„Gore, na vrhu Buže, zadnja kuća na desno „uz“ ili odozdo, ili prva na lijevo ili „niz“, odozgo, vazda je bio kazin, dernjava, psovka, ali i pjesma, zavisi kakva je raspoloženja bio naš Tomo!“ – prisjetit će se neki od njegovih susjeda i nakon toliko godina velikog lika Grada.
Neki će reći „zadnjeg pravog oriđinala“, svakako osobe koje se sa velikom radošću i nakon svih godina prisjećaju mnogi ne samo iz ovog, već i iz svih dijelova Grada. Tu, zadnja ili prva kuća, zavisno idete li uz ili niz skale ulice Od Buže, živio je Tomo Šeparović, vječna legenda Grada.
Sve su nam pokrali…
– Sanjao sam ti neki dan da sam posto predsjednik Grada. Ja im govorim: Ma nijesam vam ja za to sposoban! A oni će ti meni: Ali nama baš takvi i trebaju! Svi plješću ko’ ludi. Prestao sam sanjati kad me moja žena Jovanka probudila. Kažem ti, nama ne treba ni borbe ni bitke, imali smo toga dovoljno, nama sada treba smijeha! Svi smo se sami rodili, svi ćemo sami umrijeti. Svi smo mi isti, svi smo mi jadni! – upravo tako jednom davno pričao mi je Tomo Šeparović, dok smo sjedili u njegovoj kući, na vrhu Buže, s koje bi svaki dan išao dolje, na Stradun u svoj đir. Jovanka je njegova žena, neizostavni lik svih njegovih priča, njih dvoje su Roko i Cicibela na dubrovački.
Često bi ponavljao: „Boli me nepravda. Najviše volim kada s mojom barkom pođem na ribanje, daleko iza Lokruma i vičem: Lijepa moja zemljo što su od tebe učinili. Ljudi moji, zašto ne čuvate ovu lijepu našu zemlju? Volim ja svoju zemlju, ali kome ćeš to reći, kad su svi bolesni. Kaos! A mogli smo biti drugi Kuvajt. Sve su nam pokrali…(zaplakao bi tada…). Ipak je najbolje na ribanju, tamo ne vidiš nikoga!“ Nakon svih godina, u kojima ga se mnogi sjećaju sa osmijehom i velikim poštivanjem, pitamo se tko je uopće bio Tomo Šeparović? Zadnji dubrovački oriđino? Pa i nije baš zadnji, ima ih još i te kako. „Bila su to originalna čeljad Grada“, kaže Nenad Pata u svojim „Dubrovačkim oriđinalima“, uz dodatak kako su to „ljudi koji su davali kolorit Gradu, čeljad koja je uvijek imala što reći o onima o kojima se moglo ponešto reći!“ Sjajno pojašnjenje ima i Tomislav Kuljiš: „To nije blesav, već duhovit čovjek, koji živi, ponaša se i oblači na svoj, poseban način.
Ljudi mu se rugaju zbog tog, ali i on se i te kako ruga i njima i svima!“ Dakle, upravo takav bio je i Tomo Šeparović. Imao je hrabrosti narugati se svakome, posebno onima na vlasti u tadašnja vremena. Mnogi ga se sjećaju, reći će i puno tog o njemu, a tako malo svi mi znamo o njemu.
Tomove poruke
– Što mi treba u životu? Malo kruha, koji cigar i vino. Uživam u životu, imam kilo graha i slanića. Liberte! Što je to je*eno živjet? Kad čekaš na kruh 4, 5 sati, a posudiš za kruh kupiti. Neki dan sam kupio tri unaprijed, jer ne znam hoću li ga sutra moć kupiti. Išo sam neki dan dva kanarinca prodat, za kruh. Dva kanarinca koja smo Jovanka i ja krvavo odgojili. Reko sam čovjeku: Ako ne propjevaju, nemoj mi dat pare. Moja Jovanka samo je plakala, ž’o joj ptica! – znao je Tomo pojasniti tadašnju životnu priču, koja na žalost ni danas nije ništa bolje. Njegove riječi su kao poruke proroka za sva vremena.
– Jednom sam kupio 10 kokoši. Jedna od njih je bila strašno pitoma. Vuko sam je po Gradu zajedno sa kučkom. Snijela mi je jaje nasred Place. Zvo sam je Nanala. A niko je nije smio krenut od mog kučka i sve me slušala i spavala s kučkom. Ne bi se nikad šporkavala na krevet, nego na novine. Ali što ćeš, jednom ostali bez solada, bili gladni, i Jovanka je zaklala. Pa smo je izjeli. Tako ti je to… Sve što vaja brzo nestane, a onoga što ne vaja, nikako se ne možemo riješiti.
Rodio se 1929., najmlađi od tri sestre i četiri brata, završio samo pučku školu, samo jednom na kratko bio zaposlen, kao portir u rodilištu na Pilama, iako je znao pričati; „Jednom sam radio na nudo plaži, za golaće, pa udario u kamen, nisam gledo preda se. A jednom u mrtvačnici, kad je umro neki sirotan iz Bosne, nema nikoga svoga, te ti ja ukraden s drugog groblja nekoliko vijenaca, stavin ti ovom sirotanu, te ispalo da se i o njemu neko brine.“
Sve što ulovim, podijelim
Novac nije volio, ribu je dijelio, ma sve što bi dobio i zaradio, dao bi. Bio je čovjek koji je želio činiti dobro, posebno za djecu, „Volim djecu, ribam, afitavam, pa im kupim po čokoladu, majka i otac im je ne mogu kupiti. Ostanem suh, ali me djeca vole.“ Volio je ribat, „Osvojio sam i zlatne medalje u prvenstvima u ribanju!“, bilo je poezije kad bi to sve opisivao: „Okusi vjetar, samo cvrčci cvrče i more priča!“ a sve što bi ulovio…
– Sve ribe što ulovim, dam penzionerima, čak i lignje, ma sve, a na pjaci prodaju po pedeset milijuna kilo! Najviše mi žao penzionera. Jadno ovo penzionera. Prije je ispod Minčete živjelo 25 žena, sve penzioneri. Ja bi vazda, kad bi uhitio što god ribe, pošo njima ispod prozora dat im malo. Ma one bi mi isto ćele nešto platiti. A svi znaju da ja ne prodavan robu, nego je vazda dijelim. One bi meni spustile košić da im u njega stavim ribu, a vratile ga s malo para. Dva dinara ili kakav stari kaput, pun buha. Pa me pitaju jel’ mi dosta, a ja napravim facu od piz*e i sav sretan govorim im da je taman. Jedna me vazda pitala jel’ mi dobar kaput, a ko’ će ti ga nosit kad je pun buha! Što će jadna sirotinja, da što ima. Sve su skoro poumirale, nemam kome više ni ribu odnijet. Vodim ih do groblja, pod ruku na funero, da ne padnu mrtve s noga, zimi im ispilan drva, pa taman za kutiju cigara. Meni je i to dosta.
Tomo u điru…
Baš tako je Tomo pričao, u toj maloj sobi na vrhu Buže, sobi punoj kaveza s tićima, s drvenim podom i s puno raznih stvari koje je dovlačio. A kad bi sišao na Stradun, nastao bi kazin. Uz njega kučak Leo s plavim očalima i nadimkom tada znanog političara koji mu je na prevaru uzeo dio zemljišta, „Imao sam zemlju u Moluntu, okle mi majka rođena, a dali je drugima, koji su na njoj vile izgradili, digli meni sirotinji, dali bogatima…“ Ne bi u tom điru Tomo štedio nikoga. Naravno, „najviše one o kojima se ima što za rjet!“, ljudima iz vlasti. U fraku s feralom tražio je po Stradunu čovjeka u ovom našem Gradu. Digao bi rep svom kučku i „slikavao“ bogatune i političare.
I ponavljao bi: „Najviše mi je stalo do Kaša, „Neka su krive, ali su naše! To vam je stara dubrovačka.“ Hrabar je bio naš Tomo za reći mnogo tog što mi ostali mislimo, a ne smijemo pisnuti! A stara dubrovačka navika, tradicija koja se poštiva, su i naše Igre, Ljetne, koje počinju sutra, a još veća tradicija je naša „Generalna“ koja je večeras! Jedan od neizostavnih likova na „Generalnoj“ godinama je, uz Iva Labaša Papagala, bio naš Tomo. Popeo bi se čak i na Orlanda, te odozgo dirigirao balici. Nema više Iva, nema Toma, nekako smo i mi pomalo ušli u neke godine, a evo i naše okupljalište „Fontanu“ zatvaraju zbog gluposti neki čudni ljudi koji navraćaju do Grada ljeti na besplatno ljetovanje, ali eto, ostala su sjećanja i večerašnja „Generalna“. Naša! Bar se nadamo, ako nam i tu tradiciju ne promijeni neki „novi“ lik u Gradu. A kad prođe „Generalna“ i počnu Igre, ide nastavak priče o našem Tomi…