Život na jugu

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Hajde da pokušam kroz jedan slu­čaj, o kojem sigurno niste čitali i vje­rojatno nećete, progovoriti o neodgo­vornosti. Pascal Bruckner prepoznaje dva mehanizma bijega od odgovorno­sti, a time i od slobode prema Frommu, jedan je infantilizacija, a drugi viktimi­zacija.

Infantilizacija podrazumijeva da današnji ljudi žele sve činiti, a da pri­tom za ništa ne odgovaraju, dok vik­timizacija pak prepoznaje današnjeg čovjeka kao osobu koja za krivca traži uvijek nekog drugog. Dodajem novu kategoriju, skupinu ljudi, vrhunski pri­lagođenu današnjem svijetu, naročito na ovim prostorima, koja ima obje gor­nje karakteristike, a još će kao vrhovnog suca za dokazivanje vlastite ispravno­sti, drugim riječima krivicu svaliti niti manje niti više nego na Boga samoga. Ne znam od kuda im to pravo, ali bih i ja volio imati takvu garanciju vlastite ispravnosti. Na stranici kardiološke sekcije portala Medscape, koji služi za brzo informiranje o novostima u medi­cini, a prenijeli su ga i drugi znanstveni portali (The Scientist), pojavio se čla­nak kako je jedan od glavnih urednika časopisa The Circulation Research dobio ‘nogom u guzicu’ od Američ­kog kardiološkog društva (AHA-Ame­rican Heart Association), koji izdaju taj časopis, zbog govora mržnje. Kad sam pročitao naslov pomislio sam da se radi o nekom heroju koji je možda taknuo u znanstvenu kremu, no radi se zapravo o banalnom razlogu za kažnja­vanje, samo naizgled, kad bi ga gledali s ove obale Atlantika. Čovjek je u svoje slobodno vrijeme napisao prilično brutalno elektronsko pismo upravi baleta Louisville i vratio ogorčen pro­motivni materijal koji su mu poslali, a na kojem se dva muškarca s leđa, zapravo dvije sportske muške guzice u tajicama, drže za ruku i najavljuju novu baletnu produkciju pod nazivom ‘Human Abstract’. U podnaslovu piše, prevodim: ‘Pusti one koje voliš!’. Estet­ski loše izvedeno. Neusporedivo moć­nije u umjetničkom smislu bio je pla­kat s dvije zagrljene Gospe za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’ kazališta Gavella, koji je zbog intervencije dušebrižnika bio cenzuriran, jer smo mi ipak tu gdje jesmo. Pismo, koje nema smisla uopće komentirati, sadrži nagomilane izraze tipa: prljavština, otpad, sodomiti, per­verzija, Sotona, i konačno organiza­cija ZLA(velikim slovima). Pismo je objavljeno uz zaštitu imena pošilja­telja, na stranici za kulturu ‘Arts Wri­ting Is Dead’, a nadležni su obavješteni, što je u konačnici dovelo do izopćenja nekulturnog doktora mehanizmom brzih sankcija neprimjerenog ponaša­nja (što kod nas ne postoji). Priopćenje kardiološkog društva vrijedno je citira­nja: ‘AHAima politiku nulte tolerancije u odnosu na ljudsko ponašanje koje je u nesrazmjeru s našim temeljnim vri­jednostima i pripadnosti okružju koje prihvaća drugog; uvažava kulturalne, rasne, spolne i druge različitosti, što nam je potrebno da bi uspjeli u našoj misiji i ciljevima’. Kolega se pokušao opravdati objavom u kojoj tvrdi da nje­gova osobna religijska (podcrtavam) uvjerenja ne utječu na liječenje ‘druga­čijih/queer’ pacijenata, što je možda i jest istina, ali ga ne amnestira od čina nekulture prema najosjetljivijem ljud­skom djelovanju, umjetnosti. Ona je u svojoj biti visoko na tronu odgovor­nih ljudskih tekovina. Umjetnost je spremna umrijeti za svoju istinu, pa kako god ona bila pogrešna i podložna kritici, dok se doktor usrao od svojih stavova čim mu se pozicija malo uzdr­mala. Pozvao je u pomoć Boga i religiju koji, čini mi se, u posljednje vrijeme i nisu baš u najboljim odnosima. S ove strane Atlantika, slični modeli vikti­mizacije Boga. Objavio je jedan portal dva teksta o lošim ishodima liječenja djece na jednoj zagrebačkoj klinici, gdje su specijalno apostrofirali (zbog poli­tičke usmjerenosti portala) kako su doktori u oba izolirana slučaja na kraju roditeljima citirali Bibliju (‘Tko je bez grijeha neka baci kamen’) i prizivali Božju volju. Ispovijesti očajnih roditelja i pacijenata su neobjektivno novinar­stvo i meni nečitljivi, ali sam primijetio podnaslove. Ovdje su dvije stvari u igri. Davanje od strane pacijenata i obitelji, medicini i liječniku božanske ingeren­cije koje kad budu iznevjerene započnu potpuno drugi proces, profaniranja s demonizacijom struke. Odnosno pra­vilno dekodiranje tog procesa od strane liječnika, koji braneći se, svaljuje kri­vicu na Boga (jer zna koje su njegove mogućnosti u konačnici, a koliko Bog, neki kažu priroda, pridonosi ishodu), ne shvaćajući da je zapravo time indi­rektno priznao vlastitu slabost (jer on je Bog u očima onog koji ga krivi). Time je i opravdan, što se mene tiče. Interesan­tno je kako je i ministrica, koja je autom udarila djevojčicu (što se, Bože ne daj, svakome može dogoditi), kao dar u bolnicu djevojčici odnijela krunicu, onu molitvenu. Kao višnja na desertu, da stvari pođu generalno krivo kad si umisliš da nikome ne trebaš polagati račune, jest činjenica da baš kao što našoj ministrici to nije jedini gaf, tako niti naš Amerikanac nema blistavu povijest jer su ga, kao autora nekih radova iz područja matičnih stanica već prozivali za znanstveno falsifici­ranje, odnosno povukli mu objavljene radove. Poznato zvuči. Šlampavo iste­kla vozačka dozvola. Neodgovorno pro­duciranje laži i obmana, koje se gomi­laju jedne na drugu. I Bog na kojeg se upire prstom, niti kriv niti dužan.

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Pitanje jezika

Siniša Car