Natrag
23.10.2017 12:01

facebook

twitter

google

rss

dulist

Užanca je bila stara, skupit’ družbu kolendara!

3.1.2014 @ 9:15 Boris Njavro Ulicama moga Grada
2;2

Podijelite:

„Na funjestru svi izidite, za viđeti kolendare, prijatelje vaše stare!“ zapjevat' će se ovih dana, posebno na Badnjak, ispod mnogih funjestri i ispred mnogih portuna, uz ono znano „Ođe, ođe, na zdravlje Vam, Badnje veče dođe!“ Kolendavat će se na sve strane dubrovačkog kraja, kroz KoNavle i Župu, preko Brgata, te dolje do Šumeta i kroz Rijeku dubrovačku do Osojnika.

Naravno i u svim dijelovima Dubrovnika, a posebno u Gradu, u kvartovima u kojima je kolenda nastajala, postala tradicija našeg kraja. Zadnjih godina manje znana navika okupljanje je za kolendu čeljadi koja je nekad živjela u nekom kvartu Grada! Uhvati ih nostalgija, okupe se sa svih strana današnjih dubrovačkih kotara, te se od tamo gdje sad žive, kao nekad uz kolendu, bar na Badnjak vrate u ulice u kojima su djetinjstvo i mladost proveli. I zapjevaju kolendu kao nekad, za ono malo čeljadi koja još živi u tim kvartovima, te sebi za gust. Jer, „užanca je bila starà, skupit družbu kolendarà…” a „družba“, okupljanje stare balice, neizostavan je pojam gotovo svake kolende. Posebno je veselo na Sv. Mariji i Pelinama, a tek na Prijekom, ma u svakom kvartu Grada, kad se čeljad bar tada, na Badnjak i uz kolendu, sjeti nekih davnih dana.

Stoljetna užanca

U dubrovačkoj tradiciji posebno je čašćen Badnjak, dan uoči Božića. Još u srednjevjekovnom Dubrovniku uoči Božića svetkovalo se i kolendavalo što potvrđuju i odredbe Statuta i Malog vijeća iz 13. stoljeća, o kolendavanju svih, pa čak i samog Kneza, koji bi kolendare nagrađivao. Bilo je u tim odredbama, kolendarskom kalendaru, još blagdana za kolendu, po nekima počinjale bi još od Sv. Martina, po nekima od Sv. Kate, ali do naših dana zadržana je ova tradicija kao običaj jedino za Badnjak i za Staru godinu, Silvesterovo. Kolenda je tradicija dubrovačkog kraja, mnoge kolendarske pjesme su ostale i zapisane, veliki trud u tom istraživanju učinila je Jelena Obradović Mojaš nedavno objavivši u „Analima“ dubrovačkog odjela HAZU – a iscrpan tekst o kolendama Mata Zamagne, koje je on otpjevao i zapisao, pa čak i objavio od 1817 do 1819. godine. Po njemu se zove jedna od ulica kvarta Prijeko, Zamanjina. Slične zapise svojih i tadašnjih kolendi zapisao je i Antun Kaznačić, koji je živio od 1784 do 1874, te po kojem se zove jedna mala ulica pored Ulice od puča, a o kojima je pisala Slavica Stojan. Kaznačić je spjevao i „Kolendu za dan Sv. Martina“, blagdan koji se u njegovo doba zvao Prvi Božić, iako su neki već tada za prvi dan Božićnih blagdana uzimali a blagdan Sv. Kate. Neki su pak tek blagdan Sv. Tome, koji se nekada slavio 21. prosinca, slavili kao početak Božića, samim tim i kolende, te se na taj dan u prvoj polovici 19. stoljeća priređivao “dernek Konavljana“, a poljana na Pilama, točno tamo gdje je sada Hotel Imperial, bila je „krcata zaklane krmadi” koju su, kako bi je prodali “građanima za peciva za Božić donosili Konavljani”. Ta tradicija i običaj puka nestaje 1840., kada tadašnja Austrijska vlast tu trgovinu na otvorenom u veliko oporezuje, o čemu u svojoj „Đenevriji“ piše Mato Vodopić.

