Zanimljivosti

BRAČNI PAR SESJAK Nakon života u Njemačkoj, mir pronašli u ljetnikovcu Zamanja

— Moja mladost od Mljeta, sela Korita do Montovjerne vezana je uz dubrovački kraj. Tu su mi korijeni. Morao sam doći natrag – priča nam gospar Frano Sesjak, povratnik iz Nje­mačke gdje je boravio više od pola sto­ljeća. Danas umirovljenik, sa supru­gom Annom jesen svog života provodi u rodnom Dubrovniku, impozantnom renesansnom dvorcu obitelji Zamanja otkud se s barkom starom 70 godina svakodnevno otiskuju u morske avan­ture. Zanimljivo, govori nam, njegova brodica nosi ime Carlotta kao i kćer Mate Zamanje, jednog od posljednih vlasnika ljetnikovca, glasovitog priku­pljača kolendi i usmene baštine ovog podneblja. Jednako će Frano i Anne nazvati svoju unuku, 13-godišnju miljenicu za koju tvrde, mada odra­sla u drugoj zemlji, je naturalizirana Dubrovkinja. ‘Plače svaki put kad se mora vratiti doma’, s dragosti govori bračni par Sesjak.

Slobodan čovjek
I sam Frano s težinom na srcu, doduše iz političkih razloga, bio je daleke 1962. godine primoran otići iz vlastite domovine. ‘Nakon završene više ugo­stiteljske škole u Sarajevu, četiri i pol godine navegavanja na Atlantskoj plo­vidbi, silom prilika morao sam napu­stiti Grad. Kako bih napredovao, bio sam prisiljen postati članom Partije, ali to nisam želio. Zato su me smatrali nepodobnim pa sam se promijenivši posao u dva-tri hotela preselio u Nje­mačku’, prisjeća se. U Gružu se ukrcao na teretni brod. Doplovio je do Genove te zatim preko Ventimiglie, Monte Carla, Marseillea, Pariza stigao do svog konačnog odredišta. ‘Bio sam najsret­niji čovjek na svijetu kad sam zakora­čio na granicu’, priznaje nam.
— Njihova policija pritvorila me na dva-tri dana koliko su trajala ispiti­vanja i onda sam dva mjeseca bora­vio u logoru za izbjeglice Zirndorf kod Nürnberga. Kad sam dobio dozvolu za boravak i rad konačno sam bio slobodan čovjek. Pitali su me u koju bi zemlju dalje želio otići, rekao sam ostajem ovdje. Usidrio sam se u Rursku oblast, mjestašce kod Dortmunda, gdje sam upoznao moju Švabicu. Od tog 7. kolovoza 1964. ona je jedina i najveća moja ljubav – s nepatvorenim osmije­hom izgovara gospar Frano dok gotovo sramežljivo pogledava prema svojoj plavokosoj družici. U novoj sredini nije poznavao nikoga. Uspio je, kaže, zahvaljujući ‘nosu’ za dobru priliku i hrabrosti.

‘Nisam im bio po volji’
— U Njemačkoj sam se isključivo bavio svojom strukom. Promijenio sam tri-četiri ugostiteljske kuće. Prepoznao sam da se tamo s mojom voljom i zna­njem može više zaraditi kao samosta­lan. Nakon kratkog vremena uspio sam nagovoriti moju suprugu koja je inače medicinska sestra da se upustimo u otvaranje vlastitog lokala. Unajmili smo lijepo zemljište i tu otvorili resto­ran u kojem ćemo raditi sljedećih 30 godina. Zvao se Balkan Grill i u njemu ste mogli kušati 50 međunarodnih jela. Od dubrovačkih slastica na jelovniku smo imali rozatu. Kod nas su zalazila mnoga poznata lica bilo nogometaši, veslači ili biciklisti, od Nijemaca, Fran­cuza do Japanaca – s radošću objaš­njava Frano Sesjak. Ipak, tumači, sve uvijek nije išlo glatko.
Osobito neugodno iskustvo doživio je kad je mijenjao jugoslavensko držav­ljanstvo. ‘Kad sam došao u veleposlan­stvo obratili su mi se s druže Sesjak. Odgovorio sam im kako nisam sjedio s njima u školskoj klupi, a kamoli bio politički kolega da me imaju pravo tako nazivati. Ta se anegdota prepri­čavala sve do Frankfurta. Nikako im nisam bio po volji’, odmahuje glavom. Politička i društvena previranja 1971. pratio je putem novina, radija i televi­zije te pomagao koliko su prilike dopu­štale. U grad svojih čežnji vratio se tek nakon 13 godina. Pošto je bio politički emigrant nije mogao putovati istočnim zemljama Europe. ‘24 sata nakon što dobio njemačku putovnicu bio sam na aerodromu u Čilipima, ali već tu doče­kala me policija’, povjerio nam je.

Povratak nakon 13 godina
— Pozvali su me na ispitivanje, u Vili Palmi srećom nisam završio. Rekao sam im ako žele mogu navratiti u Hotel Park gdje sam odsjeo i rado ću s njima popričati. Međutim brzo sam ih se rije­šio. U Hrvatsku sam nastavio dolaziti barem dva puta godišnje. Jedino 1991. i 1992. nisam uspio. 1993. sam auto­mobilom prešao preko pontona na Maslenici kako bi stigao u svoj Grad. Za vrijeme Domovinskog rata organi­zirano smo prikupljali odjeću, hranu i ostale potrepštine. U Bundestag smo poslali liste s na tisuće potpisa kojima smo od Helmuta Kohla, a kasnije Hans-Dietricha Genschera tražili da prizna RH kao samostalnu državu. Jako su nas pogađale vijesti o ratnim razaranjima koje su do nas dolazile. Nastojali smo pomoći. Davali smo novčane priloge za obnovu od Čilipa do Siska – priča Frano Sesjak.
I danas je tako. Situaciju u zemlji promatra s pozitivnim stavom. Sviđa mu se put kojim nas vode premi­jer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. ‘Napadaju ih iz meni nepoznatih razloga. Također, situacija u Gradu bolja je nego prije, vodstvo je zrelo i razumno’, komen­tira. Korupcije ima svugdje, mišlje­nja je. Za to je prije svega, objašnjava zaslužan Istok. ‘Budućnost mladih leži u zemlji gdje su rođeni. Treba pri­tisnuti strukture da počnu raditi svoju dužnost. Ako niste zadovoljni sad, bit ćete sutra. U Njemačkoj sam desetak godina radio kao najobičniji namješte­nik. Niti jedom nisam tražio povišicu. Poslodavac je prepoznao moj trud i to nagradio. Čak dva puta godišnje mi je povisivao plaću. Tko ima volju i zna­nja može pronaći posao’, decidirano će.

Idila Rijeke dubrovačke
No, nezavidno je, dodaje, njemu koji je tu praktički pola godine, donositi zaključke. Rad na crno osuđuje. On nije nepoznanica ni u Njemačkoj, ali za to se, tvrdi, plaćaju drakonske kazne. Ako vam netko jedan mjesec ne isplati plaću, odmah na vrata zakuca inspek­cija. ‘I Hrvatska ima svoje zakone koje nitko ne provodi. To mi nije jasno. Ovdje sve ide preko poznanstava. Pa gdje to ima?’, začuđeno ponavlja gos­par Frano. Ipak ni u ‘geliebtes Deu­tschland’ nije sve tako sjajno. ‘Izbje­glice, uglavnom Sirijci, Iračani i Rumunji stvaraju veliki problem. Zbog njih raste broj neonacista. Okružje je postalo nesigurno. Poslije 18 sati čovjek treba biti oprezan kuda se kreće. Poli­cija ne želi uopće intervenirati na peri­ferijama gradova jer ih ima kao vukova. Merkelica je na zalasku, tko će uvesti reda poslije nje?’, pita se.
Bijeg od krute svakodnevice sa svo­jom voljenom pronalazi u Rijeci dubro­vačkoj u Donjem Obuljenom. ‘Imamo divne mire, naš vlastiti mali Dubrov­nik, kapelicu Gospe od zdravlja i đar­din u kojem uzgajamo citruse i cvi­jeće’, razdragano govori Frano Sesjak o ljetnikovcu Zamanja u kojem je svo­jevremeno s korpusom boravio general Janko Bobetko i planirao oslobođenje Dubrovnika. ‘Oduvijek sam imao želju ovdje kupiti vlastitu nekretninu. Pre­poručivali su nam neke novogradnje u Lapadu za koje smo i dali predu­jam. Uglavnom su posrijedi bile kapu­nare koje se mojoj supruzi nisu svi­đale. Preko rođakinje s Mljeta doznao sam da je na prodaju dvorac Zama­nja. Razrušen još od potresa 1979. bio je ozbiljno oštećen. 1984. godine za njega smo dali 200 tisuća maraka koliko košta jedan Golf. Do sad smo ga uz orsan i prostrani đardin obnovili tri puta i niti jednom trenutku nismo požalili’, privlačeći k sebi ruku ‘svoje Švabice’ poručuje gospar Frano Sesjak.
Cilj mu je bio pridržavati se izvor­nog izgleda ljetnikovca pa je osim gra­đevinskih stručnjaka na njemu anga­žman ostvarila i pokojna Beba Beretić. Kamenja potrebna za nadomjestak nabavljena su apozito s dubrovačkog područja – Župe i Konavala. Prostorije u samoj zgradi opremljene su namje­štajem po mjeri iz Slovenije, a dio je čak dopremljen i iz Njemačke – župnog ureda luteranskog svećenika koji je vjenčao Frana i Annu. Kamenu pla­stiku na ovratnicama, kamina, ograde stubišta pošto je bila prekrivena sloje­vima boje i klakom gospar Sesjak vla­stitom rukom je strugao brinući se da ne kompromitira stoljetni kamen. U vrtu pak je zasadio autohtone vrste ovog kraja poput ljute naranče, a tu i tamo pokoja je pomadora, artičoka te obilje lavande, ruzmarina i kadulje. Osobno ih obrezuje i tetoši. Želja mu je prije negoli se pozdravi sa ovoze­maljskim životom dovesti u red pripa­dajući muo i mandrač te prviesti svrsi crkvicu Gospe od zdravlja gdje će nji­hova ljubimica Carlotta jednog dana izreći bračne zavjete.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 21. kolovoza 2019.

Pročitajte još

‘INATI SE…’ KUD ‘Stjepan Radić’ na turneji po Slavoniji

Dulist

Nitko ne želi ugraditi lift u zgradu Grada Dubrovnika

Dulist

UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA Procesija sa svijećama i blagoslov barki u Gružu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija