Kultura

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Grad glumi izmišljenu srednjovjekovnu zabit, a nije ispričao svoje priče

Antun Pavešković, književni povjesničar, kritičar, feljtonist i prozni pisac, rodni je Dubrovnik ‘zamijenio’ Zagrebom prije četrdeset godina. No, Grad je i dalje neizostavan dio njegova života, što dokazuje njegova nova prozna knjiga ‘Prispodobe’. Reći će kako to nije njegova biografija, već biografija kolektivnih maštarija svih Dubrovčana. U razgovoru za DuList, osim što objašnjava ‘Prispodobe’, otvoreno priča o svom viđenju Grada, ali se i prisjeća dana kad je bio dio Lerove glumačke družine.

Foto: Antun Pavešković Privatna arhiva

Što nam donosi Vaša nova knjiga ‘Prispodobe’?
Knjiga je sastavljena od 15 pripovjedaka te su sve, izravno ili neizravno, tematski vezane za Dubrovnik. Ima jedna zaista fantastična pripovijetka koja se događa, možemo reći, na drugom svijetu, odnosno u paklu, koja naizgled nema veze s Dubrovnikom. No tamo se nalaze dva lika, vraga, vražićka koja su nazvana po imenima iz drame Mavra Vetranovića. Postoje dakle elementi mitske naracije, ali to je, kad bi se žanrovski gledalo, ono što suvremena teorija zove – fantazija. Riječ je o maštarijama, paralelnim svjetovima, a polazište svega i najopćenitija tema je Dubrovnik. Puno je toga realnog s notama nadrealizma. Uz fantaziju, u knjizi se prožima i domišljanje povijesti. Prva se priča tako tiče konkretno poznatog događaja iz 1522. godine, zabilježenog u arhivima, a kad su Dubrovčani masno platili nekom Turčinu Zambaši da ne održi predstavu. To je bila spretna dubrovačka smicalica, ali i vrlo interesantna kulturno-povijesna činjenica da netko dobije honorar da ne održi predstavu. A Turčin je očito bio dosta niskog izvođačkog repertoara i razine kvalitete, što Dubrovčanima nije odgovaralo. S druge strane, kao podanika Osmanlijskog carstva bilo ga je opasno otjerati pa su mu vrlo lukavo platili uz uvjet da sam napusti Dubrovnik. To je priča koju sam nadogradio paralelnom poviješću, a Zambašu sam tek malo ‘prekrstio’.

Više žanrova i različitih priča isprepliće se u Vašoj knjizi. No, možete li izdvojiti ipak nešto što Vam je bilo najdraže staviti na papir?
Teško mi je govoriti što mi je najdraže. Zapravo, više od onoga koja mi je priča najdraža su neki elementi iz pripovijetki. Priča ‘Astronaut’ je o dječaku koji susreće slavnog astronauta, a koji incognito boravi u Dubrovniku. Dječak je fasciniran njegovim boravkom na Mjesecu, a astronaut mu priča kako je tužan i beskrajno siv taj vanzemaljski pejzaž. Kako je Zemlja, u ovom slučaju Dubrovnik, kao jedna prelijepa slika, ustvari ono što je najljepše u svemiru.

Jeste li taj dječak Vi?
Na neki način vjerojatno jesam. Postoje priče koje su potaknute mojim privatnim doživljajima, no ne na konkretan način. Kao dječaka me, sjećam se, mama odvela na Stradun kada se održala javna projekcija hodanja prvog čovjeka na Mjesecu. Kasnije sam maštario o tomu pa je možda i to neki daleki poticaj. No, ova knjiga nije moja biografija, to je biografija svih nas odozdo. Već 40 godina ne živim doli, ali sam u Dubrovniku odrastao. Ovo je biografija naših kolektivnih maštarija.

Koja Vam je ovo knjiga po redu?
Ovo je moja treća prozna knjiga, ali na području znanosti imam dosta stručnih radova i knjiga. Doktorirao sam na temu Mavra Vetranovića te je nastala monografija na neki način vezana uz Dubrovnik. Na mom stručnom području, praktički ne postoji knjiga koja se na neki način djelomično ne veže za Dubrovnik.

Reći ću i kako je Dubrovnik jedna čudna sredina, utoliko što ima asimilatorsku moć. Asimilira vas ili odbaci. Mene nije odbacio jer sam rođen i odrastao doli, ali vas toliko snažno i identiteski odredi za sva vremena. Mogu pobjeći iz Grada, ali Grad ne može pobjeći iz mene. No, ponekad se bojim da današnji Dubrovnik bježi od sebe sama.

To se samo od sebe nameće.
Naravno. Dubrovnik je s jedne strane opće mjesto. Dubrovnik ima čitav niz neispričanih priča. To i je jedna od ideja ove prozne knjige, ali i ono što me ‘progoni’, tišti i o čemu sam pisao publicističke tekstove u novinama.

Zašto?
Kad pričate strancima o Hrvatskoj, prva asocijacija bit će im Dubrovnik, a potom – Igre prijestolja. Dubrovnik zapravo posuđuje kulise i glumi neku izmišljenu ili srednjovjekovnu zabit koja nema veze s Mediteranom, znate, taj film o Robinu Hoodu. Loše je da se Dubrovnik samo po tome zna i da nije uspio ispričati svoje priče. To pokušavam u ovoj knjizi pokazati, ponuditi manje priče kao potencijalne uzorke za pripovijedanje. To je jedan motiv.

Koji su drugi motivi?
Otišao sam 1977. godine iz Dubrovnika, ali sam odrastao u Karmenu. Nas je bilo u ono doba u gradu unutar zidina između 4 i pol do pet tisuća ljudi. Na papiru ih je sad tamo ostalo 800, ali kažu ljudi da ih je 500-tinjak. To je strahotna devastacija, ne samo prostora, već i ona demografska… To je opustošenje. Prije deset godina osnovana je Udruga Đir kako bi se obnovio – đir preko Straduna. To simpatično zvuči, ali kad pogledate pozadinu, vidite da je jedna tradicija zaboravljena. Nije nestala, ali je zaboravljena. Tradicija koja je bila dio identiteta Grada. Motiv i poticaj je, dakle, temeljen na sentimentalnoj ideji, na svemu onome za što smo mi iz Dubrovnika vezani, koji imamo nešto autentično od toga kamena. Osjećam se Dubrovčaninom, ali pitanje je opet, koliko nakon 40 godina izbivanja iz grada imam prava na taj atribut. No, čini mi se da nam ostaju samo maštarije u ovoj devastaciji.

Kakva su Vaša sjećanja na Grad?
Jedno od prekrasnih sjećanja je ono kad me pape pokojni vodio na utakmice Juga u gradsku luku. Općenito govoreći, to je bio živi Grad. Sada, da ne upotrijebim tešku riječ, ne znam koliko je to zapravo tako. Nema te žive atmosfere. Nema ljudi koji su je činili. Meni je tužno, ali i to je prirodan proces, to demografsko opustošenje Dubrovnika, što sam i rekao. Reći ću i kako je Dubrovnik jedna čudna sredina, utoliko što ima asimilatorsku moć. Asimilira vas ili odbaci. Mene nije odbacio jer sam rođen i odrastao doli, ali vas toliko snažno i identiteski odredi za sva vremena. Mogu pobjeći iz Grada, ali Grad ne može pobjeći iz mene. No, ponekad se bojim da današnji Dubrovnik bježi od sebe sama.

Spomenuli ste Vetranovića te kako se Vaše knjige vežu skoro uvijek uz Dubrovnik. Postoje li neke druge osobe iz dubrovačke povijesti koje su Vam drage?
Nema praktično neke osobe, od ovih većih, koja bi mi bila draža od niza drugih. Možda je bolje od drage, upotrijebiti izraz ‘interesantne’. Dvije sam studije objavio o Ivanu Gunduliću. Vrlo mi je interesantan jer je dvosmislen, ne u negativnom smislu riječi. Ustvari, pomalo je paradoksalna osobnost. S jedne strane piše najsnažniji protuturski literalni gest, a to je Osman. A s druge strane, Gundulić se u političkom životu zalagao za mudar politički suživot s Turcima. Tu je bio realan. Dakle, politički realizam s jedne strane, a s druge strane, na poetskoj razini, totalno suprotno. Također, vrlo interesantna osoba koju sam malo vratio u život je i Pjerko Bunić Luković. Napisao je čitav niz drama, a mogu reći kako su prije mog rada bile poznate samo tri njegove drame, ja sam ih još šest izdao, napisao nekoliko tekstova i monografiju o njemu. Sudjelovao je u ustanku protiv Francuza 1813. godine kad je na snazi bio ‘naivan’ pokušaj obnove Dubrovačke Republike. Pjerko je bio pustolov, revoulucionar, dizao ustanke… Od 1814. do 1824. živio je u Kairu i Aleksandriji i bavio se možda trgovinom, ne zna se točno od čega je živio u Egiptu. Bio je vrhunski glazbenik, svirao je violončelo, klavir i nekoliko instrumenata. Htio je poći u Ameriku, ali se u Trstu oženio barunicom Marenzi i vratio se u Dubrovnik. Čak mu je kasnije Ljudevit Gaj nudio da dođe u Zagreb i stane na čelo nacionalnog središnjeg kazališta koje bi potaknulo kulturni život u Hrvata. Nije prihvatio. Bavio se mišlju da osnuje vlastitu kazališnu družinu. Beskrajno je interesantna osoba koja se borila s Francuzima, napisala 31 dramu i umrla vjerojatno u – bijedi. Možda ne sasvim tužna priča, već melankolična. Dubrovnik obiluje takvim nevjerojatnim pričama.

I Vi ste bili dio kazališne družine i Lerovac. Kako to da nije kazalište prevladalo?
Neki ljudi koji su me kao mladića poznavali, vrhunski kazališni profesionalci, govorili su da sam darovit. Zadnja predstava u kojoj sam glumio bila je ‘Vjera iznenada’. Usudim se spominjati da sam igrao glavnu ulogu, a da su sporedne uloge igrali Doris Šarić Kukuljica i pokojni Pređo, kasnije velika imena hrvatskoga glumišta. Kad me pitate zašto nije kazalište prevladalo, razlog je taj što sam s 19 godina, najiskrenije, shvatio da sam preosjetljiv za tu priču. Meni bi pasalo napraviti jednu ili dvije predstave godišnje za svoj užitak. Ali ako idete to profesionalno raditi, onda to nije moguće. Kasnije sam, do 1991. godine, radio kao spiker na hrvatskom radiju i na taj sam način bio vezan za određenu vrstu prezentacije u javnosti. Što se glume tiče, nekad mi je bilo malo čak i žao, ali mislim da nisam krivo odabrao.

Nakon radija počinje Vaša priča u HAZU-u. Gdje trenutno djelujete?
Radim u književnom institutu HAZUa, ustvari u jednoj ubavoj atmosferi na Gornjem gradu. To je institut koji čuva preko 200 ostavština najznačajnijih hrvatskih pisaca. Posao i zadaća instituta su, čuvanje i permanentno izučavanje građe, priprema za kritička izdanja djela hrvatskih autora i općenito sve što se tiče hrvatske književne povijesti.

I dalje volite sudjelovati u medijskom prostoru. Uz sve što radite, nije Vam ‘strano’ i pisati novinske članke.
Dapače. Moram prvo istaknuti da je ovo čime se bavim potrebno za filologiju i nacionalnu kulturu, nešto je što je ‘tvrd’ i znanstven diskurs. Na taj se način čuva ono što je pretpostavka za kolektivnu memoriju, ali, bitno mi je doprijeti, koliko mogu, do šireg kruga ljudi koji nisu stručnjaci filolozi. Ne mislim ništa loše, ali želim ‘prodrijeti’ u medije i na popularan način prezentirati ono čime se bavim. To je čak jednako korisno kao ‘tvrda’ znanost jer se na taj način potiču ljudi da više razmišljaju o vlastitoj kulturnoj pozadini i identitetu. Pogotovo oni mladi.

Vratimo se na knjigu.
Izdana je krajem prošle godine, a 22. listopada održavate promociju u Zagrebu. Kad ćemo moći očekivati promociju u Dubrovniku? Da vam najiskrenije kažem, nisam veliki optimist jer je fizički teško doći do Dubrovnika. Naprosto je vezano uz prostorne komplikacije. Osobno bih jako volio, no okolnosti su takve da se tomu previše ne nadam.


RIJEČ UREDNIKA KNJIGE
‘Na granici između onog realnog i onog nadrealnog’
O knjizi je Petar Bujas, kao urednik napisao: ‘Čim počnemo čitati Prispodobe vidimo da je Antun Pavešković jako zainteresiran za sve slojeve stvarnosti koje nam često izmiču iz različitih razloga, a pretežno zato što smo uglavnom fokusirani na puku pojavnost, na trivijalnu vanjštinu zbivanja. Autor je stoga osebujna pojava na našoj književnoj sceni, jer nekom vrstom fantastičnog realizma ulazi pod kožu uobičajene i prihvatljive realnosti (posebno se to odnosi na priče Staričica koja je živjela da hrani mačke i Čudovište). U svakom slučaju, knjiga upućuje na čitalački izazov; suptilno korištenje mitskih slika i njihova reaktualizacija upravo u našem vremenu daje ovoj knjizi posebnu patinu. Istovremeno, ove priče su znalački napisane i dobro ispričane, što upućuje da se radi o stvaralaštvu koje je oplođeno vlastitim životnim iskustvom, spoznajama iz prve ruke. Priče su upućene svim zainteresiranim čitateljima za koje nije nužno da posjeduju nekakvo predznanje, a da pritom autor u estetskom i sadržajnom smislu nikome ne podilazi, što je svakako odlika izvrsne proze; one su jako dobro činjenično kontekstualizirane, ali uvijek na granici između onog realnog i onog nadrealnog’.

Pročitajte još

U VILI ČINGRIJA Otvorena izložba o burnom životu ruske emigracije u Dubrovniku

Dulist

U VILI ČINGRIJA Izložba o ruskoj balerini Olgi Solovjovoj

Dulist

IZLOŽBA O KARAVANSKOM PUTU Druga, nepoznata strana medalje povijesti Dubrovnika

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija