upravo na dan kad smo prije 23 godine, 19. svibnja 1991., puni ponosa i hrabrosti odlučili biti samostalna država, imali smo izbore. Koji nam dohode jednom u četiri godišta. Birali smo novu gradsku i županijsku vlast. Naravno, i lokalne općinske načelnike.
U ova bremenita vremena „u kojem svi oglušiše, pa se nema kome pripovijedat“ kako napisa Marin Vidra Držić, kada „danas u tren postaje sutra, a ono jučer se olako zaboravlja“, sjetimo se tog ponosa, prkosa i tog jedinstva od prije 23 godine. Danas, kad smo tu gdje smo; nesigurni, poniženi, bezvoljni, od tog ponosa i prkosa nije ostalo ništa. I baš taj dan, ove nedjelje u jutarnjim satima, netko na ulazu s Pila na desnu ruku Svetog Vlaha zakačio golf lopticu. Kao poruka, simbol svega onoga što nam neizbježno dolazi. I čemu se više ne možemo suprotstaviti. Nemamo više ni snage, ni volje, ni prkosa ni ponosa.
Prva pitura u prahu
Nakon gospara Lukše Beritića i davne povijesti ovog dijela Grada, vratimo se u nešto manje davnu povijest, još jednom u ovom điru uz gospođu Nadu Skatolini i njene „Pripovijesti o Gradu“, u kojima se prisjeća butiga prvog dijela dvadesetog stoljeća u ulici Lučarica.
Zapravo, tamo gdje smo već spomenuli neke butige i vlasnike im, prije skoro pa stotinjak godina spominju se druga, još starija imena. I sve su u onom drugom dijelu ulice Lučarice, kad se presiječe Zuzorina i prođe ispod onog volta dalje prema Stradunu.
Preko puta jedan drugom, dvadesetih godina prošlog stoljeća butige su držala dva brata Bajčetić. Tamo gdje je danas konoba koja spaja dvije ulice i kroz koju se može proći iz Lučarice do Zeljarice, butigu je nekad vodio Ivo Greguš, a od njega je preuzeo jedan od braće Bajčetić i tu držao butigu komestibile. Skoro pa točno preko puta mu, butigu koju mi mlađi još pamtimo po gosparu Marčelu Dileu i pucama koje je tamo prodavao, prije je vodio drugi brat Bajčetić sa svojom ženom, kao butigu od drogerije. Gospođa Nada posebno se ipak sjeća tihog, skladnog i radišnog trgovca Iva Greguša koji je među prvima u Gradu prodavao pituru u prahu, puno prije je počela raditi Tvornica boja i lakova u Gružu, znana nam „Dubravka“.
Ta bi se pitura u prahu „kuhala u tećici u vodi na fornjelu, a miješala štapićem“. Prodavao je i penila, četke, bruškine, laneno ulje, terpentin, glas – papir i piture svih „mogućih kolura u prahu“.
Ma, prodavao je u to malo kvadrata sve za pituravanje, ali i sve za tadašnje dubrovačke slikare.
Roba na glasu!
Gospara Greguša valjda pamti tek još koje starije čeljade Grada, kao što još malo tko pamti i sitnu malu ženu slaba vida Anu „Lučaricu“, koja je tamo gdje je danas zlatara u Lučarici, držala „malašnu, tmušastu butižicu, bez funjestara, bez eletrike“, a u kojoj je prodavala bombone, mjendule bruštulane, krokante, lizalice, karamele i razne „dječje radosti“ tadašnje djece Grada, a danas gospođama i gosparima „treće dobi“. Iza Ane „Lučarice“ butigu je preuzeo Đuro Obradović, sve je obnovio, opiturao, uveo eletriku, te prodavao suhomesnatu robu. I na samom kraju Lučarice, kad se već skoro pa izađe do Orlanda, butigu od robe na metre držao je gospar Ivo Kukuljica tih godina kojih se spominje u svojoj knjizi gospođa Nada. Prisjetivši se i kako se od tog materijala mogla činit muška košulja, ženska bluza, fini lincuni, „sve nepoderivo, čudesne vrste, boje stalne“. I pojasnivši nam kako je taj materijal bio „proizvod češke fabrike, onda na glasu“. Zapravo, svi ti meštri, trgovci, pravi gospari, te sve te njihove butige raznih ponuda i usluga kojih je tada bilo u jednoj ulici više nego danas u cijelom Gradu, bili su tada „na glasu“. Kad se išlo do njih „po nešto“, znao si da ćeš naići na pristojnost i kupiti kvalitetu. Sve ono što se danas rijetko nalazi. Danas, kad su češku robu i stare butige zamijenili kineska bofl roba i suvenirnice, kad Gradom kao bakule lutaju turisti s kruzera, sve ono što je i ne tako davno bilo naše, postaje nekog drugog, a mi to mirno i bezvoljno tek gledamo.