Pjesma dobrih želja

Kolenda, „prigodna pjesma“ kako je nazivaju etnolozi, nešto je što čeljad razveseli, tradicija koja ih opušta i donosi im dobre želje, priziva dobro domaćinu, njegovoj obitelji i dvoru mu, jer „niti interes, niti plata, dovodi na ova vrata!” Znana je i ova; „Običaj je puka stara dubrovačkijeh kolendara, uputit se priko Grada! Mi vam vele ne ištemo, od mala se veselimo nego malo suha voće, da grizemo do ponoća! Suha grožđa i smokava, mjendula i orava i mantale jednu peću, da vam Bog da dobru sreću! Malo vina u bocunu, što držite u kantunu i kupicu rozulina, da rečemo viva, viva!”, ali pomalo zaboravljena i sve rjeđe pjevana u ova današnja doba. Kolenda puna hvale pjeva se starijem domaćinu, gosparu i njegovim doma, skladno i umjereno, ali mlađima, koje uz to i poznate, može se zapjevat i po koji šaljivi stih, naravno – bez uvreda! Jer, u kolendi se nikoga ne smije “najediti”! Ipak je to pjesma dobrih želja. Znalo se kroz stoljeća malo i pretjerati, pa u nekim starim spisima ima i zapisano kako su se neki tužili i svađali nakon kolendi. Znane su neke pogrdne kolende i do naših dana, posebno nakon uporno zatvorenih vrata. Ipak, sve je manje kolendara u Gradu, ako se družina i okupi, najčešće se zapjeva na brzinu, otvore se vrata, tad se stane s pjesmom i čeka novac, sve na brzinu, bez imalo gust i sa sve manje iskrenih i dobrih želja. I pjeva se već godinama samo jedna pjesma, „Ođe, ođe…“, druge se više i ne znaju. I zbog tog sve pohvale sestrama Dražić, Paoli i Sanji za njihovu Radionicu kolendi u kojoj uče djecu ovoj lijepoj tradiciji. A ne tako davno, bi drugačije…

Vlaho Slijepi

Pet puta na godište, na Sv. Katu, pa na Sv. Nikolu, Sv. Luciju, Badnji dan i uoči Nove godine, kolendavao bi ulicama Grada Vlaho Slijepi sa svojim triom pjevača kojeg su uz njega činili Gusto Agazzi i sin mu Simo. Kažu kako im nije bilo para, rekli bi danas – premca, u kolendavanju. Gusto bi udarao u lijericu, koja je tada bila instrument u điru, popularnija od ostalih žičanih i inih, a Vlaho bi sa malim Simom pjevao. Upravo Vlaho Slijepi je bio vođa tog znanog trija, on je skladao pjesme, bio i stihotvorac, danas bi rekli – kantautor, a mnoge od tih kolendi i danas, na žalost sve rjeđe i rjeđe, zapjevaju i naši suvremeni kolendari, a da o tom podatku, o autorstvu na svim tim pjesmama kolendi malo tko zna. Upravo tako znane stihove „Došli smo vam kolendati, ovom dvoru dare dati, u našeg gospara prid dvore pjevajmo braćo do zore…“ ili „ Mi smo došli s vrh Konala, u karoci od gospara…“, osmislio je i prvi zapjevao, kaže legenda i starija čeljad, Vlaho Slijepi. Priča starih, a možda i legenda stara evo već stoljeće cijelo kaže kako bi Vlahov trio čekajući otvaranje vrata i prigodne darove, pa i koji novčić, zapjevao i nastavak kolende „Neće gospođa neharna biti, kolendarima ne udijeliti!“, a ako se vrata ni nakon tog ne bi otvorila, slijedila je ona žučna koju i današnji klinci znaju zapjevati „Ispred kuće kamen tvrdi, a u kući gospođa prdi!“ ili „ Ispred kuće drvo loza a u kući gospođa koza!“ I na ove stihove, kaže legenda, autorsko pravo pripada Vlahu Slijepom, on ih je osmislio i prvi otpjevao. Već u to vrijeme znali bi reći kako je Vlaho posljednji dubrovački trovatur, prevedimo i to – trubadur, upravo zbog svih tih pjesama iz kolendi koje je nekad onako na brzinu iz glave, na ulici izmišljao. Ali i zbog mnogih ljubavnih pjesama, pa i nekih drugih, vezanih za život i razne kundurarije gradske, koje bi pjevao ostalih mjeseci u godini, dok je prodavao gospođama, jer osim od pjesme, kad nije kolendavao, Vlaho je živio i od trgovine. I vikao bi Gradom „Fereta i traka, konca i bumbaka…“
 

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana